• 0 Knjige - 0,00 
    • Košarica je prazna.

Knjige

Kozonoga

15,00 

Priča o bijeloj vili nadahnuta je stvarnim životnim iskustvom. Mirjana Mrkela u njoj progovara o usamljenosti i osjećaju odbačenosti, čestim u životu ljudi koji se naizgled razlikuju od većine. Kao osoba koja je oslijepjela u odrasloj dobi, autorica lako suosjeća s osobama koje su iz bilo kojeg razloga odbačene ili marginalizirane u našem društvu. Svoju priču ispričala je kao bajku, oslanjajući se na neke elemente iz slavenske mitologije. Njezina junakinja, vila koja je zakoračivši u područje neke zle stare čarolije postala kozonoga, uzmiče od ljudi koji je ne prihvaćaju. Povlači se u planinski svijet bilja i životinja i tuguje. No mjesec i sunce tu su i za nju, kao i za sva druga bića. Mjesec je hrabri svojim sjajem, a sunce joj ulijeva snagu i smirenost. Bijela vila predstavlja sve one koji čeznu za razumijevanjem i prihvaćanjem. Autorica je slikovnicu realizirala blisko surađujući s ilustratoricom Katarinom Radošević Galić, te su zajednički stvorile maštovite prostore kojima se kreću mala vila i njezina pratnja.
 
Book #6183

Sretan dan u našem kvartu

18,00 

Nova slikovnica Sanje Lovrenčić i Dominika Vukovića prati putanju jedne ruže. Prelazeći iz ruke u ruku, crveni cvijet ocrtava obrise gradske četvrti kroz koju ga nose različiti likovi. Ta četvrt bogat je mikrosvijet u kojem se odvijaju slučajni susreti, mali dnevni rituali te nikad do kraja izrečene ljudske drame. Likovi među kojima ruža putuje pripadaju različitim društvenim skupinama: od šetača pasa, mladih roditelja, prodavačice u dućanu, stanovnice staračkog doma i mlade umjetnice, do marginalaca kao što su ostarjeli beskućnik i ulični svirač. Svi su oni, međutim, povezani jednostavnom gestom ljubaznosti: predajom ruže u sljedeću ruku. Ruža tako postaje metafora zajedništva kojom je pro­tkano gradsko tkivo, unatoč razlikama koje ga prožimaju. Konačno, taj lomljivi cvijet tematizira krhkost svake nježne geste ali – upravo zato – i njezinu ljepotu.
 
Book #6179

Kipareva kći

21,00 

Tove Jansson – autorica planetarno poznatih dječjih knjiga o Muminima – u zbirci povezanih i uglavnom autobiografskih priča naslovljenoj „Kipareva kći” prvi put se obratila odrasloj publici. Služeći se naivnim glasom dječje junakinje, živo pripovijeda o prostorima i ljudima koji su obilježili njezino djetinjstvo, pa i cijeli život. Iako su slike iz vlastitog sjećanja okosnica njezinih priča, Tove Jansson nadilazi osobno i uspijeva zaigrano progovoriti o umjetnosti i umjetničkom životu. S majkom ilustratoricom i ocem kiparom, dani malene naratorice odvijaju se u boemskom ateljeu, među crtežima, gipsanim odljevima i brojnim kućnim ljubimcima, s tihom slutnjom materijalnih problema. Taj život – u kojemu je „amater” najgora riječ kojom se nekoga može nazvati – svojevrsna je škola. Ponajprije škola gledanja, o čemu svjedoče impresivni opisi ledenjaka i morskih zaljeva, ali i škola samostalnosti, zahvaljujući kojoj već i dijete propituje neka pravila i postupke s kojima se suočava. Pripovjedački glas u svim pričama ostaje dosljedno dječje iskren – istovremeno zadivljen i preplašen dok istražuje svijet. Sudari dječjeg svijeta sa svijetom odraslih nisu nimalo uljepšani, što ovim autobiografskim zapisima daje posebnu snagu i izražajnost. „Kipareva kći”, međutim, ponajprije slavi (dječju) znatiželju i maštu iz koje izrastaju umjetnica i njezina umjetnost. Za Tove Jansson prostori djetinjstva su prostori neobuzdanog nadahnuća – u svakom kutku kuće ili prirode može nastati maštovita igra ili umjetničko djelo.
 
Book #6176

Zapisi s izvora, pitanja za nakon

21,00 

Arhitekt s iskustvom pisanja, Tomislav Pavelić, u novoj knjizi koncipiranoj poput svojevrsnog putničkog dnevnika promišlja (su)odnose čovjeka i prirode, prostora i mjesta, povijesti i sadašnjosti. Na kraju svojih, često eruditskih razmatranja postavlja pitanja koja služe i kao polazišta i kao odredišta tih putovanja. Ne nudeći ishitrene odgovore, poziva nas da otvorena uma pristupimo univerzalnoj tematici oslikanoj u konkretnim primjerima posjećenih krajeva koji tvore šarenu i dinamičnu scenografiju ove knjige. U njoj se smjenjuju većini nas slabo poznati, a toliko atraktivni prostori Armenije, Gruzije, Sicilije, Andaluzije… Svi nas oni mogu podučiti o prošlosti, ali nam ujedno omogućuju bistriji pogled u mutnu i nesigurnu budućnost naše civilizacije.
 
Book #6173

Vrata koja ne znam otvoriti

17,00 

Postoje vrata koja ne znamo otvoriti. Iza njih je rješenje zagonetke, kraj-početak. Ta vrata, prema onostranom ili prema praznini, neprestano su na neki način prisutna u devetoj pjesničkoj zbirci zapažene autorice Marije Lamot. No postoje i brojna manja vrata koja se u njezinim pjesmama širom otvaraju – prema sjećanjima, krajolicima, zrcalima, trenutcima rasutim u vremenu, bljeskovima intenzivne sadašnjosti. Ona vode u noć, u bijelo, u učionicu u kojoj se govori o filozofiji, u obiteljske prostore te, nadasve, među stabla i bića koja ne govore ljudskim jezikom.
 
Book #6170

Kivi i Gorostaspas

15,00 

Kivi zahtijeva psa! Kivi uznemireno viče da žarko želi kućnog ljubimca sve dok se jednog jutra, nakon sna o umiljatim jazavčarima, na vratima ne pojavi neobično stvorenje – Gorostaspas! Gorostaspas nije uobičajen pas, stoga se Kivi čudi njegovom ružnom izgledu i nestašnom ponašanju. I dok svi bježe od proždrljive životinje koja stvara strašan nered, Kivi odluči pokušati upristojiti i odgojiti čudovišnog psa. Nakon niza šaljivih nezgoda i kaotičnih dogodovština, dijete se počne pitati može li uistinu promijeniti tog svojevoljnog i nespretnog ljubimca… Možda ipak mora prihvatiti divljeg psa takvog kakav jest i omogućiti mu slobodu? Ova zabavna i zaigrana priča o slobodi, dobroti i toleranciji ispripovijedana je u rimovanim stihovima koji su podjednako zanimljivi i dječjoj i odrasloj čitateljskoj publici. U maštovitome prijevodu Sare Malić, koji istovremeno nasmijava i poučava, sačuvana je posebnost ove slikovnice – Kivi je zamišljen i nacrtan kao lik s kojim se svako dijete može poistovjetiti.

 
Book #6117