Format: 13,5×20,5
ISBN: 978-953-7760-02-1
Broj stranica: 160
Uvez: meki
Godina izdanja: 2010.
60,00 kn
„Pisma napisana za kratkog boravka u Švedskoj, Norveškoj i Danskoj“, najpopularnija knjiga Mary Wollstonecraft za njezina života, neobična su i dojmljiva mješavina putopisa, ispovjedne proze i razmatranja o društvu i ljudima, iz pera autorice čuvene „Obrane ženskih prava“ iz 1792., knjige u kojoj se prvi put javno zastupa mišljenje da žene nisu po prirodi gluplje od muškaraca te da im treba omogućiti da se obrazuju.Dvadeset pet pisama sabranih u ovoj knjizi Mary Wollstonecraft je napisala čovjeku zbog kojega je pokušala počiniti samoubojstvo, no s kojim sad pokušava obnoviti ljubav istražujući po Skandinaviji što se dogodilo s njegovim trgovačkim brodom i vrijednim teretom sumnjiva porijekla. Taj put, na koji autorica kreće sa svojom jednogodišnjom kćeri i njenom dadiljom, prava je avantura za ono doba, a u pismima koja o njemu svjedoče pretapaju se prizori netaknute prirode sjevera i emocionalna drama iznevjerene žene i majke, s razmatranjima o društvu i odjecima značajnih događaja – poput Francuske revolucije – kojima je sama svjedočila.
Format: 13,5×20,5
ISBN: 978-953-7760-02-1
Broj stranica: 160
Uvez: meki
Godina izdanja: 2010.
Zbirka „Kratak put kući“ sadrži sedam kratkih priča američkog klasika F. Scotta Fitzgeralda, prvi put objavljenih u hrvatskom prijevodu. Priče su izvorno izlazile u časopisima krajem dvadesetih i tijekom tridesetih godina prošlog stoljeća. Autor u njima iskušava neke motive i postupke kojima će se služiti u duljim djelima (primjerice u romanu „Blaga je noć“), no povezuje ih to što se u svakoj pojavljuje neki element fantastičnog. Iako je Fitzgerald, čuveni kroničar „doba jazza“, čitateljima poznat kao majstor realistične proze, u ovim se pričama otkriva njegova njegova prigušena ali trajno prisutna sklonost fantastičnom: jednom je ono materijalizacija bezimenog nemira koji progoni njegove junake, jednom ludički izlet u improviziranu bajku, jednom maštarija o mentalnom svijetu jednoga psa. Završna priča „Hvala na vatri“, koju je časopis New Yorker 1936. odbio kao previše fantastičnu te objavio tek 2012., izgrađena na jezičnoj dosjetci, vješto balansira između ironije i mistike.
Knjiga je opremljena ilustracijama Ivana Stanišića koje na izvanredan način ulaze u dijalog s tekstom, diskretno evocirajući povijesno razdoblje njegova nastanka te istodobno stvarajući atmosferu tajnovitosti.
Balansirajući neprekidno između općeg i pojedinačnog, javnog i intimnog, stvarnosti bliskog i fantazmagoričnog, žanrovski-popularnog i hermetičnog, Vješanje kradljivaca ovaca uvlači čitatelje u jedinstven prostor i problematiku, te i oni sami postaju sudionici u njegovom znanstveno-fantastičnom heterokozmosu koji uvijek poziva na osobnu odgovornost.
Izdanje namijenjeno svim ljubiteljima klasične glazbe. Godina 1840., grad Leipzig: mlada, ali svjetski poznata pijanistica Clara Wieck i još uglavnom nepoznati skladatelj Robert Schuman uspjeli su se vjenčati, unatoč svim zaprekama. Dan nakon vjenčanja, na Robertov poticaj, počinju bilježiti želje i nade, brige i radosti bračnoga života. Pišu naizmjence, svatko po tjedan dana, isprva s mnogo zanosa. Stranicama njihovog dnevnika – koji prvi put objavljujemo u hrvatskom prijevodu – promiču brojni likovi povezani s glazbenim životom onodobne Europe; govori se o koncertima i kućnom muziciranju, o skladanju i „studiranju“ tuđih skladbi, o svakodnevici prožetoj glazbom – i govori se o ljubavi. No u tim prvim godinama braka, koje su za Roberta bile razdoblje velike kreativnosti, a za Claru svojevrsnog zastoja, nije ipak sve onako svijetlo i lako kako bi trebalo biti…
Book #2917
Walter Benjamin postao je tijekom zadnjih desetljeća jedno od ključnih imena humanistike. Krećemo li se područjem proučavanja moderniteta, statusa umjetničkog djela, filmske teorije, filozofije povijesti, teorije popularne kulture ili kanonske književnosti, teško da ćemo moći zaobići njegovo ime. Ovakva je situacija s jedne strane odraz širine njegovih interesa te lucidnosti s kojom je o odabranim temama pisao. S druge je strane ona odraz Benjaminove svijesti o tome kako baviti se filozofijom ili kulturalnom teorijom uvijek prvenstveno znači baviti se pisanjem. Sklonost da se izražava metaforom, slikom ili aluzijom prije nego sistematičnom argumentacijom te inzistiranje na minucioznom stilu prije nego na strogosti izlaganja, čine Benjaminove tekstove – koji se uvijek smještaju između filozofije i književnosti – područjem povlaštenog znanja te nikad ne dopušta njihovo jednoznačno ili konačno dešifriranje. U Berlinskom djetinjstvu oko 1900. upravo je ovaj “ostatak književnosti” dominantan element; Benjamin se u ovom tekstu vraća autobiografskom diskursu te pruža lirsku viziju djetinjstva na prijelazu stoljeća u bogatoj berlinskoj obitelji. Međutim, ova naizgled partikularna i osobna tema, osim što lucidno svjedoči o velegradskoj kulturi navedenog razdoblja te već samim time tvori povijesno izrazito zanimljiv tekst, istovremeno dodiruje, evocira, i naznačava niz filozofskih i socijalnih tema: pitanje konstituiranja i brisanja subjekta kroz sjećanja, sjenu klasnih nepravdi, mogućnost pravedne reprezentacije povijesnog trenutka te odnos mesijanizma i modernosti. Krećući od literarnog žanra, Berlinsko djetinjstvo oko 1900. radikalno utjelovljuje tenziju koja se pojavljuje između književnosti i filozofije te čini obje mogućima. Benjamin time anticipira i jednu od ključnih tema poststrukturalističkog pokreta te ostaje modernji nego ikad.
Autoportret u radnoj sobi, autobiografija Giorgia Agambena, jednog od najvećih suvremenih europskih filozofa, čitatelju donosi čitav niz izazovnih motiva. Agamben opisuje susrete koji su ga presudno oblikovali kao autora te time stvara veličanstven portret intelektualne kulture druge polovice 20. stoljeća. Čitatelj, zajedno s autorom, sreće Martina Heideggera, Guyja Deborda, Giorgia Manganellija, Elsu Morante, Ingeborg Bachmann, Gershoma Scholema…Kroz te susrete prosijavaju autentične filozofske meditacije o slikarstvu, jeziku, poeziji, povijesti i nasljeđu, a u konačnici se pojavljuju i tragovi one opće znanosti o čovjeku čije je konture Agamben pokušavao ocrtati zajedno s Italom Calvinom i Claudiom Rugafiorijem. Agambenova autobiografija pisana je izrazito profinjenim stilom te predstavlja konačnu sintezu elemenata čijim je igrama ovaj veliki filozof posvetio čitav opus: književnosti, filozofskog diskursa i privatnog života koji zauvijek ostaje skriven.
Book #2912
Ciklus kratkih proza naslovljen Zagrebačko djetinjstvo šezdesetih Sanja Lovrenčić pisala je paralelno s radom na prijevodu autobiografskih zapisa Waltera Benjamina Berlinsko djetinjstvo oko 1900., te ga stoga karakterizira zanimljiva dvojnost. Njezino Zagrebačko djetinjstvo funkcionira kao autobiografski diskurs te se bavi za njega tipičnim elementima: introspekcijom, pokušajem ocrtavanja jednog prošlog vremena, finom nostalgijom za djetinjstvom koje je odrasloj osobi dostupno samo kao niz fragmenata koji se ne mogu složiti u koherentnu cjelinu; te bismo elemente mogli nazvati osobnima i lokalnima. S druge je strane, međutim, tekst Sanje Lovrenčić odgovor na književni predložak, reakcija ne na djetinjstvo ili promjene društva, već na određenu vrstu pisanja. Ta ga karakteristika vodi prema sasvim drugačijem sklopu problema koje bismo mogli nazvati inherentno književnima – problemu intertekstualnosti, fikcionalizacije vlastitog Ja, primjene poetskog jezika i lirskih fragmenata koji istovremeno konotiraju osobno iskustvo ali ga i transcendiraju. Tekst Sanje Lovrenčić ovakvom strukturom vrlo uspješno kombinira dva aspekta koji samo u međudjelovanju čine kvalitetnu književnost: uključenost u lokalni kontekst, ali i njegovo stalno rastvaranje, intimnost i univerzalnost.