• 0 Knjige - 0,00 
    • Košarica je prazna.

uprvomlicu

Istrijebiti svu gamad

17,00 

Istrijebiti svu gamad – exterminate all the brutes – riječi su iz čuvenog romana Josepha Conrada „Srce tame“. U knjizi suvremenog švedskog književnika Svena Lindqvista te riječi nisu samo naslov, nego i nit vodilja oko koje se gradi tekst. Jer autorov boravak u Africi krajem osamdesetih godina 20. stoljeća nipošto nije rezultat avanturizma ili obične putničke znatiželje; ponijevši sa sobom preteču prijenosnog računala i velike diskete s povijesnim materijalima koje je dugo skupljao, Lindqvist istražuje zatajen, potisnut i mučan dio prošlosti moderne europske civilizacije. Rezultat je izuzetno dojmljiv hibridan tekst, u kojemu se dnevnički zapisi o onome što neposredno okružuje autora na rubovima Sahare isprepliću s prizorima iz snova, postupno sve više obilježenih onim što čita. Na temelju te lektire pak nastaje glavna pripovjedna nit Lindqvistova teksta: kronološki i logički uobličen slijed svjedočanstava koja bjelodano povezuju stavove i postupke Europljana koji su provodili imperijalističku kolonizaciju sa stavovima i postupcima institucionaliziranog rasizma koji je uspostavila Hitlerova Njemačka. Lindqvistova knjiga objavljena je na švedskom 1992., četiri godine kasnije prevedena je na engleski, međunarodna kritika prihvatila ju je kao izuzetno značajno i kvalitetno djelo, a po njoj je 2021. snimljena i zapažena dokumentarna serija.

 

Book #4619

Bretonska pjesma

16,00 
U dva autobiografska teksta objedinjena u ovoj knjizi – Dijete i rat i Bretonska pjesma – francuski nobelovac J. M. G. Le Clézio (1940.) polazi od vrlo konkretnih, osjetilnih iskustava iz vlastitog djetinjstva, da bi se vinuo do razine promišljanja svijeta na kojoj se lokalno i pojedinačno preobražava u opće i univerzalno. Tako u dojmljivom tekstu Dijete i rat opisuje što je proživio u prvih pet godina svojeg života, sa svom faktografskom nesigurnošću i intenzitetom ranih sjećanja; no istodobno, svako malo izlazeći iz okvira osobne biografije, postupno stvara amblemski lik djeteta u ratu: djeteta izloženog gladi i strahu, koje ne poznaje nikakvo drugo stanje te nema sjećanja koja bi mu mogla poslužiti kao utjeha ili nada, djeteta koje ne razumije, ali sluti da oko njega postoji neka teška prijetnja, nevoljnog svjedoka koji mora slušati zagonetne i strašne rečenice o nasilju. Smatrajući da je iskustvo rata bilo presudno u njegovoj odluci da se posveti pisanju, J. M. G. Le Clézio ostat će vjeran tom liku ratnog djeteta kakvo je i sam bio, kao i drugim nevoljnim svjedocima nasilja na svijetu, dovodeći ih na scenu u mnogim svojim romanima.
U Bretonskoj pjesmi pak govori o ljetnim mjesecima koje je između svoje devete i četrnaeste godine provodio u Bretanji, kraju odakle potječe njegova obitelj. U slikama koje dočarava s virtuoznom lakoćom vlada vanvremenska svježina ranih osjetilnih doživljaja: izbliza vidimo kako ga nagli dolazak plime tjera da prvi put zapliva, kako uspostavlja kontakt s ne-ljudskim svijetom u liku jedne hobotnice, kako se igra s kukcima, kako ga preplavljuje okus starinskih palačinki i miris toplog jabučnog vina. Oscilirajući između prošlosti i sadašnjosti, autor se trudi izbjeći idealizaciju negdašnje Bretanje i nostalgiju, koju smatra nezdravim osjećajem – ali ne uspijeva sasvim. U tom sada izgubljenom svijetu oskudice i gladi postojale su neke ljepote i neke vrline, povezanost sa zemljom i otvorenost prema moru, sve što se čuje u zvuku „bretonske pjesme” koji se razliježe nad ledinom u suton. Prihvaćajući modernost i razmišljajući o budućnosti, Le Clézio je ipak najdojmljiviji kad dočarava prizore iz
nestalih prostora prošlosti.

Herbarij – priče o biljkama

11,00 

Druga prozna knjiga Jane Prević Finderle, nakon „Mosta od sedre” objavljenog u ovoj biblioteci 2019., nastaje i kao nastavak i kao svojevrsna suprotnost autoričinu prvijencu. Nastavak, jer se i dalje radi o kratkim prozama nadahnutim osobnim doživljajima, pisanim na jednostavan i neposredan način; suprotnost, jer je „Most od sedre” bio posvećen putovanjima i susretima, to jest horizontalnom kretanju kroz prostor, dok je „Herbarij”, koji govori o životu bilja i o najbliskijim ljudima, usmjeren vertikalno – kretanje kroz prostor zasjenjeno je kretanjem kroz vrijeme. Jer svaki, pa i ovaj herbarij, između ostalog je i knjiga sjećanja.

Naše doba, čini se, pojačava osjetljivost za zeleni svijet, čija ugroženost postaje sve očitija. No osjetljivost Jane Prević Finderle za raslinje nije stvar suvremenih trendova, iako se potreba za stvaranjem herbarija od riječi možda javlja i pod utjecajem sve jače opće svijes-ti o važnosti zelenila u doba klimatskih promjena. Autorica ove knjige od najranije dobi živi u bliskoj povezanosti s biljkama, stoga može govoriti o njima iz posve osobne, gotovo lirske perspektive, autentičnim jezikom jednostavne prisnosti. U prvom planu joj nije nikakva općenita problematika kao ni botaničko znanje – iako mnogim znanjima očito raspolaže – nego osobni pojedinačni doživljaj, neki pomak, neko otkriće, neko malo čudo, poput onih na koja joj u doba adolescentskog spleena skreće pažnju njezina teta Mirjana kad joj govori o žiru i hrastu. (S.L.)

 

Book #4550

Most od sedre

11,00 

U “Mostu od sedre” autorica Jana Prević Finderle, na temelju vlastitog iskustva i sjećanja, uvodi nas u život putnika i svijet putovanja. Kratke putopisne crtice djeluju na čitatelja kao originalne razglednice; koncizan opis proizašao iz autoričinog dojma o nekom mjestu, suputniku ili gostu pred očima nam se pretvara u sliku. Od skromnog ljetovanja na Jadranskom moru u ranom djetinjstvu, preko nešto kasnijih obiteljskih putovanja automobilom u Pariz i London, pa sve do samostalnih lutanja svijetom u odrasloj dobi, autoričin tekst, ponekad humorističan, ponekad melankoličan, te gotovo uvijek nostalgičan, djeluje nam blisko te nas potiče da se i sami upustimo u pustolovinu. Tekst je popraćen crtežima Mate Rupića, koji je tehnikom tuša vješto i promišljeno  neke od živopisnih trenutaka Janinih priča prenio na papir.

 

Book #2795

Zapisi o kući, zapisi iz odsutnosti

14,00 

U biblioteci “U prvom licu” donosimo izbor fragmenata iz putničkih bilježnica književnice Sanje Lovrenčić, nastalih tijekom 2016. i 2017. godine.
Balansirajući između proze i poezije, između ladanjskih umjetničkih rezidencija i vizura velegrada, između tvrde stvarnosti i mekih iskoraka u imaginarno, autoričin glas s velikom slobodom iskušava različite registre jezika, vodeći čitatelja u osebujnu književnu avanturu.

 

Book #2807

 

Some Call them Lady-Writers

14,00 

This study in literary history brings to light various characteristics of the Croatian female literary scene in the late 19th and early 20th century. Focusing on three key figures – Dragojla Jarnević, Jagoda Truhelka and Ivana Brlić Mažuranić – the author makes visible a complex tissue of influences, shared existential preoccupations, positions on writing and recurrent literary motifs. The fundamental question leading her research – what was it like to be a female writer in a period where writing was still largely attributed to a male intellect? – thus gets a rich answer that tries to restore justice to silenced female voices. As the area of Croatian female literature is still largely unexplored, Dujić’s study presents an almost pioneering work that brings the reader not only a historical analysis, but also excerpts from previously unpublished archive materials: letters, diaries and personal notes by the three great writers around whom this book revolves.

The Marriage Diaries

14,00 

The edition that will thrill every classical music lover! The year is 1840, in the city of Leipzig; the young but already internationally famous pianist Clara Wieck and the still quite unknown composer Robert Schumann just succeeded in getting married, despite various obstacles. The day after the wedding, upon Robert’s whish, they start writing down all their needs and desires, joys and sorrows of matrimonial life. They take turns in writing, each of them covering the events of one week, at first with a lot of passion. Many celebrated musicians of the period pass through the pages of their double diary; Robert and Clara speak about art, home concerts, days and weeks filled with music, but they also speak about love. In these first years of their marriage, years that have been among the most productive for Robert and a sort of setback for Clara, life is good, but it isn’t without its’ own shadows…

 

Self-Portrait in the Study

15,00 

Self-Portrait in the Study, the recently published autobiography of one of the leading contemporary continental philosophers Giorgio Agamben offers the reader a wide set of interesting motives. Throughout the book, the author recalls all the intellectual encounters which had a decisive influence on his thought, creating, in this way, a magnificent portrait of the late 20th century philosophical and literary scene: following Agamben from encounter to encounter, the reader meets Martin Heidegger, Guy Debord, Giorgio Manganelli, Elsa Morante, Ingeborg Bachmann, Gershom Scholem… The descriptions of these meetings and friendships are interlaced with authentic philosophical meditations on painting, language, poetry, history and inheritance, and, in the final analysis, with glimpses of that “universal science of man” about which Agamben dreamt together with Italo Calvino and Claudio Rugafiori. Agamben’s autobiography thus offers a lyrical synthesis of the three elements whose endless perturbations characterize the whole of the philosopher’s oeuvre: literature, philosophical discourse and a private life that must remain hidden forever.

 

Book #2912

Autoportret u radnoj sobi

15,00 

Autoportret u radnoj sobi, autobiografija Giorgia Agambena, jednog od najvećih suvremenih europskih filozofa, čitatelju donosi čitav niz izazovnih motiva. Agamben opisuje susrete koji su ga presudno oblikovali kao autora te time stvara veličanstven portret intelektualne kulture druge polovice 20. stoljeća. Čitatelj, zajedno s autorom, sreće Martina Heideggera, Guyja Deborda, Giorgia Manganellija, Elsu Morante, Ingeborg Bachmann, Gershoma Scholema…Kroz te susrete prosijavaju autentične filozofske meditacije o slikarstvu, jeziku, poeziji, povijesti i nasljeđu, a u konačnici se pojavljuju i tragovi one opće znanosti o čovjeku čije je konture Agamben pokušavao ocrtati zajedno s Italom Calvinom i Claudiom Rugafiorijem. Agambenova autobiografija pisana je izrazito profinjenim stilom te predstavlja konačnu sintezu elemenata čijim je igrama ovaj veliki filozof posvetio čitav opus: književnosti, filozofskog diskursa i privatnog života koji zauvijek ostaje skriven.

 

Book #2912

Joseph Conrad as I Knew Him

10,00 

In these biographic fragments  Jessie Conrad sketches the picture of her husband Joseph, one of the greatest writers of English twentieth century literature: nervous, a bit weird, attached to his family in  his own way, but first of all, obsessed with his work. At the same time, the reader catches a glimpse of Jessie herself, the almost ideal writer’s wife of old times: typing his texts, cooking, economizing, welcoming guests, raising the children, coping with reality in every possible way  instead of Joseph. But the act of writing puts her beyond the role of mother, wife and housewife: taking the courage to write down this intimate testimony, she creates a place for herself in Conrad’s verbal space and becomes a writer in her own right.

Moj život s Josephom Conradom

12,00 

Jednostavne i neposredne rečenice Jessie Conrad dozivaju pred čitatelja lik njenog supruga, jednog od najvećih pisaca engleske književnosti 20. stoljeća: nervozan, pomalo čudak, na svoj način privržen obitelji, iznad svega zaokupljen književnim radom. No istodobno vidimo i nju, gotovo idealnu piščevu ženu iz starih vremena. Ona pretipkava tekstove, kuha i štedi, dočekuje goste, podiže djecu, na sve moguće načine izlazi na kraj sa stvarnošću umjesto Josepha Conrada. Iz uloge supruge, domaćice i majke izdiže je, međutim, sam čin pisanja. Odvaživši se da zabilježi ovo intimno svjedočanstvo, ona stvara sebi mjesto u (Conradovom) prostoru riječi te se i sama pretvara u autoricu.

Zagrebačko djetinjstvo šezdesetih

12,00 

Ciklus kratkih proza naslovljen Zagrebačko djetinjstvo šezdesetih Sanja Lovrenčić pisala je paralelno s radom na prijevodu autobiografskih zapisa Waltera Benjamina Berlinsko djetinjstvo oko 1900., te ga stoga karakterizira zanimljiva dvojnost. Njezino Zagrebačko djetinjstvo funkcionira kao autobiografski diskurs te se bavi za njega tipičnim elementima: introspekcijom, pokušajem ocrtavanja jednog prošlog vremena, finom nostalgijom za djetinjstvom koje je odrasloj osobi dostupno samo kao niz fragmenata koji se ne mogu složiti u koherentnu cjelinu; te bismo elemente mogli nazvati osobnima i lokalnima. S druge je strane, međutim, tekst Sanje Lovrenčić odgovor na književni predložak, reakcija ne na djetinjstvo ili promjene društva, već na određenu vrstu pisanja. Ta ga karakteristika vodi prema sasvim drugačijem sklopu problema koje bismo mogli nazvati inherentno književnima – problemu intertekstualnosti, fikcionalizacije vlastitog Ja, primjene poetskog jezika i lirskih fragmenata koji istovremeno konotiraju osobno iskustvo ali ga i transcendiraju. Tekst Sanje Lovrenčić ovakvom strukturom vrlo uspješno kombinira dva aspekta koji samo u međudjelovanju čine kvalitetnu književnost: uključenost u lokalni kontekst, ali i njegovo stalno rastvaranje, intimnost i univerzalnost.

Berlin Childhood around 1900

10,00 

Over the last few decades Walter Benjamin has become one of the most prominent names in the humanities: considering definitions of modernity, film theory, philosophy of history, cultural studies or criticism of canonical literary texts, his work can hardly be avoided. This is brought about by Benjamin’s broad interests and lucidity, but also by his awareness of the fact that cultural theory or philosophy always implies an act of writing. His penchant towards the use of metaphor, image, allusion rather than systematical argumentation and his insistence on a purified stile rather than a strict composition make Benjamin’s texts – that always place themselves between philosophy and literature – a field of knowledge that never allows an unambiguous interpretation. In his Berlin Childhood around 1900 the dominant element is precisely this ‘surplus’ of literature; applying an autobiographical discourse, Benjamin creates a lyrical picture of his childhood in a rich bourgeois family from Berlin. Nevertheless, this seemingly personal thematic becomes a historically relevant document that bears witness to the life and culture of the big city, evoking a great number of social and philosophical issues: the constitution of subject through memory, the shadow of class struggle, the possibility of objective historical representation, the relation between modernism and messianism. Starting from a specific literary genre, Berlin Childhood around 1900 amplifies the tension between philosophy and literature, the tension that makes them both possible: thus Benjamin anticipates some of the most important themes and techniques of post-structuralism, and stays as modern as ever.

Berlinsko djetinjstvo oko 1900.

10,00 

Walter Benjamin postao je tijekom zadnjih desetljeća jedno od ključnih imena humanistike. Krećemo li se područjem proučavanja moderniteta, statusa umjetničkog djela, filmske teorije, filozofije povijesti, teorije popularne kulture ili kanonske književnosti, teško da ćemo moći zaobići njegovo ime. Ovakva je situacija s jedne strane odraz širine njegovih interesa te lucidnosti s kojom je o odabranim temama pisao. S druge je strane ona odraz Benjaminove svijesti o tome kako baviti se filozofijom ili kulturalnom teorijom uvijek prvenstveno znači baviti se pisanjem. Sklonost da se izražava metaforom, slikom ili aluzijom prije nego sistematičnom argumentacijom te inzistiranje na minucioznom stilu prije nego na strogosti izlaganja, čine Benjaminove tekstove – koji se uvijek smještaju između filozofije i književnosti – područjem povlaštenog znanja te nikad ne dopušta njihovo jednoznačno ili konačno dešifriranje. U Berlinskom djetinjstvu oko 1900. upravo je ovaj “ostatak književnosti” dominantan element; Benjamin se u ovom tekstu vraća autobiografskom diskursu te pruža lirsku viziju djetinjstva na prijelazu stoljeća u bogatoj berlinskoj obitelji. Međutim, ova naizgled partikularna i osobna tema, osim što lucidno svjedoči o velegradskoj kulturi navedenog razdoblja te već samim time tvori povijesno izrazito zanimljiv tekst, istovremeno dodiruje, evocira, i naznačava niz filozofskih i socijalnih tema: pitanje konstituiranja i brisanja subjekta kroz sjećanja, sjenu klasnih nepravdi, mogućnost pravedne reprezentacije povijesnog trenutka te odnos mesijanizma i modernosti. Krećući od literarnog žanra, Berlinsko djetinjstvo oko 1900. radikalno utjelovljuje tenziju koja se pojavljuje između književnosti i filozofije te čini obje mogućima. Benjamin time anticipira i jednu od ključnih tema poststrukturalističkog pokreta te ostaje modernji nego ikad.