Renowed Croatian poet and short story writer Dorta Jagić offers a series of highly original literary portraits of biblical heroines, drawing on material from the biblical narrative, but also from various other sources. The author gives her heroines imagined personal traits, poetic details of hair, face or gait, and more then an occasional hidden thought, connecting them boldly with contemporary world.
U svom subjektivno obojanom katalogu-galeriji ženskih likova iz Biblije Dorta Jagić ispisuje i objedinjuje niz književnih portreta biblijskih junakinja, crpeći građu u prvom redu iz biblijskog izvještaja, ali i iz znanstvene literature te osobnog upisivanja “između redova”. Izabranim junakinjama autorica daruje, uz obilje poezije, detaljno opisanu kosu, ponekad lice ili način hoda, poneku skrivenu misao.
U tom ženskom sabiranju, u kojemu se ističe raznolikost ženskih uloga, ravnopravno se susreću zvijezde kao Eva, Sara, Marija, Rebeka, ali i mnogo manje poznate a zanimljive žene kao poput Serve, Mikale, Atalije, Zareše. Sve su one za autoricu važne i bezvremene osobnosti koje izazivaju analizu, poniranje i identifikaciju, te neizbježne, ponekad humoristične a ponekad gorke, poveznice sa suvremenim kontekstom i problemima.
U biblioteci „U prvom licu“ donosimo prvi hrvatski prijevod knjige švicarskog pisca Nicolasa Bouviera „Riba-škorpion“, knjigu koja među frankofonim ljubiteljima knjiga o putovanjima ima kultni status. Na razmeđi putopisa, dnevnika i romana, knjiga govori o višemjesečnom autorovom boravku na Šri Lanki. Taj otok magije, teške klime, letargije i ludih boja postaje za mladog putnika mjesto poniranja u vlastitu nutrinu, promatranja kukaca, čudnih susreta – a plava soba svratišta u kojemu boravi taj samotnjak pretvara se u svojevrsni inkubator iz kojega će, dosegnuvši dno, opet izroniti u život, preobražen u pripovjedača.
U ovom izboru što ga je nakon autoričine smrti priredio njezin suprug objavljeno je šest od osam priča iz knjige „Ponedjeljak ili utorak“ iz 1921., jedine zbirke priča koju je autorica objavila za života. Njima je Leonard Woolf dodao priče koje su u razdoblju između 1922. i 1941. izašle u različitim časopisima, kao i šest dotad neobjavljenih tekstova, te se knjiga može smatrati svojevrsnom antologijom kratke proze V. Woolf.
Premda je dovršila relativno mali broj kratkih priča, Virginia Woolf se za cijeloga svojeg književnog života povremeno vraćala toj formi. Upravo se u kratkim pričama – „Znak na zidu“ iz 1917. i „Park Kew“ iz 1919. – počela baviti formalnim eksperimentima toka svijesti i razvijati impresionističku tehniku pisanja. Mnogi motivi, ključne teme, pa čak i neki likovi njenih romana, poput para Dalloway, nalaze se i u njenim kratkim pričama.
Idući ženskom stranom hrvatske književnosti Lidija Dujić slaže koncizan i zanimljiv pregled izabranog segmenta domaće književne povijesti. Ocrtava sociološke krokije hrvatskih književnica, iznosi kratke karakterizacije, uzgred problematizirajući ženski geto didaktičke i dječje književnosti. Analizirajući i ponovno vrednujući neka djela, prihvaćena pod etiketom „ženske književnosti“, autorica dovodi u pitanje mnoga opća mjesta, ne štiteći se krinkom autoriteta znanstvene objektivnosti – pišući u prvom licu. Knjiga se temelji na njezinoj doktorskoj disertaciji, no nije namijenjena samo stručnoj nego i široj publici.
“Nemirni mir” profesora Renea Lovrenčića govori o dva desetljeća povijesti svijeta, od završetka jednog do početka drugog golemog krvoprolića. Ona nije tek faktografsko-kronološka naracija o zbivanjima, nego istraživanje o sudbonosnim fenomenima i procesima koji su obilježili to doba velikih nada, razočaranja i bojazni, vidovitih predviđanja i teških zabluda, ispravnih i promašenih kalkulacija. Po mnogo čemu je podsjećalo na dva desetljeća uoči I. svjetskog rata, no donijelo je i neočekivane novosti: prijetnju socijalne revolucije, moćan val antikolonijalnih pokreta, najveću ekonomsku krizu, fašizam i totalitarne diktature. U tom velikom, vrlo složenom i na različite načine povezanom spletu zbivanja čitatelj će naći razloge za dosad najveći od svih ratova, čiji brojni tragovi još uvijek žive.
Autor bazira tekst na obilnoj građi – izvorima i literaturi: britanskoj, francuskoj, ruskoj, njemačkoj i američkoj. Koristeći se uglavnom stranim izvorima, autor iznosi i vlastite sudove, ocjene i primjedbe. Do njih je došao godinama radeći kao profesor odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu, gdje je bio voditelj katedre za opću (svjetsku) povijest Novog vijeka. Zbog interesa za tu temu često je držao kolegije upravo o rečenoj tematici, a nastavio se njome baviti i u mirovini.
Prvi put pred očima javnosti, djevojački dnevnik Ivane Brlić Mažuranić, koji je vodila od 1888. do svojih zaruka u ljeto 1891., otkriva njene sanjarije o ljubavi, pisanju, domovini – i njen književni talent.
„Pisma napisana za kratkog boravka u Švedskoj, Norveškoj i Danskoj“, najpopularnija knjiga Mary Wollstonecraft za njezina života, neobična su i dojmljiva mješavina putopisa, ispovjedne proze i razmatranja o društvu i ljudima, iz pera autorice čuvene „Obrane ženskih prava“ iz 1792., knjige u kojoj se prvi put javno zastupa mišljenje da žene nisu po prirodi gluplje od muškaraca te da im treba omogućiti da se obrazuju.Dvadeset pet pisama sabranih u ovoj knjizi Mary Wollstonecraft je napisala čovjeku zbog kojega je pokušala počiniti samoubojstvo, no s kojim sad pokušava obnoviti ljubav istražujući po Skandinaviji što se dogodilo s njegovim trgovačkim brodom i vrijednim teretom sumnjiva porijekla. Taj put, na koji autorica kreće sa svojom jednogodišnjom kćeri i njenom dadiljom, prava je avantura za ono doba, a u pismima koja o njemu svjedoče pretapaju se prizori netaknute prirode sjevera i emocionalna drama iznevjerene žene i majke, s razmatranjima o društvu i odjecima značajnih događaja – poput Francuske revolucije – kojima je sama svjedočila.
In the second part of the trilogy by Sanja Lovrenčić the separated lovers Tisya and Arne travel and go through various ordeals.
Tisya is consciously trying to reach the sea, the White Town, the only place from where the ships still sail to the North. But her journey is long, leading her through the wilderness of the Dividing Chain, where she sees, for the first time, Those-Who-Yell-Together. With the help of the salt trader Margan she arrives in the Stone Cells, where she has some strange experiences and then travels on, further down the Yalma coast, where fires of danger are already burning…
At the same time Arne is with the remnants of the northern army of King Gurna, struggling through dangerous underground paths, where the mirror-people Vodjani lurk with their mirages; he does not know that at the end of this road another shore awaits him…
Knjiga ‘Životi trubadura’ Sanje Lovrenčić donosi biografske tekstove anonimnih autora iz 13. i 14. stoljeća koji su se bavili životima trubadura.
Srednjovjekovni biografski tekstovi o trubadurima vrlo su staro svjedočanstvo o zanimanju što su ga kod suvremenika pobuđivali životi umjetnika. U vrijeme kad su se pisali samo životopisi svetaca i značajnih vladara, pjesnici su jedina skupina ljudi kojoj se također posvećuje takav napor. Njihove biografije pisane su na jeziku čije je jedno od imena u srednjem vijeku bilo ‘lenga d’oc’ te se danas najčešće naziva okcitanskim, a smatra se prvim književnim europskim jezikom nakon antike.
Otada je putovala i selila se sa mnom, u užurbanosti života značila usporavanje. Možda je dio čarolije bio i u ljepoti tog engleskog izdanja, opremljenog reprodukcijama umjetničkih djela iz vremena kad je pisala Dorothy Wordsworth, slikama koje pozivaju na zaustavljanje, kao što i dnevnički tekst, tanak trag živoga vremena tih davno umrlih ljudi, poziva na maštanje. Međutim, ne radi se o bilo kojem vremenu ni o bilo kojim ljudima. Dorothy Wordsworth živjela je među pjesnicima, njezini zapisi bacaju intimno svjetlo na svijet prve generacije engleskih romantičara, a njezini dnevnički motivi skriveno, ali trajno odjekuju u pjesmama njezinoga brata Williama Wordswortha i njegovog prijatelja Samuela Taylora Coleridgea. No ni to nije najdublji razlog moje trajne očaranosti ovim tekstom. Bilješke Dorothy Wordsworth iz godina “priprostog života i sjajnih misli”, njezino postavljanje na istu razinu pečenja kruha i bavljenja pjesništvom, njezin meditativan pristup prirodi, sve to ispod površinske suzdržanosti daje naslutiti umjetničku osjetljivost jedne neobične žene za koju je življenje i pisanje bilo tijesno povezano, premda se nikad nije htjela “izdavati za pisca “.
“Istančanošću verbalnog tkiva, sjenovitošću pobuđenih slika, hermetičnošću naslućenih značenja, Sanja Lovrenčić ostvarila je izdvojen, apartan literarni prostor, individualni otočić u arhipelagu suvremenoga hrvatskog pisma…
Stanoviti neoromantičarski ton probija iz naizgled klasicistički organizirane sekvence, ali gospodarska distanca možda je najprikladnija maska za artikulaciju prigušenog krika.” (Tonko Maroević)
Čini se da je Jane Austen (1775-187) od rane mladosti imala sklonost pričati svoje priče kroz fiktivna pisma. Mogućnost razvijanja komičnog kroz riječi samih likova bila joj je osobito mila u mladosti, o čemu svjedoči i «Zamak Lesley», napisan kad joj je bilo šesnaest godina. «Lady Susan», međutim, djelo je odrasle osobe. Tu umjesto šašavog vrtuljka sitnih ludosti i komičnih prijetvornosti na scenu stupa nešto mračnije: kroz pisma glavne junakinje i likova koje je okružuju, Jane Austen izgrađuje lik koji je savršeno ali i dovoljno konkretno utjelovljenje dvoličnosti i sposobnosti za manipulaciju…
