• 0 Knjige - 0,00 
    • Košarica je prazna.

uprvomlicu

Autoportret u radnoj sobi

15,00  9,00 

Autoportret u radnoj sobi, autobiografija Giorgia Agambena, jednog od najvećih suvremenih europskih filozofa, čitatelju donosi čitav niz izazovnih motiva. Agamben opisuje susrete koji su ga presudno oblikovali kao autora te time stvara veličanstven portret intelektualne kulture druge polovice 20. stoljeća. Čitatelj, zajedno s autorom, sreće Martina Heideggera, Guyja Deborda, Giorgia Manganellija, Elsu Morante, Ingeborg Bachmann, Gershoma Scholema…Kroz te susrete prosijavaju autentične filozofske meditacije o slikarstvu, jeziku, poeziji, povijesti i nasljeđu, a u konačnici se pojavljuju i tragovi one opće znanosti o čovjeku čije je konture Agamben pokušavao ocrtati zajedno s Italom Calvinom i Claudiom Rugafiorijem. Agambenova autobiografija pisana je izrazito profinjenim stilom te predstavlja konačnu sintezu elemenata čijim je igrama ovaj veliki filozof posvetio čitav opus: književnosti, filozofskog diskursa i privatnog života koji zauvijek ostaje skriven.

 

Book #2912

Berlin Childhood around 1900

10,00  6,00 

Over the last few decades Walter Benjamin has become one of the most prominent names in the humanities: considering definitions of modernity, film theory, philosophy of history, cultural studies or criticism of canonical literary texts, his work can hardly be avoided. This is brought about by Benjamin’s broad interests and lucidity, but also by his awareness of the fact that cultural theory or philosophy always implies an act of writing. His penchant towards the use of metaphor, image, allusion rather than systematical argumentation and his insistence on a purified stile rather than a strict composition make Benjamin’s texts – that always place themselves between philosophy and literature – a field of knowledge that never allows an unambiguous interpretation. In his Berlin Childhood around 1900 the dominant element is precisely this ‘surplus’ of literature; applying an autobiographical discourse, Benjamin creates a lyrical picture of his childhood in a rich bourgeois family from Berlin. Nevertheless, this seemingly personal thematic becomes a historically relevant document that bears witness to the life and culture of the big city, evoking a great number of social and philosophical issues: the constitution of subject through memory, the shadow of class struggle, the possibility of objective historical representation, the relation between modernism and messianism. Starting from a specific literary genre, Berlin Childhood around 1900 amplifies the tension between philosophy and literature, the tension that makes them both possible: thus Benjamin anticipates some of the most important themes and techniques of post-structuralism, and stays as modern as ever.

Berlinsko djetinjstvo oko 1900.

10,00  6,00 

Walter Benjamin postao je tijekom zadnjih desetljeća jedno od ključnih imena humanistike. Krećemo li se područjem proučavanja moderniteta, statusa umjetničkog djela, filmske teorije, filozofije povijesti, teorije popularne kulture ili kanonske književnosti, teško da ćemo moći zaobići njegovo ime. Ovakva je situacija s jedne strane odraz širine njegovih interesa te lucidnosti s kojom je o odabranim temama pisao. S druge je strane ona odraz Benjaminove svijesti o tome kako baviti se filozofijom ili kulturalnom teorijom uvijek prvenstveno znači baviti se pisanjem. Sklonost da se izražava metaforom, slikom ili aluzijom prije nego sistematičnom argumentacijom te inzistiranje na minucioznom stilu prije nego na strogosti izlaganja, čine Benjaminove tekstove – koji se uvijek smještaju između filozofije i književnosti – područjem povlaštenog znanja te nikad ne dopušta njihovo jednoznačno ili konačno dešifriranje. U Berlinskom djetinjstvu oko 1900. upravo je ovaj “ostatak književnosti” dominantan element; Benjamin se u ovom tekstu vraća autobiografskom diskursu te pruža lirsku viziju djetinjstva na prijelazu stoljeća u bogatoj berlinskoj obitelji. Međutim, ova naizgled partikularna i osobna tema, osim što lucidno svjedoči o velegradskoj kulturi navedenog razdoblja te već samim time tvori povijesno izrazito zanimljiv tekst, istovremeno dodiruje, evocira, i naznačava niz filozofskih i socijalnih tema: pitanje konstituiranja i brisanja subjekta kroz sjećanja, sjenu klasnih nepravdi, mogućnost pravedne reprezentacije povijesnog trenutka te odnos mesijanizma i modernosti. Krećući od literarnog žanra, Berlinsko djetinjstvo oko 1900. radikalno utjelovljuje tenziju koja se pojavljuje između književnosti i filozofije te čini obje mogućima. Benjamin time anticipira i jednu od ključnih tema poststrukturalističkog pokreta te ostaje modernji nego ikad.

Bretonska pjesma

16,00  9,60 
U dva autobiografska teksta objedinjena u ovoj knjizi – Dijete i rat i Bretonska pjesma – francuski nobelovac J. M. G. Le Clézio (1940.) polazi od vrlo konkretnih, osjetilnih iskustava iz vlastitog djetinjstva, da bi se vinuo do razine promišljanja svijeta na kojoj se lokalno i pojedinačno preobražava u opće i univerzalno. Tako u dojmljivom tekstu Dijete i rat opisuje što je proživio u prvih pet godina svojeg života, sa svom faktografskom nesigurnošću i intenzitetom ranih sjećanja; no istodobno, svako malo izlazeći iz okvira osobne biografije, postupno stvara amblemski lik djeteta u ratu: djeteta izloženog gladi i strahu, koje ne poznaje nikakvo drugo stanje te nema sjećanja koja bi mu mogla poslužiti kao utjeha ili nada, djeteta koje ne razumije, ali sluti da oko njega postoji neka teška prijetnja, nevoljnog svjedoka koji mora slušati zagonetne i strašne rečenice o nasilju. Smatrajući da je iskustvo rata bilo presudno u njegovoj odluci da se posveti pisanju, J. M. G. Le Clézio ostat će vjeran tom liku ratnog djeteta kakvo je i sam bio, kao i drugim nevoljnim svjedocima nasilja na svijetu, dovodeći ih na scenu u mnogim svojim romanima.
U Bretonskoj pjesmi pak govori o ljetnim mjesecima koje je između svoje devete i četrnaeste godine provodio u Bretanji, kraju odakle potječe njegova obitelj. U slikama koje dočarava s virtuoznom lakoćom vlada vanvremenska svježina ranih osjetilnih doživljaja: izbliza vidimo kako ga nagli dolazak plime tjera da prvi put zapliva, kako uspostavlja kontakt s ne-ljudskim svijetom u liku jedne hobotnice, kako se igra s kukcima, kako ga preplavljuje okus starinskih palačinki i miris toplog jabučnog vina. Oscilirajući između prošlosti i sadašnjosti, autor se trudi izbjeći idealizaciju negdašnje Bretanje i nostalgiju, koju smatra nezdravim osjećajem – ali ne uspijeva sasvim. U tom sada izgubljenom svijetu oskudice i gladi postojale su neke ljepote i neke vrline, povezanost sa zemljom i otvorenost prema moru, sve što se čuje u zvuku „bretonske pjesme” koji se razliježe nad ledinom u suton. Prihvaćajući modernost i razmišljajući o budućnosti, Le Clézio je ipak najdojmljiviji kad dočarava prizore iz
nestalih prostora prošlosti.

Brodski dnevnik

10,00  6,00 

Knjiga austrijskog pisca Franza Hammerbachera Passagen – čiji naslov u dogovoru s autorom prevodimo kao Brodski dnevnik – nastala je tijekom plovidbe oko svijeta koja je, stjecajem okolnosti, trajala osamdeset dana. Knjiga se sastoji od svakodnevnih dnevničkih zapisa koji su diskretnim humorom, suvremenošću i čistim stilom, donijeli autoru brojne čitatelje i pohvalne kritike. Franz Hammerbacher oplovio je svijet na velikim teretnim brodovima koji su jedna od neprimjetnih ali ključnih premisa suvremenog globalnog tržišta. Bilježeći metodom brodskog dnevnika – a “brodski dnevnik je sredstvo za osiguranje dokaza, no ostaje nejasno što bi se njime trebalo dokazati. Značenje bilježaka stvara se tek retroaktivno. Presudno je da se dnevnik vodi kronološki i uljudno, bez obzira na trenutačno raspoloženje i inspiraciju. Izvanredna zbivanja bilježe se onoliko rijetko koliko se rijetko i događaju. Brodski je dnevnik u prvom redu zapisnik svakodnevice” – autor izvještava o događajima poput spektakularnog prolaska kroz Panamski kanal ili opasne plovidbe u blizini somalijske obale, kao i o sitnim zbivanjima u životima brodske posade i putnika. Franz Hammerbacher plijeni pažnju čitatelja postupno ih uvlačeći u svoju dokumentarističnu priču da bi, naizgled jednostavno, skliznuo iz zabilježenog trenutka u promišljanja o plovidbi koja je život.

 

Herbarij – priče o biljkama

11,00  6,60 

Druga prozna knjiga Jane Prević Finderle, nakon „Mosta od sedre” objavljenog u ovoj biblioteci 2019., nastaje i kao nastavak i kao svojevrsna suprotnost autoričinu prvijencu. Nastavak, jer se i dalje radi o kratkim prozama nadahnutim osobnim doživljajima, pisanim na jednostavan i neposredan način; suprotnost, jer je „Most od sedre” bio posvećen putovanjima i susretima, to jest horizontalnom kretanju kroz prostor, dok je „Herbarij”, koji govori o životu bilja i o najbliskijim ljudima, usmjeren vertikalno – kretanje kroz prostor zasjenjeno je kretanjem kroz vrijeme. Jer svaki, pa i ovaj herbarij, između ostalog je i knjiga sjećanja.

Naše doba, čini se, pojačava osjetljivost za zeleni svijet, čija ugroženost postaje sve očitija. No osjetljivost Jane Prević Finderle za raslinje nije stvar suvremenih trendova, iako se potreba za stvaranjem herbarija od riječi možda javlja i pod utjecajem sve jače opće svijes-ti o važnosti zelenila u doba klimatskih promjena. Autorica ove knjige od najranije dobi živi u bliskoj povezanosti s biljkama, stoga može govoriti o njima iz posve osobne, gotovo lirske perspektive, autentičnim jezikom jednostavne prisnosti. U prvom planu joj nije nikakva općenita problematika kao ni botaničko znanje – iako mnogim znanjima očito raspolaže – nego osobni pojedinačni doživljaj, neki pomak, neko otkriće, neko malo čudo, poput onih na koja joj u doba adolescentskog spleena skreće pažnju njezina teta Mirjana kad joj govori o žiru i hrastu. (S.L.)

 

Book #4550

Istrijebiti svu gamad

17,00  10,20 

Istrijebiti svu gamad – exterminate all the brutes – riječi su iz čuvenog romana Josepha Conrada „Srce tame“. U knjizi suvremenog švedskog književnika Svena Lindqvista te riječi nisu samo naslov, nego i nit vodilja oko koje se gradi tekst. Jer autorov boravak u Africi krajem osamdesetih godina 20. stoljeća nipošto nije rezultat avanturizma ili obične putničke znatiželje; ponijevši sa sobom preteču prijenosnog računala i velike diskete s povijesnim materijalima koje je dugo skupljao, Lindqvist istražuje zatajen, potisnut i mučan dio prošlosti moderne europske civilizacije. Rezultat je izuzetno dojmljiv hibridan tekst, u kojemu se dnevnički zapisi o onome što neposredno okružuje autora na rubovima Sahare isprepliću s prizorima iz snova, postupno sve više obilježenih onim što čita. Na temelju te lektire pak nastaje glavna pripovjedna nit Lindqvistova teksta: kronološki i logički uobličen slijed svjedočanstava koja bjelodano povezuju stavove i postupke Europljana koji su provodili imperijalističku kolonizaciju sa stavovima i postupcima institucionaliziranog rasizma koji je uspostavila Hitlerova Njemačka. Lindqvistova knjiga objavljena je na švedskom 1992., četiri godine kasnije prevedena je na engleski, međunarodna kritika prihvatila ju je kao izuzetno značajno i kvalitetno djelo, a po njoj je 2021. snimljena i zapažena dokumentarna serija.

 

Book #4619

Joseph Conrad as I Knew Him

10,00  6,00 

In these biographic fragments  Jessie Conrad sketches the picture of her husband Joseph, one of the greatest writers of English twentieth century literature: nervous, a bit weird, attached to his family in  his own way, but first of all, obsessed with his work. At the same time, the reader catches a glimpse of Jessie herself, the almost ideal writer’s wife of old times: typing his texts, cooking, economizing, welcoming guests, raising the children, coping with reality in every possible way  instead of Joseph. But the act of writing puts her beyond the role of mother, wife and housewife: taking the courage to write down this intimate testimony, she creates a place for herself in Conrad’s verbal space and becomes a writer in her own right.

Logbook

10,00  6,00 
Logbook by Austrian writer Franz Hammerbacher was written during the voyage around the world on large container ships, the voyage which, accidentally, lasted eighty days. Discrete humor, actuality and  elegant style brought the author a number of readers and critical acclaim.
Ship’s log is a means of the preservation of evidence, but it remains unclear what it was to be proved by it. The meaning of the notes is created only retroactively. It is vital that the log is kept chronologically and politely, regardless of the current mood and inspiration. Extraordinary events are recorded as rarely as they occur. Ship’s diary in the first place is the record of everyday life .  Using the logbook method, Franz Hammerbacher reports on events such as the spectacular passage through the Panama Canal or the dangerous waterways near the Somali coast, as well as on the small events in the lives of crews and passengers, drawing the reader into his documentary story that slides almost imperceptibly from the recorded moments on the sea into the meditation about the voyage that is life.

 

Moj život s Josephom Conradom

12,00  7,20 

Jednostavne i neposredne rečenice Jessie Conrad dozivaju pred čitatelja lik njenog supruga, jednog od najvećih pisaca engleske književnosti 20. stoljeća: nervozan, pomalo čudak, na svoj način privržen obitelji, iznad svega zaokupljen književnim radom. No istodobno vidimo i nju, gotovo idealnu piščevu ženu iz starih vremena. Ona pretipkava tekstove, kuha i štedi, dočekuje goste, podiže djecu, na sve moguće načine izlazi na kraj sa stvarnošću umjesto Josepha Conrada. Iz uloge supruge, domaćice i majke izdiže je, međutim, sam čin pisanja. Odvaživši se da zabilježi ovo intimno svjedočanstvo, ona stvara sebi mjesto u (Conradovom) prostoru riječi te se i sama pretvara u autoricu.

Most od sedre

11,00  6,60 

U “Mostu od sedre” autorica Jana Prević Finderle, na temelju vlastitog iskustva i sjećanja, uvodi nas u život putnika i svijet putovanja. Kratke putopisne crtice djeluju na čitatelja kao originalne razglednice; koncizan opis proizašao iz autoričinog dojma o nekom mjestu, suputniku ili gostu pred očima nam se pretvara u sliku. Od skromnog ljetovanja na Jadranskom moru u ranom djetinjstvu, preko nešto kasnijih obiteljskih putovanja automobilom u Pariz i London, pa sve do samostalnih lutanja svijetom u odrasloj dobi, autoričin tekst, ponekad humorističan, ponekad melankoličan, te gotovo uvijek nostalgičan, djeluje nam blisko te nas potiče da se i sami upustimo u pustolovinu. Tekst je popraćen crtežima Mate Rupića, koji je tehnikom tuša vješto i promišljeno  neke od živopisnih trenutaka Janinih priča prenio na papir.

 

Book #2795

Pisma iz Švedske, Norveške i Danske

12,00  7,20 

„Pisma napisana za kratkog boravka u Švedskoj, Norveškoj i Danskoj“, najpopularnija knjiga Mary Wollstonecraft za njezina života, neobična su i dojmljiva mješavina putopisa, ispovjedne proze i razmatranja o društvu i ljudima, iz pera autorice čuvene „Obrane ženskih prava“ iz 1792., knjige u kojoj se prvi put javno zastupa mišljenje da žene nisu po prirodi gluplje od muškaraca te da im treba omogućiti da se obrazuju.Dvadeset pet pisama sabranih u ovoj knjizi Mary Wollstonecraft je napisala čovjeku zbog kojega je pokušala počiniti samoubojstvo, no s kojim sad pokušava obnoviti ljubav istražujući po Skandinaviji što se dogodilo s njegovim trgovačkim brodom i vrijednim teretom sumnjiva porijekla. Taj put, na koji autorica kreće sa svojom jednogodišnjom kćeri i njenom dadiljom, prava je avantura za ono doba, a u pismima koja o njemu svjedoče pretapaju se prizori netaknute prirode sjevera i emocionalna drama iznevjerene žene i majke, s razmatranjima o društvu i odjecima značajnih događaja – poput Francuske revolucije – kojima je sama svjedočila.

Pisma supruzi 1914.–1917.

12,00  7,20 

“Najdraže moje srdašce, mila moja ljepotice, draga malena“ – tako počinju nježna pisma koja je Henri Barbusse pisao supruzi prije stotinu godina. Ono što slijedi nije nimalo nježno – rovovi, granatiranje, blato i mrtvi, rat koji se razotkriva u svom krvavom besmislu. Autor pisama Henri Barbusse 1914. imao je 41 godinu, reputaciju pisca i urednika, narušeno zdravlje i pacifistička uvjerenja. Unatoč svemu tome dobrovoljno se javio u francusku vojsku te dvije ratne godine proveo na prvoj liniji bojišta – da bi potom napisao roman Oganj, književno svjedočanstvo o I. svjetskom ratu koje mu je donijelo nagradu Goncourt i tisuće čitatelja. Njegov neuljepšan prikaz rata izazvao je mnogo emocija – odobravanja i prihvaćanja među onima koji su u ratu sudjelovali i doživjeli ga izbliza, osporavanja među onima koji su ga, zaklinjući se u domovinu i nacionalne interese, gledali iz daleka. Dokumentarni materijal koji je Barbusse ugradio u Oganj – pa i svjedočanstvo o nastanku romana – nalazi se upravo u pismima što ih je svakodnevno pisao supruzi Hélyonni. Današnjem čitatelju ova pisma, u svojoj neposrednosti i autentičnosti, mogu bolje od ikakve fikcije približiti ratne godine kojima je započelo dramatično „kratko 20. stoljeće“.