9,00 € 5,40 €
„Boja vode: Mediteran“ umjetnička je knjiga nastala na temelju trećeg ciklusa „slikoknjiga“, tj. umjetničkih radova u kojima književnica Sanja Lovrenčić i slikarica Iva Valentić istražuju mogućnosti interakcije poezije i likovnosti. Ishodište tog ciklusa četiri su pjesme Sanje Lovrenčić, inspirirane prošlošću i suvremenošću mediteranskog prostora; napisane su 2016. godine i u međuvremenu prevedene na nekoliko stranih jezika; autorica ih je čitala na različitim međunarodnim književnim manifestacijama, a na francuskom su objavljene u časopisu Secousse. U formi „slikoknjiga“ ti se tekstovi utjelovljuju na rižinom papiru kao slobodan, ekspresivan potez kistom slikarice i kaligrafkinje Ive Valentić, koji stupa u dijalog s rukom ispisanim riječima. Fragmenti tih umjetničkih radova velikih formata (previđenih za galerijsko izlaganje) korišteni su kao likovni materijal za izdanje Malih zvona „Boja vode: Mediteran“ te povezani sa stihovima svih korištenih pjesama. Rezultat je meditativna cjelina koja daje vremena i prostora čitatelju da se vlastitim tempom kreće iz slike u tekst; interakcija dvaju medija rezultira povećanom koncentracijom i složenijim doživljajem i pročitanog i viđenog. Popratni tekst ovom izdanju napisao je Miroslav Kirin.
Book #3980
Format: 14,5 x 16,5
ISBN: 978-953-8313-45-5
Broj stranica: 44
Uvez: tvrdi
Godina izdanja: 2022.
Zbirka glazbenih kritika i eseja filmskog redatelja i erudita Zvonimira Berkovića. Tekstovi koje je tijekom nekoliko desetljeća pisao za novine i časopise ovdje su sabrani i podijeljeni u četiri cjeline: Kritike – Portreti – Meditacije – Razgovori. Izabrala ih je i priredila Bosiljka Perić Kempf.
“Najdraže moje srdašce, mila moja ljepotice, draga malena“ – tako počinju nježna pisma koja je Henri Barbusse pisao supruzi prije stotinu godina. Ono što slijedi nije nimalo nježno – rovovi, granatiranje, blato i mrtvi, rat koji se razotkriva u svom krvavom besmislu. Autor pisama Henri Barbusse 1914. imao je 41 godinu, reputaciju pisca i urednika, narušeno zdravlje i pacifistička uvjerenja. Unatoč svemu tome dobrovoljno se javio u francusku vojsku te dvije ratne godine proveo na prvoj liniji bojišta – da bi potom napisao roman Oganj, književno svjedočanstvo o I. svjetskom ratu koje mu je donijelo nagradu Goncourt i tisuće čitatelja. Njegov neuljepšan prikaz rata izazvao je mnogo emocija – odobravanja i prihvaćanja među onima koji su u ratu sudjelovali i doživjeli ga izbliza, osporavanja među onima koji su ga, zaklinjući se u domovinu i nacionalne interese, gledali iz daleka. Dokumentarni materijal koji je Barbusse ugradio u Oganj – pa i svjedočanstvo o nastanku romana – nalazi se upravo u pismima što ih je svakodnevno pisao supruzi Hélyonni. Današnjem čitatelju ova pisma, u svojoj neposrednosti i autentičnosti, mogu bolje od ikakve fikcije približiti ratne godine kojima je započelo dramatično „kratko 20. stoljeće“.
Nakon pročitanih stranica i stranica dnevničkih zapisa, bilježaka i pisama, niza putovanja i razgovora, Sanja Lovrenčić je napisala izuzetno provokativan, a istovremeno stilski dorađen biografski roman čitak na mnogim razinama. Priča o umjetnici u njemu se isprepliće s pričom o ženi, o normama, uzusima i očekivanjima društva u vrijeme njezina života. U knjizi strukturiranoj poput glazbenog komada, gotovo kontrapunkta, isprepliću se zapisi i pravi život, sadašnjost i prošlost, današnja perspektiva i živa povijest, što na osobit način dinamizira potragu za likom Ivane Brlić Mažuranić…(Anita Peti-Stantić)
Ciklus kratkih proza naslovljen Zagrebačko djetinjstvo šezdesetih Sanja Lovrenčić pisala je paralelno s radom na prijevodu autobiografskih zapisa Waltera Benjamina Berlinsko djetinjstvo oko 1900., te ga stoga karakterizira zanimljiva dvojnost. Njezino Zagrebačko djetinjstvo funkcionira kao autobiografski diskurs te se bavi za njega tipičnim elementima: introspekcijom, pokušajem ocrtavanja jednog prošlog vremena, finom nostalgijom za djetinjstvom koje je odrasloj osobi dostupno samo kao niz fragmenata koji se ne mogu složiti u koherentnu cjelinu; te bismo elemente mogli nazvati osobnima i lokalnima. S druge je strane, međutim, tekst Sanje Lovrenčić odgovor na književni predložak, reakcija ne na djetinjstvo ili promjene društva, već na određenu vrstu pisanja. Ta ga karakteristika vodi prema sasvim drugačijem sklopu problema koje bismo mogli nazvati inherentno književnima – problemu intertekstualnosti, fikcionalizacije vlastitog Ja, primjene poetskog jezika i lirskih fragmenata koji istovremeno konotiraju osobno iskustvo ali ga i transcendiraju. Tekst Sanje Lovrenčić ovakvom strukturom vrlo uspješno kombinira dva aspekta koji samo u međudjelovanju čine kvalitetnu književnost: uključenost u lokalni kontekst, ali i njegovo stalno rastvaranje, intimnost i univerzalnost.
