15 godina Malih zvona – 12 nagrađenih knjiga temelj je kalendara Malih zvona za jubilarnih 15 godina rada koje će se navršiti u 2025. Svaki mjesec u sljedećoj godini obilježen je jednom od brojnih nagrađenih knjiga za odrasle i za djecu u našem izdanju. Uz tri ili više naručenih knjiga kalendar dobivate besplatno!
Živi dodir s prirodom igra važnu ulogu u stvaralaštvu dviju autorica ove male pjesničko-likovne trilogije. Svaka na svoj način doživljava zelene svjetove – makar i sasvim malene, stiješnjene između gradskog asfalta – kao prostor tišine koja je otklon od svakodnevne stvarnosti i preduvjet za kreativni rad. „Tišina zelenog“ izvorno je naslov serije njihovih jedanaest rukopisnih umjetničkih knjiga. Povezujući domenu riječi i domenu slike, nekoliko mjeseci bavile su se gradskim zelenilom, prenoseći u svoj hibridni medij otiske krhkosti, raznolikosti, vitalnosti gradskog bilja. Iz tog zelenila izrastaju i u njega se ponovno vraćaju, kao kakav odraz životnog ciklusa biljnog svijeta, staloženi, kontemplativni i zapitani stihovi Sanje Lovrenčić, kao i organski protočne ilustracije tušem i pečati Ive Valentić. Završivši izvorni projekt „Tišina zelenog“ izložbom održanom u studenom 2023., autorice su sabrale skice i bilješke koje su nastale tijekom razdoblja rada na rukopisnim knjigama, te ih nadopunile i priredile za ovo izdanje.
Pjesničko-likovna trilogija „Tišina zelenog“ sastoji se od svezaka „Bistre slike“, „Ulomci iz osobne kronike“ i „Tišina zelenog: grad“. Opremljena je i proizvedena kao bibliofilsko izdanje.
Priča je namijenjena čitateljskoj publici svih generacija, po karakteru je apsurdistička, no može ju se čitati na više razina – kao zaigranu fantaziju pristupačnu djeci, ali i kao svojevrsnu studiju jedne zajednice, alegoriju stanja melankolije, ili pak alegoriju općenitog odnosa ljudi prema nekoj ugrozi (poput npr. klimatskih promjena). Pripovijest počinje kad se jednog siječanjskog jutra u velikom bazenu iznenada pojavi planet Saturn, isprva u malenom formatu. Taj neočekivani događaj poremeti uspavanu rutinu redovnih posjetitelja plivališta, likova raznih profila i uzrasta. Osim s pitanjem kako se plinoviti div našao u njihovom bazenu, susreću se i s praktičnim problemima, jer Saturnova prisutnost uvelike ograničava njihove uobičajene aktivnosti. Manjak informacija i obilje ideja ne dovode ih do rješenja, te se odlučuju prilagoditi novonastalim okolnostima i nadati se da će planet nestati sam od sebe, kao što se i pojavio. Pritom jedni pokušavaju iz tog događaja izvući osobnu korist, drugi se prave da se ništa ne događa, treći se bave katastrofičnim prognozama, sve dok naposljetku zajednički ne zaključe da ipak nekako moraju iz svojega bazena izbaciti Saturn – koji raste – dok je to još moguće… Likovi su mješavina umjereno realističnih ljudi i utjelovljenja koncepata i arhetipova, a o njima mnogo govore već i njihova imena: Čovjek Koji Je Kupio svijet (vlasnik bazena), Mudar Čovjek (daje krajnje općenite i beskorisne savjete), Inženjer Piramida (graditelj Nepotrebno Kompliciranog Kanala između bazena i mora) itd. Umjetnička knjiga Vendi Vernić odlikuje se bogatstvom ideja, suptilnim smislom za humor, osebujnom vizualnom imaginacijom te izvanrednom vještinom izvedbe. (Sanja Lovrenčić)
Obilježavajući trideset godina autorskog književnog rada, Ivan Herceg izabrao je sedamdesetak pjesama koje su objedinjene u ovoj zbirci. One potječu iz svih njegovih knjiga, a dodao im je i nekoliko još neukoričenih tekstova. Taj reprezentativni izbor opsežnim pogovorom predstavlja i tumači Davor Šalat.
“Ivan Herceg jedan je od najistaknutijih pjesnika koji su u hrvatsku poeziju ušli devedesetih godina prošloga stoljeća. Temeljna potka njegova eminentno liričnog i refleksivnog pjesništva, dosad objavljenog u više zbirki pjesama i nagrađenog s nekoliko književnih nagrada, od početka je neoegzistencijalizam koji nije primarno posljedica nekih tragičnih društvenih zbivanja, već je posve intiman i utišan. Herceg je, naime, potpuno svjestan da više nikakva društvena utopija ni distopija ne mogu čovjeku biti izlaz ili izlika kojima bi izbjegao tematiziranje duboko osobne situacije suočavanja s vlastitom i tuđom ograničenošću i prolaznošću, napose pak s bezizglednom borbom s hlapljenjem životne supstance i, napokon, prazninom. Metafizički, egzistencijalni pa otud i društveni deficit zapravo je glavna Hercegova tema i taj deficit iz pjesničke zbirke u zbirku, ako ne uvijek i sve dramatičniji, postaje svakako sve očigledniji i neopoziviji.” (Davor Šalat)
Duhovi viktorijanskog doba plašili su i starije i mlađe slušatelje ili čitatelje. Zamislite da sjedite s prijateljima ili obitelji, okupljeni oko vatre u dnevnom boravku osvijetljenom samo svijećama, u devetnaestostoljetnoj Engleskoj, i netko započne pripovijedati o duhovima – te večeri biste možda teško zaspali, ali ipak biste osjetili neki užitak slušajući predaje za koje više ni sami niste sigurni jesu li istinite ili posve izmišljene. Charles Dickens vrlo je dobro poznavao taj običaj onodobnog engleskog društva, veliko zanimanje za sve što je naizgled racionalno neobjašnjivo. I sam je zasigurno kao dijete slušao mnoge strašne priče o duhovima i drugim fantastičnim bićima koja obično nastanjuju sumorne, napuštene i jezovite prostore. U njegovim se pričama, koje je objavljivao u novinama i časopisima, pojavljuju različiti duhovi, od nesretnih zlostavljanih mladenki do goblina koji ismijavaju mrzovoljnog grobara. Dickens je i kao odrasla osoba vjerojatno volio slušati predaje o onostranim stvorenjima, stoga je u mnoge svoje priče umetnuo fantastične elemente koji i danas istovremeno zabavljaju i plaše čitatelje.
U ovoj su zbirci, u pomnom prijevodu Gorana Čolakhodžića, sakupljene najzanimljivije Dickensove priče o duhovima, od kojih većina dosad nije objavljena na hrvatskom jeziku. Kao što i sam naslov preporučuje, ako želite otkriti barem djelić viktorijanskog svijeta koji je žudio za nadnaravnim bićima i pojavama, čitajte ove priče u sumrak. (Josip Čekolj)
Eseji sabrani u ovoj knjizi otkrivaju izvorišta i meandre višegodišnje potrage Sanje Lovrenčić za autentičnim likom Ivane Brlić Mažuranić. Iz vlastite „prakse svijeta” – koja integrira iskustva književnice, prevoditeljice, urednice i nakladnice – Sanja Lovrenčić pripovijeda kako su je Ivanine dopisnice ocu potakle da napiše biografski roman U potrazi za Ivanom, kako su je čitateljske reakcije potom navele da objavi Ivanin djevojački dnevnik Dobro jutro, svijete!, a studija Luđakinja na tavanu Sandre Gilbert i Suzane Gubar ohrabrila da svoja istraživanja oblikuje u predavanja na kojima se temelji ova knjiga. Objašnjavajući palimpsestni karakter ženskog pisanja, trajnu napetost između intimne nelagode i javnih alibija za pisanje, autorica ne konstruira neku „svoju Ivanu”, nego iščitava „Ivaninu Ivanu” – od feminističkog ključa kojim „otključava” Priče iz davnine, preko komparativnog portreta Gite i „umjetnice u mladosti” iz Ivaninog dnevnika, do potpunog raščaravanja književnih i privatnih svjetova… Esej se pritom pokazuje izuzetno podatnim žanrom koji autorici omogućava da se obrati širokoj publici ne samo kroz pomne analize nego i introspekcijskim umetcima, imaginarnim dijalozima te ciklusom pjesama kojim zaključuje knjigu. (Lidija Dujić)
Kad mu zmaj otme sestru, mladi junak ovog romana polazi na neobično i opasno putovanje svijetom koji je razdijeljen na dvije veoma različite zemlje – Gornju i Donju. Čitatelji zajedno s njim, jednim učenim štakorom, jednom spretnom osom i drugim pomagačima zaranjaju u magičan svijet Vlade Uroševića, jednog od najznačajnijih suvremenih makedonskih književnika. Na putu će se susresti s mnogim pojavama i bićima koja potječu iz bogate makedonske usmene književnosti. Ovo djelo, podnaslovljeno kao Roman-bajka, počiva na tragovima mitova, predaja i drugih usmenoknjiževnih oblika, no smjelo i zanimljivo propituje suvremene društvene, političke i kulturne procese i probleme poput nagle urbanizacije i razvoja tehnologije, napuštanja sela, zagađenja okoliša, migracija, trgovine ljudima. Protkana humorom od prve do posljednje stranice, Zmajeva nevjesta prepuna je čudesnih stvorenja i upečatljivih likova koji podjednako pripadaju neodređenoj prošlosti usmene kulture i našoj svakidašnjici pisane kulture. Urošević nam pripovijeda o prijelazu iz jedne zemlje u drugu, iz jedne kulture u drugu, iz jednog vremena u drugo, iz jednog načina razumijevanja svijeta i života u drugi. U srži tog pripovijedanja jest pripovijedanje samo po sebi – njegova ljepota, čarolija i moć. Brišući granice između stvarnog i nestvarnog, prošlosti i sadašnjosti, usmenog i pisanog, narodnog i autorskog, ljudskog i životinjskog – Zmajeva nevjesta upozorava nas na vječnost i postojanost čovjekove potrebe za stvaranjem priča. Zahvaljujući izvrsnom prijevodu Ivice Bakovića, hrvatskim čitateljima omogućeno je da napokon zavire u fantastičan svijet klasika makedonske književnosti međunarodnog ugleda. (Josip Čekolj)
Jasmina Kosanović, autorica niza zanimljivih i zapaženih slikovnica, kao da ne zna ispričati priču o kiši. Umjesto riječi, nameću joj se slike, prozračne i nježne – kišne. No za one koji vole maštati svaka ilustracija u ovoj slikovnici može biti početak pustolovine. Jer, što čekaju oni ljudi pod kišobranima? Od koga se rastaje tužni muškarac sa šalom? Tko je iza prozora po kojima se slijevaju kapi? Kamo plovi jedrilica pod gotovo vedrim, a ipak još mokrim nebom? Niz kišnih prizora na kraju otkriva autorici nju samu, osunčanu. Tako će i onima koji maštaju nizovi vlastitih kišnih priča otkriti ponešto o njima samima, kad na kraju izrone iz Jasminina snovitog, akvarelnog svijeta.
Book #5726
Book #5676
Jedna od najpopularnijih Priča iz davnine, i jedna od onih s kojima se djeca najprije susreću, upravo je ova o Regoču. No, iako je izvorna priča naslovljena samo Regočevim imenom, u njoj zapravo važniju ulogu igra mala vila Kosjenka. Znatiželjna i živahna, ona pokreće tromog diva u pustolovinu. Vesela kad nađe društvo, suosjećajna u nevolji, svu svoju vilinsku čaroliju žrtvuje za nove prijatelje, za djecu iz dvaju zavađenih sela pokraj vode Zlovode. Iako dvoje glavnih likova pripada svijetu čudesnog, priča završava u ljudskom svijetu, gradnjom novog sela. I dok se Regoč vraća u svoj Legen grad, Kosjenka više ne može natrag među vile, pa ostaje s djecom iz sela – i djecom čitateljima. Za ovu slikovnicu likovna umjetnica Vendi Vernić ispričala je priču Ivane Brlić Mažuranić samo likovnim jezikom. Oni koji priču već znaju uživat će slijedeći je kroz nove ilustracije, a za one koji ne znaju, tu je mala „legenda” na početku. Pretvorena u slike, priča postaje dostupna i predškolskim čitateljima te može poslužiti kao lak uvod u čitanje Priča iz davnine. Odraslima koji čitaju s djecom može biti poticaj da se prisjete tog klasičnog djela hrvatske književnosti ili da ponovno posegnu za njim. O sto pedesetoj godišnjici rođenja Ivane Brlić Mažuranić priča o Kosjenki i Regoču još jednom se otkriva kao svjež poticaj mašti, a Vendi Vernić kao maštovita (likovna) pripovjedačica.
Book #5616
„Nema boje bez ljudskog pogleda, mi smo ti koji stvaramo boje”, kaže povjesničar i antropolog Michel Pastoureau, stručnjak za razdoblje srednjeg vijeka i autor niza knjiga o bojama. U ovoj „Maloj knjizi” autor objašnjava, u razgovoru s novinarom Dominiqueom Simonnetom, osnovnu simboliku boja i njezine mijene kroz stoljeća. Način pripovijedanja prilagođen je mlađim čitateljima, no priče o bojama mogu biti zanimljive i starijima. Jer čak ni izbrojati boje nije jednostavno i ovisi o tome tko broji. Na pitanje koliko uopće ima boja profesor Pastoureau odgovara da je glavnih šest, a spominje još i pet poluboja čija imena potječu iz biljnog svijeta – svakoj od tih jedanaest junakinja posvećeno je zasebno poglavlje ove knjige. Krećući se iz boje u boju, čitateljice i čitatelji doznat će ponešto o polaganom usponu plave, bijeloj boji anđela i sablasti, dvostrukim krajnostima crvene, zelenoj kao kraljici kockara, sramotnoj prošlosti žute… Povijest boja može nam mnogo toga reći o povijesti društva, a ponešto i o sadašnjosti.
Book #5608
Naklada Mala zvona do daljnjeg ne prima ponude rukopisa. Sljedeće razdoblja zaprimanja ponuda bit će najavljeno ovdje i na našim društvenim mrežama.
Tekstove s gramatičkim i pravopisnim pogreškama ne razmatramo za objavljivanje.
Ne objavljujemo fikcionalnu realističnu prozu za odrasle.
Nakladnička kuća koja se drži svojeg mota: „knjige koje traju”. Razvija koncept lijepe knjige, surađujući s vrhunskim hrvatskim ilustratorima.
Novi roman Sanje Lovrenčić, „Crveni golubovi“, dvostruka je knjiga: prozni tekst, koji se oscilirajući na rubu fantastike bavi gorućim temama suvremenog svijeta, nadopunjen je „Pjesmaricom“, zbirkom poetskih fragmenata koje je autorica pisala kao skice za pojedine ulomke romana.
Radnja priče koja se iznosi na dva različita načina započinje dolaskom pripovjedačice na neimenovan otok. Naslijedivši kuću u gotovo napuštenom selu, ona dobiva razlog da se nakratko udalji od svakodnevne borbe za materijalnu egzistenciju. Krajolik u kojemu se našla nostalgično je idiličan: ruševne kamene kuće, divlji kapari, domaći sir, sunce i vjetar određuju taj mediteranski svijet. Sve sluti na to da će se ovdje, na distanci od ljudi, posla i rutine, otvoriti prostor za introspekciju, za suočavanje s vlastitom prošlošću, željama i nadama.
Zajedno s kućom, međutim, pripovjedačica je naslijedila i golubove koje je uzgajao njen preminuli rođak, Toni. Kad jednog jutra iznenada odluči osloboditi ptice iz golubinjaka, ni ne sluti da će joj se ti pismonoše ubrzo vratiti, i to u društvu prilično živopisnih gostiju. Golubovi naime na otok dovode neke Tonijeve stare prijatelje. Oni mu organiziraju trodnevne karmine te počinju pripovijedati fragmente zajedničke prošlosti: ostarjela kazališna družina koja je lutala Mediteranom, ili aktivni sudionici u previranjima za godina olova – junakinji se na temelju ponuđenih priča teško odlučiti. Na odlasku joj ta čudna skupina objašnjava pravu prirodu njenog novostečenog nasljedstva: uz kuću, ona nasljeđuje i obavezu da ispriča njihovu priču, priču koji nije dobro razumjela.
I tu mediteranskoj idili dolazi kraj: zamijenit će je istraživanje internacionalnog terorizma 1970-ih godina, revolt pred tadašnjim i sadašnjim srazom bogatstva i bijede, rastuća osjetljivost za devastaciju prirode, cyber-subverzije, utopijski virtualni prostori, traganje, strah i bijeg. Na fragmente priče svojih gostiju junakinja će odgovoriti vlastitima, koje će pak – kad se smiri vrtlog koji ju je ponio – gotovo nenamjerno ostaviti u nasljeđe novoj generaciji, za nove pokušaje.
Book #4714
Malena junakinja ove priče želi pomoći mami i otići po kalup za tortu u spremište, no boji se tog mračnog prostora – toliko da se ne usuđuje čak ni ispružiti ruku da bi upalila svjetlo. No tata joj posuđuje čarobne naočale kroz koje svijet izgleda drugačije; naočale ne mijenjaju samo izgled stvari, nego onaj tko ih nosi može čuti i razumjeti životinje. Tako se djevojčica upoznaje s paukom u spremištu i s moljcem u spavaćoj sobi, a kad otvori prozor, u vrtu su lasica i noćni leptir. U razgovorima se pokazuje da naizgled simpatična bića nisu uvijek zaista simpatična – i obrnuto. Topla i vedra priča uči malenog čitatelja samopouzdanju, ali i tome da prvi dojmovi nisu uvijek pouzdani te da treba dobro upoznati bića oko sebe prije nego što se o njima donese ikakav sud.
Book #4611
Istrijebiti svu gamad – exterminate all the brutes – riječi su iz čuvenog romana Josepha Conrada „Srce tame“. U knjizi suvremenog švedskog književnika Svena Lindqvista te riječi nisu samo naslov, nego i nit vodilja oko koje se gradi tekst. Jer autorov boravak u Africi krajem osamdesetih godina 20. stoljeća nipošto nije rezultat avanturizma ili obične putničke znatiželje; ponijevši sa sobom preteču prijenosnog računala i velike diskete s povijesnim materijalima koje je dugo skupljao, Lindqvist istražuje zatajen, potisnut i mučan dio prošlosti moderne europske civilizacije. Rezultat je izuzetno dojmljiv hibridan tekst, u kojemu se dnevnički zapisi o onome što neposredno okružuje autora na rubovima Sahare isprepliću s prizorima iz snova, postupno sve više obilježenih onim što čita. Na temelju te lektire pak nastaje glavna pripovjedna nit Lindqvistova teksta: kronološki i logički uobličen slijed svjedočanstava koja bjelodano povezuju stavove i postupke Europljana koji su provodili imperijalističku kolonizaciju sa stavovima i postupcima institucionaliziranog rasizma koji je uspostavila Hitlerova Njemačka. Lindqvistova knjiga objavljena je na švedskom 1992., četiri godine kasnije prevedena je na engleski, međunarodna kritika prihvatila ju je kao izuzetno značajno i kvalitetno djelo, a po njoj je 2021. snimljena i zapažena dokumentarna serija.
Book #4619
U najboljoj tradiciji romana za mlade, a ipak novim svježim glasom pripovijeda Josip Čekolj dogodovštine svojih hahara – četvero prijatelja na pragu odrastanja. I premda je grad kojim se kreću izmišljen, a njihovom inačicom kajkavskog jezika nitko u stvarnosti ne govori, posve su stvarne njihove ljubavi i zbunjenosti, sukobi i zablude, kao i potreba za uporištem i toplinom. U tumaranju hahara po „dnu mulja” javljaju se neki orijentiri, manje ili više pouzdani, uglavnom s rubova društva, među kojima je možda najvažnija starica s mačkama i sluhom za poeziju. I kako to u romanima odrastanja obično biva, lutanje kroz mulj na koncu postaje korak prema zrelosti. Poticaj za nastanak ove knjige bila je izložba „Hahari i žabe” likovnog umjetnika Dominika Vukovića, tematski posvećena reminiscencijama na djetinjstvo. On je ilustrirao ovo izdanje blisko surađujući s autorom romana, što je urodilo osobitom povezanošću teksta i ilustracije.
Book #4674
Puna vreća laži, knjiga igrokaza nastalih prema šest priča iz hrvatske folklorne baštine, svojevrsni je parnjak Noine mačke, nagrađene knjige igrokaza što ih je Sanja Lovrenčić napisala prema motivima iz svjetske folklorne baštine. Obje se kreću prepoznatljivim bajkovitim terenom, grade krhke scenske kuće za snalažljive osobenjake sposobne uspostaviti kontakt između razmaknutih svjetova. Događa se pritom da već i naša prisjećanja na stare priče koje smo nekoć čuli postaju djelatan mehanizam koji stvara dekor začudnoga i proizvodi kazalište prošlosti.
Tri priče u ovoj gradaciji govore o ljubavima koje su neočekivane i neostvarive zbog same prirode zaljubljenika, ali nisu zato manje snažne. Plutača i sidro čekaju oluju ne bi li se sreli iako su plutače na ovom svijetu zato da bi plutale, a sidra zato da bi sidrala; sunce se trudi smanjiti svoj žar kako bi dulje moglo voljeti snijeg, dok je snijegu sve ljepše na suncu premda se topi od ljubavi.
Priče koje Igor Rajki pripovijeda u ovoj slikovnici – zapravo, mrmlja sebi u bradu hodajući – odlikuju se originalnošću, osebujnim smislom za humor i jezičnom invencijom koja posebno dolazi do izražaja u pratećem malom rječniku neobičnih riječi. Ilustratorica Nikolina Žabčić na slobodnu invenciju teksta odgovara likovnom slobodom u odabiru motiva, postupaka i perspektiva, a na njegovu zaigranu blagost delikatnošću poteza i boja.
Book #4467
ili se prijavite na naš newsletter
