Srna i Mak u potrazi za uplašenim mjesecom
15,00 € × 1 Ukupno : 15,00 €
Cvijeće male Ide – H. C. Andersen
Cvjetovi groznice – Indrek Koff
Cvjetovi – Marco Martella
Zmajeva nevjesta – Vlada Urošević
Crveni golubovi – Sanja Lovrenčić
Stroj se gasi – E. M. Forster
Za čitanje u sumrak – Charles Dickens
U ritmu jeze – ponor plesova – skupina autora
Opsjene i sablasti – Rudyard Kipling
Mala knjiga o bojama – Michel Pastoureau i Dominique Simonnet
U ritmu meandra s Julijem Kniferom – Sanja Lovrenčić
U pariškom ateljeu Jurja Plančića – Sanja Lovrenčić
Kiša – Anders Holmer
Tri putnika u zemlju Nut – Dorta Jagić
Što sve – ilustrirana enciklopedija glagola – Nikolina Manojlović Vračar
Pisma supruzi (1914.–1917). – Henri Barbusse
Nemirni mir – svijet 1918-1939 – Rene Lovrenčić
Dvadeseto stoljeće rastumačeno mojem unuku – Marc Ferro
Smrtni besmrtnik – Mary Shelley
Opsjene i sablasti – Rudyard Kipling
Kratak put kući – Francis Scott Fitzgerald
Aleksandar Nikolajevič Skrjabin – Igor Belza
Ludwig van Beethoven – Ferdinand Ries i Franz Gerhard Wegeler
Chopin – Franz Liszt
Žrtvovanje čarolije – Sanja Lovrenčić
U potrazi za Ivanom – Sanja Lovrenčić
Zovu ih književnicama – Lidija Dujić
Mårbacka, imanje u Švedskoj – Selma Lagerlöf
Istrijebiti svu gamad – Sven Lindqvist
Pisma iz Švedske, Norveške i Danske – Mary Wollstonecraft
Živi dodir s prirodom igra važnu ulogu u stvaralaštvu dviju autorica ove male pjesničko-likovne trilogije. Svaka na svoj način doživljava zelene svjetove – makar i sasvim malene, stiješnjene između gradskog asfalta – kao prostor tišine koja je otklon od svakodnevne stvarnosti i preduvjet za kreativni rad. „Tišina zelenog“ izvorno je naslov serije njihovih jedanaest rukopisnih umjetničkih knjiga. Povezujući domenu riječi i domenu slike, nekoliko mjeseci bavile su se gradskim zelenilom, prenoseći u svoj hibridni medij otiske krhkosti, raznolikosti, vitalnosti gradskog bilja. Iz tog zelenila izrastaju i u njega se ponovno vraćaju, kao kakav odraz životnog ciklusa biljnog svijeta, staloženi, kontemplativni i zapitani stihovi Sanje Lovrenčić, kao i organski protočne ilustracije tušem i pečati Ive Valentić. Završivši izvorni projekt „Tišina zelenog“ izložbom održanom u studenom 2023., autorice su sabrale skice i bilješke koje su nastale tijekom razdoblja rada na rukopisnim knjigama, te ih nadopunile i priredile za ovo izdanje.
Pjesničko-likovna trilogija „Tišina zelenog“ sastoji se od svezaka „Bistre slike“, „Ulomci iz osobne kronike“ i „Tišina zelenog: grad“. Opremljena je i proizvedena kao bibliofilsko izdanje.
Ova je knjiga neobična intelektualna autobiografija. Najprije zato što se većim dijelom sastoji od poezije. A onda i zato što se autor Darko Suvin, prof. emeritus kanadskog Sveučilišta McGill, gotovo i ne dotiče onoga što je bilo središnja tema njegove plodne međunarodne karijere – znanstvene fantastike. No pjesnički i prevodilački tekstovi koje je sabrao za ovo izdanje nastajali su u rasponu od sedam desetljeća i tvore manje poznat, ali značajan dio njegovog opusa. Kako je poeziju prevodio u prvom redu za sebe, kriterij odabira bio je vlastiti afinitet, te su se među njegovim „prekovodima” – možda ih je ponegdje najbolje smatrati autorskim prepjevima – našli raznoliki pisci, od Laforguea, Wildea, Eluarda do Tu Fua, Chaucera, Brechta, Fortinija… Njegova vlastita poezija pak široko je otvorena i svijetu književnosti i svijetu stvarnosti; uključuje reference na političke događaje, ratove i kapitalocen, ali i poetski dijalog s grčkom pjesnikinjom Sapfo, kao i intimističke trenutke suočavanja s vremenom i starošću. Središnji dio knjige, naslovljen „Parabole iz razdoblja zaraćenih država”, niz je kratkih proza proizašlih iz autorovog zanimanja za istočnoazijsku misao i književnost. Prozni su i kratki autobiografski tekstovi na početku i na kraju knjige, kao i bilješke koje smještaju pojedine cikluse pjesama u vrijeme i prostor. Tako autor stvara skladno kadenciranu cjelinu u kojoj se zrcali njegovo kretanje svijetom riječi i ideja. Tekstove za ovo izdanje izabrao je i složio sam Darko Suvin, uredništvo se u svemu držalo njegovih smjernica. U jezičnom smislu, za današnjeg čitatelja ono također zrcali neke mijene kroz koje je prolazio hrvatski jezik, ali sadrži i niz specifičnosti koje smo u procesu pripreme knjige jednostavno nazivali „suvinizmima”. Veći dio pjesama objavljen je po književnim časopisima, no neke se u ovoj knjizi objavljuju prvi put. Ovim izborom zapisa iz razdoblja zaraćenih država – koje nikako da prestane – naklada Mala zvona želi približiti domaćoj publici vrijedan dio opusa jednog izuzetnog autora.
Dario Fo, nobelovac, legenda talijanskog kazališta 20. stoljeća, glumac-autor koji je sustavno rušio scenski „četvrti zid” razgovarajući s izvanredno brojnom publikom, te bez zadrške ismijavao moćnike svih vrsta, u ovoj se knjizi vraća svojim ishodištima. Najavljujući da će nam pripovijedati o sebi i svojem djetinjstvu – o onih prvih sedam godina koje formiraju čovjeka – Fo daje mnogo više: stvara kolaž lombardijskih gradića, raznolikih likova, smiješnih zgoda, ali i opasnih pustolovina iz vremena II. svjetskog rata, kad je već ozbiljno zašao u doba mladalaštva. Najavu pak da će pripovijedati o svemu što ga je formiralo kao čovjeka i umjetnika u potpunosti ispunjava. Tu su najprije članovi obitelji, njegova majka sa svojom neiscrpnom nježnošću i otac željezničar, za djecu kolodvorski superjunak, primjer snage, ispravnosti i tolerancije, koji nesebično pomaže svima progonjenima – anarhistima, antifašistima, Židovima koji pokušavaju prijeći švicarsku granicu. Tu je neobični djed po majci, seljak-znanstvenik koji prodaje voće i povrće začinjeno pričama, u atmosferi pučkog kazališta. A tu su i oni iz naslova, noćne ptice iz mjesta Porto Valtravaglia, gdje su svi lokali otvoreni cijelu noć. Jer tu žive puhači stakla iz raznih zemalja, ribari i šverceri, koji rade i u sitne sate, ali i pripovijedaju. U njihovu dijalektu miješaju se riječi odasvud, a sloboda s kojom se njima služe dragocjena je popudbina koju će budući pisac ponijeti sa sobom u odrasli život. Njihovi glasovi odjekuju i u pričama Darija Foa o vlastitom djetinjstvu, školovanju u milanskoj umjetničkoj školi Breri, pa čak i u zgodama iz ratnih dana. I kad pripovijeda kako se prijavio u padobrance kako bi izbjegao deportaciju u Njemačku, sudjelovao u krijumčarenju ratnih zarobljenika prerušenih u žene preko granice ili o spašavanju ljudi iz ruševina bordela, Dario Fo ostaje nasljednik svojih noćnih ptica, nesputan, zabavan, slikovit. O stotoj godišnjici njegova rođenja i desetoj godišnjici smrti ovom knjigom podsjećamo hrvatsku publiku na autora koji je spojio pučko pripovijedanje s političkim kazalištem, ne prezajući na sav glas progovoriti o socijalnim nepravdama, korupciji, policijskoj brutalnosti, mafiji, različitim oblicima kršenja ljudskih prava, položaju žena u patrijarhatu – i pritom se znao smijati. Inventivan i leksički bogat prijevod s talijanskog potpisuje renomirana prevoditeljica Snježana Husić.
Moriko je nekoć živjela u dvorcu. No kada je, slijedeći vlastito srce, prekršila pravila svojeg svijeta, stigla ju je nemilosrdna kazna: osuđena je na zaborav. Za ljude ona više ne postoji. Nitko je može vidjeti ni sjetiti je se – tek se ponekad pojavi nekome kao lik iz stare priče. A ako je netko tako spomene, makar i usput, nakratko joj vraća vidljivost.
Izbrisana iz sjećanja, Moriko je ostala djevojčica tijekom sljedeća četiri stoljeća. Njezin dom je šuma, a jedan gavran najbolji prijatelj. Razumije drveće, čuje osjećaje trave i zvukove mravinjaka. Vidi ono što je ljudima nevidljivo: želje i osjećaje, bića skrivena iza vjetra, kiše, oblaka. No šuma nije samo utočište – u njezinim sjenama vrebaju mraki, more i drugi nevidljivi, a nad svima njima moćna i okrutna Jeka. Iako je šuma njen voljeni dom, Moriko osjeća čežnju za ljudskim svijetom. Ponekad odlazi do obližnjeg sela i promatra djecu. Na školskom igralištu primijeti dječaka, malo drugačijeg od ostalih, koji ju počinje zanimati. Upravo njemu – u trenutku kad njegova majka spomene „malu iz šume” – privremeno postaje vidljiva. I tu počinje pustolovina: susret s dječakom Denijem budi u djevojčici snažnu želju da se vrati u vidljivost, u vrijeme, u običan ljudski svijet. Ali put prema tome nije lak, prepun je kolebanja, uspona i padova, tajni koje treba odgonetnuti i zlikovaca koje treba nadmudriti. Vodi kroz najdublje dijelove šume… i vlastitog sjećanja. „Zaboravljena djevojčica” napet je i čaroban pustolovni roman o hrabrosti, prijateljstvu i potrazi za pripadanjem. Vješto vođen zaplet i skladan, sugestivan stil čine ga idealnim štivom za djecu i mlade.
Tove Jansson – autorica planetarno poznatih dječjih knjiga o Muminima – u zbirci povezanih i uglavnom autobiografskih priča naslovljenoj „Kipareva kći” prvi put se obratila odrasloj publici. Služeći se naivnim glasom dječje junakinje, živo pripovijeda o prostorima i ljudima koji su obilježili njezino djetinjstvo, pa i cijeli život. Iako su slike iz vlastitog sjećanja okosnica njezinih priča, Tove Jansson nadilazi osobno i uspijeva zaigrano progovoriti o umjetnosti i umjetničkom životu. S majkom ilustratoricom i ocem kiparom, dani malene naratorice odvijaju se u boemskom ateljeu, među crtežima, gipsanim odljevima i brojnim kućnim ljubimcima, s tihom slutnjom materijalnih problema. Taj život – u kojemu je „amater” najgora riječ kojom se nekoga može nazvati – svojevrsna je škola. Ponajprije škola gledanja, o čemu svjedoče impresivni opisi ledenjaka i morskih zaljeva, ali i škola samostalnosti, zahvaljujući kojoj već i dijete propituje neka pravila i postupke s kojima se suočava. Pripovjedački glas u svim pričama ostaje dosljedno dječje iskren – istovremeno zadivljen i preplašen dok istražuje svijet. Sudari dječjeg svijeta sa svijetom odraslih nisu nimalo uljepšani, što ovim autobiografskim zapisima daje posebnu snagu i izražajnost. „Kipareva kći”, međutim, ponajprije slavi (dječju) znatiželju i maštu iz koje izrastaju umjetnica i njezina umjetnost. Za Tove Jansson prostori djetinjstva su prostori neobuzdanog nadahnuća – u svakom kutku kuće ili prirode može nastati maštovita igra ili umjetničko djelo.
Book #6176
Arhitekt s iskustvom pisanja, Tomislav Pavelić, u novoj knjizi koncipiranoj poput svojevrsnog putničkog dnevnika promišlja (su)odnose čovjeka i prirode, prostora i mjesta, povijesti i sadašnjosti. Na kraju svojih, često eruditskih razmatranja postavlja pitanja koja služe i kao polazišta i kao odredišta tih putovanja. Ne nudeći ishitrene odgovore, poziva nas da otvorena uma pristupimo univerzalnoj tematici oslikanoj u konkretnim primjerima posjećenih krajeva koji tvore šarenu i dinamičnu scenografiju ove knjige. U njoj se smjenjuju većini nas slabo poznati, a toliko atraktivni prostori Armenije, Gruzije, Sicilije, Andaluzije… Svi nas oni mogu podučiti o prošlosti, ali nam ujedno omogućuju bistriji pogled u mutnu i nesigurnu budućnost naše civilizacije.
Book #6173
