Plastron, osrčje
Ukupno : 6,00 €
A selection of fantastic short stories by the French classic Théophile Gautier, in Croatian translation.
Zbirka kratkih tekstova nazvana “#otvoreniprozor” izvanredan je primjer toga kako i na društvenim mrežama može nastajati kvalitetna i originalna književnost. Autorica Aida Bagić tijekom godinu dana pisala je jutarnje bilješke promatrajući prozor u svojoj spavaćoj sobi te ih objavljivala na društvenim mrežama, s pratećim fotografijama. Taj pothvat dobio je naziv #otvoreniprozor, a rezultirao je raznolikim tekstovima – proznim i pjesničkim fragmentima, komentarima dnevnih događaja, zapisima o snovima i sjećanjima, igrama riječi i skicama bajki. Često meditativni, ponekad činjenični ili pak zaigrani, odaju da im je autorica vješta književnica s iskustvom pisanja poezije. Objedinjeni u ovoj knjizi, ti zapisi pokazuju kako jedan svakodnevni predmet može potaknuti imaginaciju, refleksiju, introspekciju. Nastajući pred prozorom koji se otvara prema vanjskim krajolicima, oni ocrtavaju autoričin misaoni i osjećajni svijet kao jedinstven i zanimljiv unutarnji krajolik. Ti su tekstovi ujedno i poziv čitateljima i čitateljicama na razmišljanje o njihovoj vlastitoj svakodnevnici, o načinima na koje bi je mogli promisliti i očuditi tako da im ne bude samo podnošljivija, nego da joj pristupaju radoznalo, katkad i radosno.
Aleksandar Nikolajevič Skrjabin (1872. – 1915.) pripada nekolicini skladatelja u povijesti glazbe koji su svojim djelima dosegnuli univerzalnu svjetsku važnost; i u hrvatskoj glazbi Skrjabin je ostavio neizbrisiv trag utječući na razvoj mnogih skladatelja. Njegov glazbeni izričaj baštini europski modernizam, impresionizam, ekspresionizam, ali i specifične harmonijske i skladateljske postupke kojima su se služili njegovi ruski suvremenici – to su osnove na kojima Skrjabin gradi vlastiti originalan stil. Ova biografija iz pera uglednog ruskog muzikologa Igora Belze, prvi put objavljena 1983., prikazuje skladateljev život i djelo temeljeći se na autentičnim dokumentima, poglavito iz građe Memorijalnog muzeja Aleksandra Nikolajeviča Skrjabina u Moskvi. Ta građa uključuje skladateljevu korespondenciju, zapise suvremenika, kritike, partiture. U pripovijest o Skrjabinovu životu Belza unosi i analize njegovih najznačajnijih djela na način koji može biti zanimljiv ne samo glazbenim stručnjacima nego i široj publici. Skrjabinova osebujna osobnost razvijala se kroz mnoga duhovna i emocionalna previranja, o čemu u ovoj knjizi svjedoče njegovi najbliži prijatelji – među njima su i glazbeni velikani poput Rahmanjinova, Rimski-Korsakova, Ljadova i Safonova Skrjabinovu užem krugu pripada i niz drugih umjetničkih osobnosti iz pokreta „rusko srebrno doba” različitih svjetonazora, u rasponu od pristalica misticizma i esteticizma pa do onih pod utjecajem Marxove i Nietzscheove filozofije, ili pak teozofije Helene Blavatsky i Steinerove antropozofije. Pod utjecajem toga duhovnog ozračja Skrjabin razvija svoje osebujne poglede na umjetnost i svrhu ljudskog postojanja koji se utjelovljuju i u njegovoj glazbi. (Veljko Glodić)
Autoportret u radnoj sobi, autobiografija Giorgia Agambena, jednog od najvećih suvremenih europskih filozofa, čitatelju donosi čitav niz izazovnih motiva. Agamben opisuje susrete koji su ga presudno oblikovali kao autora te time stvara veličanstven portret intelektualne kulture druge polovice 20. stoljeća. Čitatelj, zajedno s autorom, sreće Martina Heideggera, Guyja Deborda, Giorgia Manganellija, Elsu Morante, Ingeborg Bachmann, Gershoma Scholema…Kroz te susrete prosijavaju autentične filozofske meditacije o slikarstvu, jeziku, poeziji, povijesti i nasljeđu, a u konačnici se pojavljuju i tragovi one opće znanosti o čovjeku čije je konture Agamben pokušavao ocrtati zajedno s Italom Calvinom i Claudiom Rugafiorijem. Agambenova autobiografija pisana je izrazito profinjenim stilom te predstavlja konačnu sintezu elemenata čijim je igrama ovaj veliki filozof posvetio čitav opus: književnosti, filozofskog diskursa i privatnog života koji zauvijek ostaje skriven.
Book #2912
Kratki roman Benito Cereno prvi je put objavljen u nastavcima u časopisu Putnam’s Monthly 1855. godine, a Melville će ga kasnije uvrstiti u The Piazza Tales, jedinu zbirku kraćih proza koju je objavio za života. Ovu priču o zbivanjima na jednom robovlasničkom brodu, Melville je napisao na temelju dokumentiranog povijesnog događanja; igrajući se pitanjem pouzdanosti percepcije te služeći se majstorskim literarnim jezikom, stvorio je izvanredan tekst koji i danas izaziva kontroverzna tumačenja. Prvi put ga objavljujemo na hrvatskom jeziku, u prijevodu Lea Beslaća i s pogovorom Adriana Pelca.
Book #3246
Walter Benjamin postao je tijekom zadnjih desetljeća jedno od ključnih imena humanistike. Krećemo li se područjem proučavanja moderniteta, statusa umjetničkog djela, filmske teorije, filozofije povijesti, teorije popularne kulture ili kanonske književnosti, teško da ćemo moći zaobići njegovo ime. Ovakva je situacija s jedne strane odraz širine njegovih interesa te lucidnosti s kojom je o odabranim temama pisao. S druge je strane ona odraz Benjaminove svijesti o tome kako baviti se filozofijom ili kulturalnom teorijom uvijek prvenstveno znači baviti se pisanjem. Sklonost da se izražava metaforom, slikom ili aluzijom prije nego sistematičnom argumentacijom te inzistiranje na minucioznom stilu prije nego na strogosti izlaganja, čine Benjaminove tekstove – koji se uvijek smještaju između filozofije i književnosti – područjem povlaštenog znanja te nikad ne dopušta njihovo jednoznačno ili konačno dešifriranje. U Berlinskom djetinjstvu oko 1900. upravo je ovaj “ostatak književnosti” dominantan element; Benjamin se u ovom tekstu vraća autobiografskom diskursu te pruža lirsku viziju djetinjstva na prijelazu stoljeća u bogatoj berlinskoj obitelji. Međutim, ova naizgled partikularna i osobna tema, osim što lucidno svjedoči o velegradskoj kulturi navedenog razdoblja te već samim time tvori povijesno izrazito zanimljiv tekst, istovremeno dodiruje, evocira, i naznačava niz filozofskih i socijalnih tema: pitanje konstituiranja i brisanja subjekta kroz sjećanja, sjenu klasnih nepravdi, mogućnost pravedne reprezentacije povijesnog trenutka te odnos mesijanizma i modernosti. Krećući od literarnog žanra, Berlinsko djetinjstvo oko 1900. radikalno utjelovljuje tenziju koja se pojavljuje između književnosti i filozofije te čini obje mogućima. Benjamin time anticipira i jednu od ključnih tema poststrukturalističkog pokreta te ostaje modernji nego ikad.
„Boja vode: Mediteran“ umjetnička je knjiga nastala na temelju trećeg ciklusa „slikoknjiga“, tj. umjetničkih radova u kojima književnica Sanja Lovrenčić i slikarica Iva Valentić istražuju mogućnosti interakcije poezije i likovnosti. Ishodište tog ciklusa četiri su pjesme Sanje Lovrenčić, inspirirane prošlošću i suvremenošću mediteranskog prostora; napisane su 2016. godine i u međuvremenu prevedene na nekoliko stranih jezika; autorica ih je čitala na različitim međunarodnim književnim manifestacijama, a na francuskom su objavljene u časopisu Secousse. U formi „slikoknjiga“ ti se tekstovi utjelovljuju na rižinom papiru kao slobodan, ekspresivan potez kistom slikarice i kaligrafkinje Ive Valentić, koji stupa u dijalog s rukom ispisanim riječima. Fragmenti tih umjetničkih radova velikih formata (previđenih za galerijsko izlaganje) korišteni su kao likovni materijal za izdanje Malih zvona „Boja vode: Mediteran“ te povezani sa stihovima svih korištenih pjesama. Rezultat je meditativna cjelina koja daje vremena i prostora čitatelju da se vlastitim tempom kreće iz slike u tekst; interakcija dvaju medija rezultira povećanom koncentracijom i složenijim doživljajem i pročitanog i viđenog. Popratni tekst ovom izdanju napisao je Miroslav Kirin.
Book #3980
Izdanje namijenjeno svim ljubiteljima klasične glazbe. Godina 1840., grad Leipzig: mlada, ali svjetski poznata pijanistica Clara Wieck i još uglavnom nepoznati skladatelj Robert Schuman uspjeli su se vjenčati, unatoč svim zaprekama. Dan nakon vjenčanja, na Robertov poticaj, počinju bilježiti želje i nade, brige i radosti bračnoga života. Pišu naizmjence, svatko po tjedan dana, isprva s mnogo zanosa. Stranicama njihovog dnevnika – koji prvi put objavljujemo u hrvatskom prijevodu – promiču brojni likovi povezani s glazbenim životom onodobne Europe; govori se o koncertima i kućnom muziciranju, o skladanju i „studiranju“ tuđih skladbi, o svakodnevici prožetoj glazbom – i govori se o ljubavi. No u tim prvim godinama braka, koje su za Roberta bile razdoblje velike kreativnosti, a za Claru svojevrsnog zastoja, nije ipak sve onako svijetlo i lako kako bi trebalo biti…
Book #2917
Knjiga austrijskog pisca Franza Hammerbachera Passagen – čiji naslov u dogovoru s autorom prevodimo kao Brodski dnevnik – nastala je tijekom plovidbe oko svijeta koja je, stjecajem okolnosti, trajala osamdeset dana. Knjiga se sastoji od svakodnevnih dnevničkih zapisa koji su diskretnim humorom, suvremenošću i čistim stilom, donijeli autoru brojne čitatelje i pohvalne kritike. Franz Hammerbacher oplovio je svijet na velikim teretnim brodovima koji su jedna od neprimjetnih ali ključnih premisa suvremenog globalnog tržišta. Bilježeći metodom brodskog dnevnika – a “brodski dnevnik je sredstvo za osiguranje dokaza, no ostaje nejasno što bi se njime trebalo dokazati. Značenje bilježaka stvara se tek retroaktivno. Presudno je da se dnevnik vodi kronološki i uljudno, bez obzira na trenutačno raspoloženje i inspiraciju. Izvanredna zbivanja bilježe se onoliko rijetko koliko se rijetko i događaju. Brodski je dnevnik u prvom redu zapisnik svakodnevice” – autor izvještava o događajima poput spektakularnog prolaska kroz Panamski kanal ili opasne plovidbe u blizini somalijske obale, kao i o sitnim zbivanjima u životima brodske posade i putnika. Franz Hammerbacher plijeni pažnju čitatelja postupno ih uvlačeći u svoju dokumentarističnu priču da bi, naizgled jednostavno, skliznuo iz zabilježenog trenutka u promišljanja o plovidbi koja je život.
Fabula romana “Calluna vulgaris” slijedi dvije linije događanja u životu novinara i filmskog kritičara Giuliana Spattole – profesionalnu i privatno-ljubavnu (glavni bi junak rekao: po uzoru na klasični holivudski filmski stil). Obje se zasnivaju na gotovo tipičnim pokretačkim motivima – intrigi, borbi za napredovanje pa i slavu s jedne strane, te ljubavnom trokutu i femme fatale s druge. Iovinellijev se roman čita kao zabavnu i intrigantnu knjigu, ali i kao ozbiljan pokušaj da se osmisli osobnu egzistenciju te naizgled potpuno apokaliptičnu novonastalu kulturnu situaciju. No, kao što Giulianov učitelj De Marchis kaže: “Smak svijeta je samo optička varka koju svaka generacija doživi prije nego umre.”
U zbirci priznatog i nagrađivanog pjesnika Ivana Babića „Chet Baker na plaži“ može se zamijetiti s jedne strane zrelost, jasnoća koncepta i stilska sigurnost iskusnog književnika, s druge talent za kratku formu koja objedinjuje lirsko i meditativno, i u okviru koje autor uspijeva virtuozno pretočiti elemente osjetilne, organske stvarnosti u maštovitu metaforičnost. Dominantna tematska okosnica ovih suptilnih pjesama jest ljubav. Slutnja otvaranja prema drugoj osobi, krhkost bliskosti, nemiri, nade i odsutnosti smjenjuju se poput glazbenih varijacija u knjizi koja je, kao što već naslov svjedoči, nadahnuta i prožeta glazbom. Glazba je ipak najprisutnija u pjesmama središnjeg, naslovnog ciklusa, gdje se pojavljuje u višestrukoj ulozi – kao poticaj jeziku, kao mogućnost dijaloga preko barijera koje razdvajaju različite umjetničke discipline, kao utjelovljenje psiholoških stanja i raspoloženja. Dah i disanje provlače se kroz rukopis kao organska poveznica glazbe i pjesme, ali i kao prisutnost živog svijeta prirode za koji autor pokazuje osobit senzibilitet (primijećen i u njegovim prijašnjim zbirkama). Babićev osjećaj za jezik očituje se u leksičkom izobilju, gipkoj rečenici koja uspijeva ostati lagana unatoč složenosti, maštovitoj ali nenametljivoj tvorbi neologizama, sposobnosti da se dobro izabranim riječima stvori malena, jezgrovita i zaokružena cjelina.
Franz Liszt napisao je biografiju svoga prijatelja i kolege Frédérica Chopina dvije godine nakon njegove smrti. Govoreći o njegovoj glazbi, uz mnoge reminiscencije na poeziju, klasičnu mitologiju i običaje Chopinove domovine Poljske, autor mnogo govori i o sebi, svom doživljaju umjetnosti i života.
Prvo izdanje ove nekonvencionalne romantičarske biografije prvi put u hrvatskom prijevodu, uz uvodni esej Veljka Glodića.
Novi roman Sanje Lovrenčić, „Crveni golubovi“, dvostruka je knjiga: prozni tekst, koji se oscilirajući na rubu fantastike bavi gorućim temama suvremenog svijeta, nadopunjen je „Pjesmaricom“, zbirkom poetskih fragmenata koje je autorica pisala kao skice za pojedine ulomke romana.
Radnja priče koja se iznosi na dva različita načina započinje dolaskom pripovjedačice na neimenovan otok. Naslijedivši kuću u gotovo napuštenom selu, ona dobiva razlog da se nakratko udalji od svakodnevne borbe za materijalnu egzistenciju. Krajolik u kojemu se našla nostalgično je idiličan: ruševne kamene kuće, divlji kapari, domaći sir, sunce i vjetar određuju taj mediteranski svijet. Sve sluti na to da će se ovdje, na distanci od ljudi, posla i rutine, otvoriti prostor za introspekciju, za suočavanje s vlastitom prošlošću, željama i nadama.
Zajedno s kućom, međutim, pripovjedačica je naslijedila i golubove koje je uzgajao njen preminuli rođak, Toni. Kad jednog jutra iznenada odluči osloboditi ptice iz golubinjaka, ni ne sluti da će joj se ti pismonoše ubrzo vratiti, i to u društvu prilično živopisnih gostiju. Golubovi naime na otok dovode neke Tonijeve stare prijatelje. Oni mu organiziraju trodnevne karmine te počinju pripovijedati fragmente zajedničke prošlosti: ostarjela kazališna družina koja je lutala Mediteranom, ili aktivni sudionici u previranjima za godina olova – junakinji se na temelju ponuđenih priča teško odlučiti. Na odlasku joj ta čudna skupina objašnjava pravu prirodu njenog novostečenog nasljedstva: uz kuću, ona nasljeđuje i obavezu da ispriča njihovu priču, priču koji nije dobro razumjela.
I tu mediteranskoj idili dolazi kraj: zamijenit će je istraživanje internacionalnog terorizma 1970-ih godina, revolt pred tadašnjim i sadašnjim srazom bogatstva i bijede, rastuća osjetljivost za devastaciju prirode, cyber-subverzije, utopijski virtualni prostori, traganje, strah i bijeg. Na fragmente priče svojih gostiju junakinja će odgovoriti vlastitima, koje će pak – kad se smiri vrtlog koji ju je ponio – gotovo nenamjerno ostaviti u nasljeđe novoj generaciji, za nove pokušaje.
Book #4714
Osam pripovijedaka u ovoj zbirci naslovljeno je imenima cvijeća: sunovrati i zvončići, cvjetovi limuna i grmlje divljih ruža, svaki cvijet doziva neki susret, neki doživljaj, neki vrt – svaki cvijet je putokaz, koncentrat života, apologija krhkosti. U pričama Marca Martelle sve se doima stvarnim, gotovo dokumentarističnim, no zapravo se radi (i) o fikcionalnoj prozi. Na autorovim cvjetnim putanjama, naime, književnost ne igra ništa manje važnu ulogu od biljaka; tako će primjerice pripovijest naslovljena „Maćuhice” odvesti čitatelja do neobičnog herbarija Emily Dickinson i njezinog (fikcionalnog) čuvara, a „Ruže” evocirati (izmišljene) spiritističke seanse (stvarnog) suvremenog španjolskog pisca Enriquea Vila-Matasa. Nije nimalo slučajno što knjiga započinje citatom iz djela F. Pessoe, velikog majstora literarnih maski i persona. Poput Pessoe, i Martella rastače vlastitu autorsku osobnost – osobito kad u priču upliće bosanskog pjesnika Teodora Cerića koji je zapravo njegov vlastiti književni heteronim. Zamagljujući granice između stvarnosti i mašte, autor stvara zaigranu prozu, čija elegancija otkriva veliku literarnu erudiciju i cjeloživotnu posvećenost vrtovima, stvarnim i izmišljenim.
Prvi put pred očima javnosti, djevojački dnevnik Ivane Brlić Mažuranić, koji je vodila od 1888. do svojih zaruka u ljeto 1891., otkriva njene sanjarije o ljubavi, pisanju, domovini – i njen književni talent.
