Djevojčica Alma oduševljena je zimskim radostima kojima je teško odoljeti. Snijeg i sige savršene su za igru, no ponekad mogu djecu vezati za krevet. Groznica je čudna pojava: stvari se čine drugačije, ljepše, čudnije…Autor teksta ove slikovnice, Indrek Koff, dočarao nam je dječje iskustvo bolesti i učinio ga najugodnijim mogućim, dok nas je ilustratorica Lucija Mrzljak svojim toplo-plavičastim prizorima odvela u Almin čudesni, grozničavi svijet.
Book #4474
Tri priče u ovoj gradaciji govore o ljubavima koje su neočekivane i neostvarive zbog same prirode zaljubljenika, ali nisu zato manje snažne. Plutača i sidro čekaju oluju ne bi li se sreli iako su plutače na ovom svijetu zato da bi plutale, a sidra zato da bi sidrala; sunce se trudi smanjiti svoj žar kako bi dulje moglo voljeti snijeg, dok je snijegu sve ljepše na suncu premda se topi od ljubavi.
Priče koje Igor Rajki pripovijeda u ovoj slikovnici – zapravo, mrmlja sebi u bradu hodajući – odlikuju se originalnošću, osebujnim smislom za humor i jezičnom invencijom koja posebno dolazi do izražaja u pratećem malom rječniku neobičnih riječi. Ilustratorica Nikolina Žabčić na slobodnu invenciju teksta odgovara likovnom slobodom u odabiru motiva, postupaka i perspektiva, a na njegovu zaigranu blagost delikatnošću poteza i boja.
Book #4467
Junakinja ove knjige ima točkice na licu, dlačice po tijelu, pojavljuje se tu i riječ „debela”, a grudi su tako malene da se jedva vide. No to nisu mane – čak i unatoč tome što u ogledalo ulijeće i „lice s naslovnice”. Jer ogledalo Agate Lučić ne poznaje koncept mane. Bez skrivanja i s neukrotivim osmijehom njezina se junakinja u njemu ogleda upravo onakva kakva jest i ne da se zastrašiti ni izvana nametnutim standardima ljepote, ni prijetećim riječima („Carnegiea gigantea”!), ni prijetećim slikama majmunske dlakavosti ili golemog tijela koje se prelijeva iz kade. Duhovitim i ekspresivnim formama autorica poziva čitateljice, u prvom redu mlade, da se i same ogledaju u ogledalu bez mana i da svoje tijelo, kakvo god bilo, prihvate s osmijehom.
Book #4457
Noć se spušta i mijenja naš vidljivi svijet. Ono što se danju čini dobro poznatim i našim postaje pomalo tuđe i tajanstveno. Možda je upravo tajanstvenost noći ono što uvijek iznova navodi umjetnike da maštaju o njoj. Autorica ove slikovnice vidi je kao ženu u modroj zvjezdanoj haljini, i mladu i drevnu kraljicu, koja stiže sa svojom pratnjom noćnih bića, miješajući javu i san. Stvara prostor za satove bez kazaljki, zagonetne slike i životinje koje rado piju čaj. Zamahne rukom i slušaju je čudesni likovi, na kopnu i na moru. Zamahne – i prospu se počeci priča, zavijore zastave dalekih kraljevstava. Miješaju se vremena, motivi iz bajki i svemirska istraživanja. Ni kruženja ni putovanja ne zaustavljaju se u njenoj tami, na nebu crta putokaze putnicima. Gle, njeni zemaljski putokazi vode u suprotnim smjerovima – svaki smjer je dobar, u svakom smjeru noćna su prostranstva… A kad odlazi – tko je ispraća tamo na balkonu, tko se vraća kući stepenicama? – i snovi se s njom povlače na san. Takva je Jasminina noć, otvorena za maštanja njezinih čitatelja.
Book #4333
Plava knjiga Ericha Kästnera sakuplja gotovo sve tekstove koje je autor napisao tijekom Drugog svjetskog rata. Budući da se Kästner već 1941. godine našao na popisu njemačkih pisaca kojima je rad zabranjen, literarnu je djelatnost tijekom rata morao prikrivati. Rješenje je bilo ingeniozno jednostavno: pisao je u bilježnice sakrivene u knjigu plavih korica koju je držao skrivenu na očitom mjestu: među tisućama svezaka kućne biblioteke. Najistaknutije mjesto među ovim tajnim ratnim zapisima zauzimaju dnevničke bilješke. Premda je u nekoliko prilika nakon dolaska nacionalsocijalista na vlast Kästner boravio u inostranstvu te, kao već tada renomiran pisac, imao priliku ostati u emigraciji, on se opetovano vraćao u Berlin u kojem je proveo veći dio rata. Kästner je naime, unatoč osobnom riziku, htio neposredno svjedočiti povijesnim događanjima kao svojevrstan kroničar; također, te je materijale htio iskoristiti kao predložak za velik roman koji nikad nije uspio napisati. Plava knjiga, međutim, donosi i fragmente tog literarnog projekta, svjedočeći o njegovom razvoju i dezintegraciji. Plava knjiga tako sadrži ne samo nelagodno blizak pogled na Njemačku pod nacionalsocijalističkom diktaturom nego i za hrvatsku publiku posve svjež pogled na literarni rad autora Emila i detektiva, Tončeka i Točkice te Letećeg razreda.
„Boja vode: Mediteran“ umjetnička je knjiga nastala na temelju trećeg ciklusa „slikoknjiga“, tj. umjetničkih radova u kojima književnica Sanja Lovrenčić i slikarica Iva Valentić istražuju mogućnosti interakcije poezije i likovnosti. Ishodište tog ciklusa četiri su pjesme Sanje Lovrenčić, inspirirane prošlošću i suvremenošću mediteranskog prostora; napisane su 2016. godine i u međuvremenu prevedene na nekoliko stranih jezika; autorica ih je čitala na različitim međunarodnim književnim manifestacijama, a na francuskom su objavljene u časopisu Secousse. U formi „slikoknjiga“ ti se tekstovi utjelovljuju na rižinom papiru kao slobodan, ekspresivan potez kistom slikarice i kaligrafkinje Ive Valentić, koji stupa u dijalog s rukom ispisanim riječima. Fragmenti tih umjetničkih radova velikih formata (previđenih za galerijsko izlaganje) korišteni su kao likovni materijal za izdanje Malih zvona „Boja vode: Mediteran“ te povezani sa stihovima svih korištenih pjesama. Rezultat je meditativna cjelina koja daje vremena i prostora čitatelju da se vlastitim tempom kreće iz slike u tekst; interakcija dvaju medija rezultira povećanom koncentracijom i složenijim doživljajem i pročitanog i viđenog. Popratni tekst ovom izdanju napisao je Miroslav Kirin.
Book #3980
O britanskom kolonijalnom pothvatu u Indiji uglavnom se piše iz perspektive muške povijesti osvajanja i vladanja, no dio tog pothvata gotovo od početka bile su i kolonijalne žene. Knijga Biljane Romić, napisana na temelju višegodišnjeg proučavanja dnevnika i pisama Engleskinja koje su boravile u Indiji, približava čitatelju živote i glasove tih žena. Odlazile su u veliko nepoznato, često nepripremljene za nedaće drugog podneblja i društvene uloge u kojima će se naći. Odlazile su kao supruge, guvernante, učiteljice, kao mlade žene u potrazi za bračnim partnerima; ponekad kao poduzetnice, misionarke, avanturistice. Mnoge nisu izlazile iz okvire koje im je zadala britanska kolonijalna zajednica, no neke su pokazale i da je moguće prevladati ograničenja vlastitog vremena, klase i spola u odnosu prema Indiji i Indijcima. Opsežno citirajući njihove zapise, autorica ove knjige govori o takozvanoj “maloj povijesti”, onj koja nastaje na marginama velikih povijesnih događanja, ali je bez nje nemoguće stvoriti potpuniju sliku prošlosti.
Marija u gradovima, novi naslov iz serije slikovnica Malih zvona o hrvatskim vizualnim umjetnicima, donosi prikaz života velike fotografkinje Marije Braut. Priča o njoj ispripovijedana je iz perspektive njenog nerazdvojnog pratioca, analognog fotoaparata; pripovijedajući neposredno i jednostavno, on izvještava o njihovim zajedničkim avanturama, motivima Marijina rada, osjećaju za ljude i predmete koji je ponekad dijelio s umjetnicom, a ponekad tek čeznuo za smirenim prizorima koje je lakše snimati. Tako nastaje lirski intoniran, vrlo suptilan prikaz života i rada umjetnice, prožet blagom nostalgijom za velikim dobom analogne fotografije, ali i nadom u njeno očuvanje. Uz to se najmlađi čitatelj u ovoj slikovnici može na pristupačan način upoznati s osnovama te umjetničke tehnike. Dominik Vuković uspostavio je dijalog s djelom Marije Braut koristeći nijansirane grafitne tehnike, a pripovjedačku igru slijedio je preuzimajući različite perspektive u odnosu na fotoaparat: čitatelj/ica se tako ponekad može zagledati u unutrašnjost te raspričane naprave, ponekad je vidi u akciji, a ponekad vidi prikaz upravo iz njene perspektive. Ilustrator time stvara ne samo dojam o tome kako vidimo analognu fotografiju već i izmaštan prikaz toga kako ona vidi nas. Pripovjedna se igra tako preslikava i u vizualnu komponentu, što ovu slikovnicu čini iznimno skladnim izdanjem. (Adrian Pelc)
Riječ i slika stapaju se u dojmljivo poetsko jedinstvo u ovoj slikovnici koja se obraća publici svih generacija. Crtežom jednostavnih, čistih linija te lapidarnim rečenicama autorica pripovijeda priču koju je moguće čitati i doživjeti na više razina. Ona govori o bliskoj povezanosti ljudskog bića s prirodom, o mijenama i važnosti te, ponekad pritajene, ali trajne veze; no stablo je i simbol unutarnjeg bića junakinje, dubokog i vitalnog središta iz kojeg proizlazi njezina snaga, prijeko potrebna u sudarima s vanjskim svijetom i njegovim zidovima.
(S.L.)
Book #3701
Dijete s „polaganim padobranom“ skače s krova svoje zgrade te opisuje balkone pokraj kojih leti. Zatim se uspinje stubištem te nas izvještava o unutrašnjosti stanova i njihovim stanarima. Svaki je od stanara na svoj način osebujan: netko je opsjednut engleskim doručkom, netko spava u krletci jer je uvjeren da se noću pretvara u pticu, netko živi u liftu uz kućnog ljubimca zmiju, netko izrađuje mehaničke životinje, neto gradi, a netko ruši zidove…
Osim što su opisi stanara lude kuće maštoviti i zabavni, tekst Sanje Lovrenčić sadrži i diskretnu odgojnu poantu: bez obzira na bezopasna „ludila“ svakog od pojedinih stanara, oni uglavnom poštuju jedni druge i svi zajedno tvore harmoničnu cjelinu. „Luda kuća“ tako postaje simbol mogućeg suživota, individualne slobode uklopljene u zajednicu.
Vizualna komponenta utkana je u samu strukturu priče: ona funkcionira kao svojevrsna galerija kroz koju se može kretati u dva pravca, gore i dolje, te je vrlo zahvalna za ilustriranje. Laka zaigranost maštovitog teksta odgovara likovnom stilu ilustratorice Vendi Vernić koja je već pokazala (i u izdanjima Malih zvona) širinu vizualne imaginacije i sposobnost za igru.
Book #3654
Nakladnička kuća koja se drži svojeg mota: „knjige koje traju”. Razvija koncept lijepe knjige, surađujući s vrhunskim hrvatskim ilustratorima.
Višestruko nagrađivani talijanski tandem Beatrice Masini i Gianni De Conno u slikovnici Sretan put donose nam umjetnički i emotivan doživljaj putovanja i uspomena koje iza njih ostaju. Spoj veličanstvenih oniričnih slika i gotovo poetske proze vodi nas na put u nepoznato: ponekad je to put kojem znamo odredište, a ponekad samo besciljno lutanje; ponekad nailazimo na prepreke i iznenađenja, ponekad na „blaga koja još ne poznajemo“. Svako je putovanje jedinstven doživljaj, a spoznaje do kojih dolazimo, osjećaji kroz koje prolazimo i uspomene koje stvaramo njegove su dragocjene posljedice. Privlačne sanjive ilustracije i sugestivne poetske rečenice koje potiču dječju maštu i sanjarenje osvojile su mnoge čitatelje, a 2018. godine Beatrice Masini i Gianni De Conno za slikovnicu primaju najprestižniju nagradu u području dječje književnosti „SuperPremio Andersen“. Za velikog Giannia De Conna slikovnica o putovanju obilježila je kraj životnog puta; ona je posljednje i oproštajno djelo koje nam je ostavio prije prerane smrti.
Book #2781
Pepe je vrlo razigrani merkat – malena životinja koja živi na jugu Afrike. Upoznao je životinje, biljke, sve što ga okružuje i što mu je nadohvat ruke – no to mu nije bilo dovoljno. Jednoga dana Zemlja mu se učinila malenom za njegovu veliku znatiželju; pogledao je u nebo i otvorio mu se cijeli novi svijet… U svojoj prvoj slikovnici autorica Carolina Luzon pripovijeda nam priču o merkatu Pepeu i zagonetnom svemiru kojeg smo dio svi mi.
Slikovnica “Jabukan” donosi fantastičnu priču o četvero prijatelja koji za vrijeme ljetnih praznika, unatoč zabranama, prijeđu potok pokraj sela u kojem žive. S druge strane, međutim, ne otkrivaju ni “trolove, ni babaroge, ni kljovače ni zmajeva gnijezda”; ondje susreću bića koja su gotovo ista kao ljudi, ali žive u šumskim krošnjama. Jedan od tih „krošnjaša“, Jabukan, sprijateljit će se s četvoro djece te će im kroz igru otkrivati tajne šume. U ovu okvirnu priču autorica teksta Lana Momirski uplela je čitav niz motiva: neki od prijatelja nakon završetka školskih praznika preselit će se u veći grad, a središnja junakinja morat će se naučiti nositi s rastankom; djeca će uz Jabukana naučiti poštovati prirodu i sve njene stanovnike; šumski svijet postat će svojevrsno utočište, ali i prostor iz kojega se jasnije može sagledati probleme stvarnosti i osobne egzistencije. Priču prate nježni akvareli što su ih zajedno realizirale Ivana Koren Madžarac i Lana Momirski i tako dočarale mladom čitatelju svu živost, toplinu i raznolikost ovog tajanstvenog šumskog svijeta.
Book #2786
Slikovnicom „Zimska potraga“ renomirani pjesnik i prozaik Miroslav Kirin prvi put se okušava na području pisanja za djecu, prenoseći u tekst za najmlađe začudnost, ludičnost i invenciju kakve su prisutne i u njegovoj poeziji. Priča se zapliće pitanjem može li nešto što je lijepo postati dosadno. „Samo“ lijepo i „stalno“ lijepo očito može, čak i kad se radi o lijepom vremenu. Slikovnica Zimska potraga, čija se radnja odvija u životinjskom svijetu, kreće od lijepog i iskušanog prema željenom i novom. Čudo je smješteno u pogledu, ali i u sposobnosti da se zajedničkom akcijom – od mrava preko vjeverice, vuka i jelena, sve do ptica – pomaknemo od zatečenog prema drugačijem. Fabularnoj potrazi za bjelinom odgovara čistoća teksta, njegove kratke i precizne rečenice, te dojmljiv minimalizam ilustracija koje ga prate, stvarajući skladnu cjelinu. Ilustracije Mingsheng Pija – kineskog umjetnika sa zagrebačkom adresom – jednostavnim potezima vrhunskog majstora sugeriraju prostor, atmosferu i pokret, otvarajući duboka prostranstva za maštu malih čitatelja.
Book #3077
Ciklus kratkih proza naslovljen Zagrebačko djetinjstvo šezdesetih Sanja Lovrenčić pisala je paralelno s radom na prijevodu autobiografskih zapisa Waltera Benjamina Berlinsko djetinjstvo oko 1900., te ga stoga karakterizira zanimljiva dvojnost. Njezino Zagrebačko djetinjstvo funkcionira kao autobiografski diskurs te se bavi za njega tipičnim elementima: introspekcijom, pokušajem ocrtavanja jednog prošlog vremena, finom nostalgijom za djetinjstvom koje je odrasloj osobi dostupno samo kao niz fragmenata koji se ne mogu složiti u koherentnu cjelinu; te bismo elemente mogli nazvati osobnima i lokalnima. S druge je strane, međutim, tekst Sanje Lovrenčić odgovor na književni predložak, reakcija ne na djetinjstvo ili promjene društva, već na određenu vrstu pisanja. Ta ga karakteristika vodi prema sasvim drugačijem sklopu problema koje bismo mogli nazvati inherentno književnima – problemu intertekstualnosti, fikcionalizacije vlastitog Ja, primjene poetskog jezika i lirskih fragmenata koji istovremeno konotiraju osobno iskustvo ali ga i transcendiraju. Tekst Sanje Lovrenčić ovakvom strukturom vrlo uspješno kombinira dva aspekta koji samo u međudjelovanju čine kvalitetnu književnost: uključenost u lokalni kontekst, ali i njegovo stalno rastvaranje, intimnost i univerzalnost.
Kako jedan pas može sagledati viktorijansko doba? Kakav će stav taj pas zauzeti prema svojoj gospodarici – velikoj engleskoj pjesnikinji, Elizabeth Barrett Browning? Što se događa kada se stvarnoj povijesno-biografskoj građi pristupi iz potpuno fikcionalne perspektive? – To su pitanja što ih postavlja i na njih odgovara kratki roman Flush; biografija. U zaigranom, naizgled neozbiljnom ali vrlo lucidnom, humorističnom i stilski besprijekornom tekstu, Virginia Woolf uspijeva progovoriti o povijesti, društvenim konvencijama i socijalnoj pravdi te do krajnjih granica istražiti mogućnosti uživljavanja u perceptivnu perspektivu životinje.
Kratki roman Benito Cereno prvi je put objavljen u nastavcima u časopisu Putnam’s Monthly 1855. godine, a Melville će ga kasnije uvrstiti u The Piazza Tales, jedinu zbirku kraćih proza koju je objavio za života. Ovu priču o zbivanjima na jednom robovlasničkom brodu, Melville je napisao na temelju dokumentiranog povijesnog događanja; igrajući se pitanjem pouzdanosti percepcije te služeći se majstorskim literarnim jezikom, stvorio je izvanredan tekst koji i danas izaziva kontroverzna tumačenja. Prvi put ga objavljujemo na hrvatskom jeziku, u prijevodu Lea Beslaća i s pogovorom Adriana Pelca.
Book #3246
Zbirka „Kratak put kući“ sadrži sedam kratkih priča američkog klasika F. Scotta Fitzgeralda, prvi put objavljenih u hrvatskom prijevodu. Priče su izvorno izlazile u časopisima krajem dvadesetih i tijekom tridesetih godina prošlog stoljeća. Autor u njima iskušava neke motive i postupke kojima će se služiti u duljim djelima (primjerice u romanu „Blaga je noć“), no povezuje ih to što se u svakoj pojavljuje neki element fantastičnog. Iako je Fitzgerald, čuveni kroničar „doba jazza“, čitateljima poznat kao majstor realistične proze, u ovim se pričama otkriva njegova njegova prigušena ali trajno prisutna sklonost fantastičnom: jednom je ono materijalizacija bezimenog nemira koji progoni njegove junake, jednom ludički izlet u improviziranu bajku, jednom maštarija o mentalnom svijetu jednoga psa. Završna priča „Hvala na vatri“, koju je časopis New Yorker 1936. odbio kao previše fantastičnu te objavio tek 2012., izgrađena na jezičnoj dosjetci, vješto balansira između ironije i mistike.
Knjiga je opremljena ilustracijama Ivana Stanišića koje na izvanredan način ulaze u dijalog s tekstom, diskretno evocirajući povijesno razdoblje njegova nastanka te istodobno stvarajući atmosferu tajnovitosti.
ili se prijavite na naš newsletter
