• 0 Knjige - 0,00 
    • Košarica je prazna.

Knjige

Poduzetnici

12,00 

Kratki roman Poduzetnici njemačkog pisca mlađe generacije Mathiasa Nawrata sadrži sve elemente potrebne da ga se upiše u distopijsku tradiciju znanstveno-fantastičnog žanra s elementima društvene kritike. Radnja ovog romana odvija se u nama poznatom svijetu koji je obilježen stvarnim toponimima Schwarzwalda, no taj je svijet pretrpio neku vrstu apokalipse – o kojoj se nikada eksplicitno ne progovara – te u njemu pravila društvenog ustroja uznapredovale tehnološke civilizacije više ne vrijede ali nisu niti potpuno suspendirana. Fragmentiranim prostorom Schwartzwalda unutar kojeg se tehnologija, otpad i priroda isprepliću tvoreći groteskne figure, kreće se protagonistica i pripovjedačica, trinaestogodišnja Lipa. Ona sa svojim ocem i bratom skuplja različite toksične otpatke zaostale nakon industrijskog kraha te ovu svoju djelatnost naziva poduzetništvom. Uz obiteljsku mrežu likova važnu simboličku ulogu igra Dugi Nosonja Timo, Lipin (potencijalni) dečko koji mašta o utopijskom prostoru s one strane Schwartzwalda, kamo na kraju i odlazi. Drugi utopijski prostor koji se u romanu spominje jest topos Novog Zelanda na koji će Lipa otići kad Poduzeće zaradi dovoljan kapital. Nijedno od ovih utopijskih “drugdje” ne realizira se, međutim, tijekom romana.

Vješanje kradljivaca ovaca

11,00 
Roman Sanje Lovrenčić “Vješanje kradljivaca ovaca” nudi čitatelju izazovan hibrid. Smještajući radnju u neodređenu ali blisku budućnost, on propituje neke od akutnih problema sadašnjice: koje su moguće konsekvence reklamiranja, gomilanja smeća, društvene polarizacije, narcisističkog društva, genetskih eksperimenata, manipulacije vremenom. Istodobno, tekst funkcionira kao niz pojedinačnih epizoda, pisanih vrlo često u prvom licu, gotovo ispovjednim tonom, u kojima se uz navedene „velike teme“ uvijek pojavljuju i intimniji sadržaji – ljubav, nošenje sa starošću, smrću, pokušaj profiliranja vlastitih uvjerenja u okolnostima u kojima sam koncept uvjerenja postaje neodrživ te propitivanje etičkih pozicija.

Balansirajući neprekidno između općeg i pojedinačnog, javnog i intimnog, stvarnosti bliskog i fantazmagoričnog, žanrovski-popularnog i hermetičnog, Vješanje kradljivaca ovaca uvlači čitatelje u jedinstven prostor i problematiku, te i oni sami postaju sudionici u njegovom znanstveno-fantastičnom heterokozmosu koji uvijek poziva na osobnu odgovornost.

U smjeru početka

13,00 

Zbirka kratkih priča iz ranog razdoblja stvaranja Dylana Thomasa, engleskog i velškog pjesnika, planetarno poznatog po pjesmama Ne idi krotko u tu blagu noćI smrt neće gospodstva imat, Fern Hill...

“Ja sam pisac priča i pjesama”, napisao je Dylan Thomas u jednom pismu kad mu je bilo devetnaest godina. I s pravom, jer u to je doba taj izuzetno talentirani mladić već pisao prve pjesme koje će ga proslaviti i priče koje objavljujemo u ovoj knjizi, o stotoj godišnjici Thomasova rođenja. I u poeziji i u prozi autora koji sa zanosom otkriva čudesne svjetove riječi pojavljuje se isti opsesivni imaginarij, isti ritmovi, isti unutarnji svijet. Stvarajući svoje gusto tkanje jezičnih slika, Thomas se, ne bez ironije, bavi velikim temama, jedinstvom života i smrti, ljubavlju i ludilom, pretvarajući velški krajolik i motive lokalnih legendi u dojmljiv tekst koji izmiče kategorizacijama.

Mali rječnik biblijskih žena

12,00 

U svom subjektivno obojanom katalogu-galeriji ženskih likova iz Biblije Dorta Jagić ispisuje i objedinjuje niz književnih portreta biblijskih junakinja, crpeći građu u prvom redu iz biblijskog izvještaja, ali i iz znanstvene literature te osobnog upisivanja “između redova”. Izabranim junakinjama autorica daruje, uz obilje poezije, detaljno opisanu kosu, ponekad lice ili način hoda, poneku skrivenu misao.

U tom ženskom sabiranju, u kojemu se ističe raznolikost ženskih uloga, ravnopravno se susreću zvijezde kao Eva, Sara, Marija, Rebeka, ali i mnogo manje poznate a zanimljive žene kao poput Serve, Mikale, Atalije, Zareše. Sve su one za autoricu važne i bezvremene osobnosti koje izazivaju analizu, poniranje i identifikaciju, te neizbježne, ponekad humoristične a ponekad gorke, poveznice sa suvremenim kontekstom i problemima.

 

Kuća duhova

13,00 

U ovom izboru što ga je nakon autoričine smrti priredio njezin suprug objavljeno je šest od osam priča iz knjige „Ponedjeljak ili utorak“ iz 1921., jedine zbirke priča koju je autorica objavila za života. Njima je Leonard Woolf dodao priče koje su u razdoblju između 1922. i 1941. izašle u različitim časopisima, kao i šest dotad neobjavljenih tekstova, te se knjiga može smatrati svojevrsnom antologijom kratke proze V. Woolf.
Premda je dovršila relativno mali broj kratkih priča, Virginia Woolf se za cijeloga svojeg književnog života povremeno vraćala toj formi. Upravo se u kratkim pričama – „Znak na zidu“ iz 1917. i „Park Kew“ iz 1919. – počela baviti formalnim eksperimentima toka svijesti i razvijati impresionističku tehniku pisanja. Mnogi motivi, ključne teme, pa čak i neki likovi njenih romana, poput para Dalloway, nalaze se i u njenim kratkim pričama.

Muha u ateljeu Ivana Kožarića

15,00 

Jednog ljetnog dana mala muha ulijeće u atelje u kojem su, međutim, svi eksponati zamotani. Postepeno će oni ipak početi izranjati iz svojih omota i otkrivati se radoznalim očima Muhice: tu su stabla, mali automobili, sunca, plast sijena, razne glave – i svatko će reći ponešto o sebi. Naravno, svi su oni djela Ivana Kožarića te će Muhici (koja je i sama Kožarićeva izmišljotina) kratkim replikama skicirati život velikog umjetnika i načine na koje se stvarnost oko njega neprekidno preobražavala u umjetnost. Čak je i okvirna situacija iz koje se gradi ova fantastična pripovijetka – zamotani atelje – preuzeta iz stvarnog života Kožarićevog opusa. Tako Sanja Lovrenčić i Dominik Vuković, pretvarajući stvarni prostor ateljea u izmaštani prostor slikovnice, nastavljaju igru umjetničkih preobrazbi koja je Kožariću bila toliko mila i koja u konačnici uvijek znači slobodu.

Na zadnjim stranicama čitatelj će pronaći djeci prilagođenu biografiju Ivana Kožarića te fotografije djela na koja je Muhica naišla u svojoj muzejskoj pustolovini.

 

Book #3417

Ludwig van Beethoven

16,00 

Franz Wegeler i Ferdinand Ries u svojim biografskim bilješkama o Ludwigu van Beethovenu, po prvi put prevedenima na hrvatski jezik, stvaraju prijateljsku, iskrenu i nadasve ljudsku sliku o glazbenom geniju, u naše vrijeme često zasjenjenom raznim mitovima koji su se o njemu stvarali i ustalili tijekom stoljeća. Beethovenovi suvremenici i prijatelji Wegeler i Ries pišu gotovo razgovornim jezikom, pristupačnim i suvremenom čitatelju, redajući zapise o općim biografskim činjenicama, ali i brojne zanimljivosti o skladateljevoj osobnosti, te često šaljive i zabavne anegdote iz njegova života. Rastvarajući mit o slavnome glazbeniku, prikazuju svojeg prijatelja opterećenog svakodnevnim životnim problemima, ljubavnim i financijskim; rastrgnutog između očekivanja temeljenih na svjetskoj slavi i zdravstvenih problema; pokretanog iskrenim željama i nadama, te ponajprije težnjom za iznimnim umjetničkim stvaranjem.

 

Book #2809

Most od sedre

11,00 

U “Mostu od sedre” autorica Jana Prević Finderle, na temelju vlastitog iskustva i sjećanja, uvodi nas u život putnika i svijet putovanja. Kratke putopisne crtice djeluju na čitatelja kao originalne razglednice; koncizan opis proizašao iz autoričinog dojma o nekom mjestu, suputniku ili gostu pred očima nam se pretvara u sliku. Od skromnog ljetovanja na Jadranskom moru u ranom djetinjstvu, preko nešto kasnijih obiteljskih putovanja automobilom u Pariz i London, pa sve do samostalnih lutanja svijetom u odrasloj dobi, autoričin tekst, ponekad humorističan, ponekad melankoličan, te gotovo uvijek nostalgičan, djeluje nam blisko te nas potiče da se i sami upustimo u pustolovinu. Tekst je popraćen crtežima Mate Rupića, koji je tehnikom tuša vješto i promišljeno  neke od živopisnih trenutaka Janinih priča prenio na papir.

 

Book #2795

Zapisi o kući, zapisi iz odsutnosti

14,00 

U biblioteci “U prvom licu” donosimo izbor fragmenata iz putničkih bilježnica književnice Sanje Lovrenčić, nastalih tijekom 2016. i 2017. godine.
Balansirajući između proze i poezije, između ladanjskih umjetničkih rezidencija i vizura velegrada, između tvrde stvarnosti i mekih iskoraka u imaginarno, autoričin glas s velikom slobodom iskušava različite registre jezika, vodeći čitatelja u osebujnu književnu avanturu.

 

Book #2807

 

Bračni dnevnik

14,00 

Izdanje namijenjeno svim ljubiteljima klasične glazbe. Godina 1840., grad Leipzig: mlada, ali svjetski poznata pijanistica Clara Wieck i još uglavnom nepoznati skladatelj Robert Schuman uspjeli su se vjenčati, unatoč svim zaprekama. Dan nakon vjenčanja, na Robertov poticaj, počinju bilježiti želje i nade, brige i radosti bračnoga života. Pišu naizmjence, svatko po tjedan dana, isprva s mnogo zanosa. Stranicama njihovog dnevnika – koji prvi put objavljujemo u hrvatskom prijevodu – promiču brojni likovi povezani s glazbenim životom onodobne Europe; govori se o koncertima i kućnom muziciranju, o skladanju i „studiranju“ tuđih skladbi, o svakodnevici prožetoj glazbom – i govori se o ljubavi. No u tim prvim godinama braka, koje su za Roberta bile razdoblje velike kreativnosti, a za Claru svojevrsnog zastoja, nije ipak sve onako svijetlo i lako kako bi trebalo biti…

 

Book #2917

Autoportret u radnoj sobi

15,00 

Autoportret u radnoj sobi, autobiografija Giorgia Agambena, jednog od najvećih suvremenih europskih filozofa, čitatelju donosi čitav niz izazovnih motiva. Agamben opisuje susrete koji su ga presudno oblikovali kao autora te time stvara veličanstven portret intelektualne kulture druge polovice 20. stoljeća. Čitatelj, zajedno s autorom, sreće Martina Heideggera, Guyja Deborda, Giorgia Manganellija, Elsu Morante, Ingeborg Bachmann, Gershoma Scholema…Kroz te susrete prosijavaju autentične filozofske meditacije o slikarstvu, jeziku, poeziji, povijesti i nasljeđu, a u konačnici se pojavljuju i tragovi one opće znanosti o čovjeku čije je konture Agamben pokušavao ocrtati zajedno s Italom Calvinom i Claudiom Rugafiorijem. Agambenova autobiografija pisana je izrazito profinjenim stilom te predstavlja konačnu sintezu elemenata čijim je igrama ovaj veliki filozof posvetio čitav opus: književnosti, filozofskog diskursa i privatnog života koji zauvijek ostaje skriven.

 

Book #2912

Moj život s Josephom Conradom

12,00 

Jednostavne i neposredne rečenice Jessie Conrad dozivaju pred čitatelja lik njenog supruga, jednog od najvećih pisaca engleske književnosti 20. stoljeća: nervozan, pomalo čudak, na svoj način privržen obitelji, iznad svega zaokupljen književnim radom. No istodobno vidimo i nju, gotovo idealnu piščevu ženu iz starih vremena. Ona pretipkava tekstove, kuha i štedi, dočekuje goste, podiže djecu, na sve moguće načine izlazi na kraj sa stvarnošću umjesto Josepha Conrada. Iz uloge supruge, domaćice i majke izdiže je, međutim, sam čin pisanja. Odvaživši se da zabilježi ovo intimno svjedočanstvo, ona stvara sebi mjesto u (Conradovom) prostoru riječi te se i sama pretvara u autoricu.

Zagrebačko djetinjstvo šezdesetih

12,00 

Ciklus kratkih proza naslovljen Zagrebačko djetinjstvo šezdesetih Sanja Lovrenčić pisala je paralelno s radom na prijevodu autobiografskih zapisa Waltera Benjamina Berlinsko djetinjstvo oko 1900., te ga stoga karakterizira zanimljiva dvojnost. Njezino Zagrebačko djetinjstvo funkcionira kao autobiografski diskurs te se bavi za njega tipičnim elementima: introspekcijom, pokušajem ocrtavanja jednog prošlog vremena, finom nostalgijom za djetinjstvom koje je odrasloj osobi dostupno samo kao niz fragmenata koji se ne mogu složiti u koherentnu cjelinu; te bismo elemente mogli nazvati osobnima i lokalnima. S druge je strane, međutim, tekst Sanje Lovrenčić odgovor na književni predložak, reakcija ne na djetinjstvo ili promjene društva, već na određenu vrstu pisanja. Ta ga karakteristika vodi prema sasvim drugačijem sklopu problema koje bismo mogli nazvati inherentno književnima – problemu intertekstualnosti, fikcionalizacije vlastitog Ja, primjene poetskog jezika i lirskih fragmenata koji istovremeno konotiraju osobno iskustvo ali ga i transcendiraju. Tekst Sanje Lovrenčić ovakvom strukturom vrlo uspješno kombinira dva aspekta koji samo u međudjelovanju čine kvalitetnu književnost: uključenost u lokalni kontekst, ali i njegovo stalno rastvaranje, intimnost i univerzalnost.

Berlinsko djetinjstvo oko 1900.

10,00 

Walter Benjamin postao je tijekom zadnjih desetljeća jedno od ključnih imena humanistike. Krećemo li se područjem proučavanja moderniteta, statusa umjetničkog djela, filmske teorije, filozofije povijesti, teorije popularne kulture ili kanonske književnosti, teško da ćemo moći zaobići njegovo ime. Ovakva je situacija s jedne strane odraz širine njegovih interesa te lucidnosti s kojom je o odabranim temama pisao. S druge je strane ona odraz Benjaminove svijesti o tome kako baviti se filozofijom ili kulturalnom teorijom uvijek prvenstveno znači baviti se pisanjem. Sklonost da se izražava metaforom, slikom ili aluzijom prije nego sistematičnom argumentacijom te inzistiranje na minucioznom stilu prije nego na strogosti izlaganja, čine Benjaminove tekstove – koji se uvijek smještaju između filozofije i književnosti – područjem povlaštenog znanja te nikad ne dopušta njihovo jednoznačno ili konačno dešifriranje. U Berlinskom djetinjstvu oko 1900. upravo je ovaj “ostatak književnosti” dominantan element; Benjamin se u ovom tekstu vraća autobiografskom diskursu te pruža lirsku viziju djetinjstva na prijelazu stoljeća u bogatoj berlinskoj obitelji. Međutim, ova naizgled partikularna i osobna tema, osim što lucidno svjedoči o velegradskoj kulturi navedenog razdoblja te već samim time tvori povijesno izrazito zanimljiv tekst, istovremeno dodiruje, evocira, i naznačava niz filozofskih i socijalnih tema: pitanje konstituiranja i brisanja subjekta kroz sjećanja, sjenu klasnih nepravdi, mogućnost pravedne reprezentacije povijesnog trenutka te odnos mesijanizma i modernosti. Krećući od literarnog žanra, Berlinsko djetinjstvo oko 1900. radikalno utjelovljuje tenziju koja se pojavljuje između književnosti i filozofije te čini obje mogućima. Benjamin time anticipira i jednu od ključnih tema poststrukturalističkog pokreta te ostaje modernji nego ikad.

Pisma supruzi 1914.–1917.

12,00 

“Najdraže moje srdašce, mila moja ljepotice, draga malena“ – tako počinju nježna pisma koja je Henri Barbusse pisao supruzi prije stotinu godina. Ono što slijedi nije nimalo nježno – rovovi, granatiranje, blato i mrtvi, rat koji se razotkriva u svom krvavom besmislu. Autor pisama Henri Barbusse 1914. imao je 41 godinu, reputaciju pisca i urednika, narušeno zdravlje i pacifistička uvjerenja. Unatoč svemu tome dobrovoljno se javio u francusku vojsku te dvije ratne godine proveo na prvoj liniji bojišta – da bi potom napisao roman Oganj, književno svjedočanstvo o I. svjetskom ratu koje mu je donijelo nagradu Goncourt i tisuće čitatelja. Njegov neuljepšan prikaz rata izazvao je mnogo emocija – odobravanja i prihvaćanja među onima koji su u ratu sudjelovali i doživjeli ga izbliza, osporavanja među onima koji su ga, zaklinjući se u domovinu i nacionalne interese, gledali iz daleka. Dokumentarni materijal koji je Barbusse ugradio u Oganj – pa i svjedočanstvo o nastanku romana – nalazi se upravo u pismima što ih je svakodnevno pisao supruzi Hélyonni. Današnjem čitatelju ova pisma, u svojoj neposrednosti i autentičnosti, mogu bolje od ikakve fikcije približiti ratne godine kojima je započelo dramatično „kratko 20. stoljeće“.