Bretonska pjesma
U dva autobiografska teksta objedinjena u ovoj knjizi – Dijete i rat i Bretonska pjesma – francuski nobelovac J. M. G. Le Clézio (1940.) polazi od vrlo konkretnih, osjetilnih iskustava iz vlastitog djetinjstva, da bi se vinuo do razine promišljanja svijeta na kojoj se lokalno i pojedinačno preobražava u opće i univerzalno. Tako u dojmljivom tekstu Dijete i rat opisuje što je proživio u prvih pet godina svojeg života, sa svom faktografskom nesigurnošću i intenzitetom ranih sjećanja; no istodobno, svako malo izlazeći iz okvira osobne biografije, postupno stvara amblemski lik djeteta u ratu: djeteta izloženog gladi i strahu, koje ne poznaje nikakvo drugo stanje te nema sjećanja koja bi mu mogla poslužiti kao utjeha ili nada, djeteta koje ne razumije, ali sluti da oko njega postoji neka teška prijetnja, nevoljnog svjedoka koji mora slušati zagonetne i strašne rečenice o nasilju. Smatrajući da je iskustvo rata bilo presudno u njegovoj odluci da se posveti pisanju, J. M. G. Le Clézio ostat će vjeran tom liku ratnog djeteta kakvo je i sam bio, kao i drugim nevoljnim svjedocima nasilja na svijetu, dovodeći ih na scenu u mnogim svojim romanima.
U Bretonskoj pjesmi pak govori o ljetnim mjesecima koje je između svoje devete i četrnaeste godine provodio u Bretanji, kraju odakle potječe njegova obitelj. U slikama koje dočarava s virtuoznom lakoćom vlada vanvremenska svježina ranih osjetilnih doživljaja: izbliza vidimo kako ga nagli dolazak plime tjera da prvi put zapliva, kako uspostavlja kontakt s ne-ljudskim svijetom u liku jedne hobotnice, kako se igra s kukcima, kako ga preplavljuje okus starinskih palačinki i miris toplog jabučnog vina. Oscilirajući između prošlosti i sadašnjosti, autor se trudi izbjeći idealizaciju negdašnje Bretanje i nostalgiju, koju smatra nezdravim osjećajem – ali ne uspijeva sasvim. U tom sada izgubljenom svijetu oskudice i gladi postojale su neke ljepote i neke vrline, povezanost sa zemljom i otvorenost prema moru, sve što se čuje u zvuku „bretonske pjesme” koji se razliježe nad ledinom u suton. Prihvaćajući modernost i razmišljajući o budućnosti, Le Clézio je ipak najdojmljiviji kad dočarava prizore iz
nestalih prostora prošlosti.
nestalih prostora prošlosti.
