• 0 Knjige - 0,00 
    • Košarica je prazna.

Knjige

Riba-škorpion

12,00  7,20 

U biblioteci „U prvom licu“ donosimo prvi hrvatski prijevod knjige švicarskog pisca Nicolasa Bouviera „Riba-škorpion“, knjigu koja među frankofonim ljubiteljima knjiga o putovanjima ima kultni status. Na razmeđi putopisa, dnevnika i romana, knjiga govori o višemjesečnom autorovom boravku na Šri Lanki. Taj otok magije, teške klime, letargije i ludih boja postaje za mladog putnika mjesto poniranja u vlastitu nutrinu, promatranja kukaca, čudnih susreta – a plava soba svratišta u kojemu boravi taj samotnjak pretvara se u svojevrsni inkubator iz kojega će, dosegnuvši dno, opet izroniti u život, preobražen u pripovjedača.

Moja rođakinja Emilija

20,00 

Ova je knjiga poput jedne od kutijica zagonetne rođakinje Emilije – da biste je otvorili, potrebno je znati tajnu. U njoj je skrivena manja kutija, a u njoj još manja, pa u ovoj još manja… Ako ste spremni poći na snovito putovanje s klasikom makedonske književnosti, Vladom Uroševićem, u svakoj od njegovih osamnaest kutijica pronaći ćete poslasticu – priču o jednom mladiću i njegovoj tajanstvenoj rođakinji Emiliji. Oni će vas upoznati s neobičnim članovima svoje obitelji, koja ratne i poslijeratne zime provodi na „jedinom toplom mjestu na svijetu” – u kuhinji gdje gori vatra u velikoj peći i mirišu posušene kore jabuka. Emilija i njezin zaljubljeni rođak povest će vas u grad kojim lutaju slonovi i u kojem se čuju psi koji zvižde, otključat će vam vrata napuštenog hamama, zajedno ćete loviti jednoroge u gradskom parku, pokušavat ćete otkriti što mačke zaista vide… Pripovjedač u ovoj zbirci fantastičnih priča, koju se može čitati i kao roman, bogatim poetskim jezikom stvara čarobne prostore – uvijek na pragu između sna i zbilje, stvarnog i nestvarnog. U tom svijetu bezgranične slobode i neiscrpne mašte svaki predmet postaje čudesan, a kuće, škole, hoteli, trgovine, parkovi i vlakovi pretvaraju se u poprište začudnih prizora i susreta. „Moja rođakinja Emilija” je poput razglednice iz neke davno zaboravljene ili nestvarne zemlje, s maštovitim markama koje nas podsjećaju na snagu pripovijedanja. „Moja rođakinja Emilija” nesumnjivo je jedno od remek-djela makedonske književnosti, a zasigurno se može ubrojiti i u vrhunce europskog magijskog realizma.

Zubić za Tili

16,00 

Iskusna pripovjedačica Rozalija Ovčar vodi najmlađe čitatelje na čudesno putovanje – od dječje sobe sve do vilinskoga grada. U društvu hrabre zubić vile Tili i neobičnog patuljka-pilota Zrnka, najmlađi će čitatelji otkriti kako i je dan ispali zubić može pokrenuti veliku pustolovinu. Nježni akvareli Ane Kadoić maštovito dočaravaju bajkoviti noćni svijet.
Ova topla i razigrana slikovnica slavi prijateljstvo i hrabrost. Podsjeća nas da i najmanja djela mogu imati veliku vrijednost te da uz malo pomoći svaki problem može postati čarobna priča. Duhovitost, dinamični dijalozi i originalni likovi čine je idealnim štivom za djecu predškolske i rane školske dobi.

U zemlji noćnih ptica

22,00 

Dario Fo, nobelovac, legenda talijanskog kazališta 20. stoljeća, glumac-autor koji je sustavno rušio scenski „četvrti zid” razgovarajući s izvanredno brojnom publikom, te bez zadrške ismijavao moćnike svih vrsta, u ovoj se knjizi vraća svojim ishodištima. Najavljujući da će nam pripovijedati o sebi i svojem djetinjstvu – o onih prvih sedam godina koje formiraju čovjeka – Fo daje mnogo više: stvara kolaž lombardijskih gradića, raznolikih likova, smiješnih zgoda, ali i opasnih pustolovina iz vremena II. svjetskog rata, kad je već ozbiljno zašao u doba mladalaštva. Najavu pak da će pripovijedati o svemu što ga je formiralo kao čovjeka i umjetnika u potpunosti ispunjava. Tu su najprije članovi obitelji, njegova majka sa svojom neiscrpnom nježnošću i otac željezničar, za djecu kolodvorski superjunak, primjer snage, ispravnosti i tolerancije, koji nesebično pomaže svima progonjenima – anarhistima, antifašistima, Židovima koji pokušavaju prijeći švicarsku granicu. Tu je neobični djed po majci, seljak-znanstvenik koji prodaje voće i povrće začinjeno pričama, u atmosferi pučkog kazališta. A tu su i oni iz naslova, noćne ptice iz mjesta Porto Valtravaglia, gdje su svi lokali otvoreni cijelu noć. Jer tu žive puhači stakla iz raznih zemalja, ribari i šverceri, koji rade i u sitne sate, ali i pripovijedaju. U njihovu dijalektu miješaju se riječi odasvud, a sloboda s kojom se njima služe dragocjena je popudbina koju će budući pisac ponijeti sa sobom u odrasli život. Njihovi glasovi odjekuju i u pričama Darija Foa o vlastitom djetinjstvu, školovanju u milanskoj umjetničkoj školi Breri, pa čak i u zgodama iz ratnih dana. I kad pripovijeda kako se prijavio u padobrance kako bi izbjegao deportaciju u Njemačku, sudjelovao u krijumčarenju ratnih zarobljenika prerušenih u žene preko granice ili o spašavanju ljudi iz ruševina bordela, Dario Fo ostaje nasljednik svojih noćnih ptica, nesputan, zabavan, slikovit. O stotoj godišnjici njegova rođenja i desetoj godišnjici smrti ovom knjigom podsjećamo hrvatsku publiku na autora koji je spojio pučko pripovijedanje s političkim kazalištem, ne prezajući na sav glas progovoriti o socijalnim nepravdama, korupciji, policijskoj brutalnosti, mafiji, različitim oblicima kršenja ljudskih prava, položaju žena u patrijarhatu – i pritom se znao smijati. Inventivan i leksički bogat prijevod s talijanskog potpisuje renomirana prevoditeljica Snježana Husić.

 
Book #6404

Sretan dan u našem kvartu

18,00 

Nova slikovnica Sanje Lovrenčić i Dominika Vukovića prati putanju jedne ruže. Prelazeći iz ruke u ruku, crveni cvijet ocrtava obrise gradske četvrti kroz koju ga nose različiti likovi. Ta četvrt bogat je mikrosvijet u kojem se odvijaju slučajni susreti, mali dnevni rituali te nikad do kraja izrečene ljudske drame. Likovi među kojima ruža putuje pripadaju različitim društvenim skupinama: od šetača pasa, mladih roditelja, prodavačice u dućanu, stanovnice staračkog doma i mlade umjetnice, do marginalaca kao što su ostarjeli beskućnik i ulični svirač. Svi su oni, međutim, povezani jednostavnom gestom ljubaznosti: predajom ruže u sljedeću ruku. Ruža tako postaje metafora zajedništva kojom je pro­tkano gradsko tkivo, unatoč razlikama koje ga prožimaju. Konačno, taj lomljivi cvijet tematizira krhkost svake nježne geste ali – upravo zato – i njezinu ljepotu.
 
Book #6179

Vrata koja ne znam otvoriti

17,00 

Postoje vrata koja ne znamo otvoriti. Iza njih je rješenje zagonetke, kraj-početak. Ta vrata, prema onostranom ili prema praznini, neprestano su na neki način prisutna u devetoj pjesničkoj zbirci zapažene autorice Marije Lamot. No postoje i brojna manja vrata koja se u njezinim pjesmama širom otvaraju – prema sjećanjima, krajolicima, zrcalima, trenutcima rasutim u vremenu, bljeskovima intenzivne sadašnjosti. Ona vode u noć, u bijelo, u učionicu u kojoj se govori o filozofiji, u obiteljske prostore te, nadasve, među stabla i bića koja ne govore ljudskim jezikom.
 
Book #6170