Format: 11,5×17
ISBN: 953-7199-18-5
Broj stranica: 120
Uvez: tvrdi s ovitkom
Godina izdanja: 2006.
Nagrada “Kiklop” 2007.
50,00 kn
“Istančanošću verbalnog tkiva, sjenovitošću pobuđenih slika, hermetičnošću naslućenih značenja, Sanja Lovrenčić ostvarila je izdvojen, apartan literarni prostor, individualni otočić u arhipelagu suvremenoga hrvatskog pisma…
Stanoviti neoromantičarski ton probija iz naizgled klasicistički organizirane sekvence, ali gospodarska distanca možda je najprikladnija maska za artikulaciju prigušenog krika.” (Tonko Maroević)
Format: 11,5×17
ISBN: 953-7199-18-5
Broj stranica: 120
Uvez: tvrdi s ovitkom
Godina izdanja: 2006.
Nagrada “Kiklop” 2007.
U pričama izabranim za ovu zbirku Lafcadio Hearn slika posve osebujan portret Japana s kraja 19. stoljeća: precizno novinarsko oko bilježi svaki detalj okruženja s kojim se susreće, ali se to okruženje pred njim pretače u neku legendu, priču o duhovima, sliku nekog rituala na izdisaju. Čitatelj se tako susreće s posljednjim bljeskovima tradicionalnog Japana koji pred Hearnovim pogledom nestaje, a kroz taj ga nestajući svijet vodi uvijek blago ironičan autorski glas koji pripovijeda o tehnikama proricanja, ukletoj haljini dugih rukava, svemu što odzvanja u tuljenju jednog psa, svjetiljkama što se spuštaju u more za svetkovine mrtvih… Stoga su Hearnove priče vrijedan izvor informacija za sve one koje zanima negdašnji Japan, ali i profinjen literarni tekst koji virtuozno kombinira elemente fantastike, prozne ironije te poetskog maštanja.
Priče su izabrane iz knjiga “In Ghostly Japan” i “Kwaidan.
Jednostavne i neposredne rečenice Jessie Conrad dozivaju pred čitatelja lik njenog supruga, jednog od najvećih pisaca engleske književnosti 20. stoljeća: nervozan, pomalo čudak, na svoj način privržen obitelji, iznad svega zaokupljen književnim radom. No istodobno vidimo i nju, gotovo idealnu piščevu ženu iz starih vremena. Ona pretipkava tekstove, kuha i štedi, dočekuje goste, podiže djecu, na sve moguće načine izlazi na kraj sa stvarnošću umjesto Josepha Conrada. Iz uloge supruge, domaćice i majke izdiže je, međutim, sam čin pisanja. Odvaživši se da zabilježi ovo intimno svjedočanstvo, ona stvara sebi mjesto u (Conradovom) prostoru riječi te se i sama pretvara u autoricu.
“Najdraže moje srdašce, mila moja ljepotice, draga malena“ – tako počinju nježna pisma koja je Henri Barbusse pisao supruzi prije stotinu godina. Ono što slijedi nije nimalo nježno – rovovi, granatiranje, blato i mrtvi, rat koji se razotkriva u svom krvavom besmislu. Autor pisama Henri Barbusse 1914. imao je 41 godinu, reputaciju pisca i urednika, narušeno zdravlje i pacifistička uvjerenja. Unatoč svemu tome dobrovoljno se javio u francusku vojsku te dvije ratne godine proveo na prvoj liniji bojišta – da bi potom napisao roman Oganj, književno svjedočanstvo o I. svjetskom ratu koje mu je donijelo nagradu Goncourt i tisuće čitatelja. Njegov neuljepšan prikaz rata izazvao je mnogo emocija – odobravanja i prihvaćanja među onima koji su u ratu sudjelovali i doživjeli ga izbliza, osporavanja među onima koji su ga, zaklinjući se u domovinu i nacionalne interese, gledali iz daleka. Dokumentarni materijal koji je Barbusse ugradio u Oganj – pa i svjedočanstvo o nastanku romana – nalazi se upravo u pismima što ih je svakodnevno pisao supruzi Hélyonni. Današnjem čitatelju ova pisma, u svojoj neposrednosti i autentičnosti, mogu bolje od ikakve fikcije približiti ratne godine kojima je započelo dramatično „kratko 20. stoljeće“.
Prvi put pred očima javnosti, djevojački dnevnik Ivane Brlić Mažuranić, koji je vodila od 1888. do svojih zaruka u ljeto 1891., otkriva njene sanjarije o ljubavi, pisanju, domovini – i njen književni talent.
Ciklus kratkih proza naslovljen Zagrebačko djetinjstvo šezdesetih Sanja Lovrenčić pisala je paralelno s radom na prijevodu autobiografskih zapisa Waltera Benjamina Berlinsko djetinjstvo oko 1900., te ga stoga karakterizira zanimljiva dvojnost. Njezino Zagrebačko djetinjstvo funkcionira kao autobiografski diskurs te se bavi za njega tipičnim elementima: introspekcijom, pokušajem ocrtavanja jednog prošlog vremena, finom nostalgijom za djetinjstvom koje je odrasloj osobi dostupno samo kao niz fragmenata koji se ne mogu složiti u koherentnu cjelinu; te bismo elemente mogli nazvati osobnima i lokalnima. S druge je strane, međutim, tekst Sanje Lovrenčić odgovor na književni predložak, reakcija ne na djetinjstvo ili promjene društva, već na određenu vrstu pisanja. Ta ga karakteristika vodi prema sasvim drugačijem sklopu problema koje bismo mogli nazvati inherentno književnima – problemu intertekstualnosti, fikcionalizacije vlastitog Ja, primjene poetskog jezika i lirskih fragmenata koji istovremeno konotiraju osobno iskustvo ali ga i transcendiraju. Tekst Sanje Lovrenčić ovakvom strukturom vrlo uspješno kombinira dva aspekta koji samo u međudjelovanju čine kvalitetnu književnost: uključenost u lokalni kontekst, ali i njegovo stalno rastvaranje, intimnost i univerzalnost.
Nakon pročitanih stranica i stranica dnevničkih zapisa, bilježaka i pisama, niza putovanja i razgovora, Sanja Lovrenčić je napisala izuzetno provokativan, a istovremeno stilski dorađen biografski roman čitak na mnogim razinama. Priča o umjetnici u njemu se isprepliće s pričom o ženi, o normama, uzusima i očekivanjima društva u vrijeme njezina života. U knjizi strukturiranoj poput glazbenog komada, gotovo kontrapunkta, isprepliću se zapisi i pravi život, sadašnjost i prošlost, današnja perspektiva i živa povijest, što na osobit način dinamizira potragu za likom Ivane Brlić Mažuranić…(Anita Peti-Stantić)