Renowed Croatian poet and short story writer Dorta Jagić offers a series of highly original literary portraits of biblical heroines, drawing on material from the biblical narrative, but also from various other sources. The author gives her heroines imagined personal traits, poetic details of hair, face or gait, and more then an occasional hidden thought, connecting them boldly with contemporary world.
“Istančanošću verbalnog tkiva, sjenovitošću pobuđenih slika, hermetičnošću naslućenih značenja, Sanja Lovrenčić ostvarila je izdvojen, apartan literarni prostor, individualni otočić u arhipelagu suvremenoga hrvatskog pisma…
Stanoviti neoromantičarski ton probija iz naizgled klasicistički organizirane sekvence, ali gospodarska distanca možda je najprikladnija maska za artikulaciju prigušenog krika.” (Tonko Maroević)
Pjesnička zbirka Stele Vicotra Segalena – jedno od klasičnih djela francuskog modernizma – prvi put u integralnom obliku u hrvatskom prijevodu, s novim kaligrafijama i prijevodom kineskih epigrama.
U malenom selu, na malenom imanju, živjela jednom dvojica čupavaca Tonči i Đuro, okruženi domaćim životinjama. Njihov se život odvijao između rada u polju i sviranja raznih instrumenata. Glavni junaci priče, međutim, nisu čupavci nego njihova dva pijetla, blizanci Kuku i Riku, koji nakon idiličnog djetinjstva dospijevaju u ruke beskrupuloznim Burazima… Kuku i Riku morat će tada upotrijebiti svu svoju hrabrost i vještinu kako bi se vratili bezbrižnom kljucanju po seoskom dvorištu.
Book #2903
Priča o djevojčici koja očarana cirkuskim predstavama zamišlja sebe kao djevojčicu iz cirkusa. Vozi se u cirkuskoj kućici, zamišlja sebe u predstavama, druži se s cirkusantima i cirkuskim životinjama… Napokon povjerava mami svoj san o cirkusu, mama joj tumači kako svega toga ima i u drugim zanimanjima – postoje veterinari, novinari, muzičari, učitelji… Irena uči i odrasta, no njen stari san o cirkusu malo pomalo… prestaje biti san.
Kad stigneš kasno… dočekaju te mrvice i malo čaja na dnu čajnika. Igre koje nisu tvoje omiljene igre. Poslovi koji nisu tvoji omiljeni poslovi. Ali uvijek i poneka mala pustolovina. A kad padne noć, mjesec i zvijezde pokazat će ti kako se može prirediti svečanost – ako ih znaš vidjeti i čuti…
Slikovnica za laku noć, s čijim se glavnim likom poistovjećuju mnoga djeca. Maštovite ilustracije doprinose dojmu zaigranosti i male čarolije koja čeka u dnu svakidašnjih događanja.
Ilustrirana crtežima četrnaestogodišnjaka prema čijem je životu i školskim dogodovštinama i nastala, knjiga govori o mačevanju i prijateljstvu, o roditeljskim svađama i rock’n’rollu. Otkriće ovisnosti o siru i pretjerana ljubav prema crtanju stripova izazvat će lokalnu katastrofu u životu glavnoga junaka, a kroz sve njegove dogodovštine često se nazire smiješna dvoličnost i sebičnost odraslih.
Kako se spasio Wang–Fo (Comment Wang-Fo fut sauvé) jedan je od malobrojnih tekstova što ih je za djecu napisala slavna francuska spisateljica Marguerite Yourcenar. Smještajući radnju u staru Kinu te uzimajući za glavnog lika slikarskog majstora Wang-Foa, Yourcenar na sebi svojstven maštovito-slikovit način postavlja neka od osnovnih pitanja ljudske egzistencije ali i umjetničkog stvaralaštva. Wang-Fo kao tragatelj za estetskim iskustvom odbacuje materijalni svijet i priznanje, ali njegov kasniji susret s carem pokazujem u kako su umjetnička djela ipak uvijek o svijetu i u svijetu.
U pričama izabranim za ovu zbirku Lafcadio Hearn slika posve osebujan portret Japana s kraja 19. stoljeća: precizno novinarsko oko bilježi svaki detalj okruženja s kojim se susreće, ali se to okruženje pred njim pretače u neku legendu, priču o duhovima, sliku nekog rituala na izdisaju. Čitatelj se tako susreće s posljednjim bljeskovima tradicionalnog Japana koji pred Hearnovim pogledom nestaje, a kroz taj ga nestajući svijet vodi uvijek blago ironičan autorski glas koji pripovijeda o tehnikama proricanja, ukletoj haljini dugih rukava, svemu što odzvanja u tuljenju jednog psa, svjetiljkama što se spuštaju u more za svetkovine mrtvih… Stoga su Hearnove priče vrijedan izvor informacija za sve one koje zanima negdašnji Japan, ali i profinjen literarni tekst koji virtuozno kombinira elemente fantastike, prozne ironije te poetskog maštanja.
Priče su izabrane iz knjiga “In Ghostly Japan” i “Kwaidan.
Zbirka kratkih priča iz ranog razdoblja stvaranja Dylana Thomasa, engleskog i velškog pjesnika, planetarno poznatog po pjesmama Ne idi krotko u tu blagu noć, I smrt neće gospodstva imat, Fern Hill...
“Ja sam pisac priča i pjesama”, napisao je Dylan Thomas u jednom pismu kad mu je bilo devetnaest godina. I s pravom, jer u to je doba taj izuzetno talentirani mladić već pisao prve pjesme koje će ga proslaviti i priče koje objavljujemo u ovoj knjizi, o stotoj godišnjici Thomasova rođenja. I u poeziji i u prozi autora koji sa zanosom otkriva čudesne svjetove riječi pojavljuje se isti opsesivni imaginarij, isti ritmovi, isti unutarnji svijet. Stvarajući svoje gusto tkanje jezičnih slika, Thomas se, ne bez ironije, bavi velikim temama, jedinstvom života i smrti, ljubavlju i ludilom, pretvarajući velški krajolik i motive lokalnih legendi u dojmljiv tekst koji izmiče kategorizacijama.
Književnopovijesna studija o hrvatskim književnicama Dragojli Jarnević, Jagodi Truhelki i Ivani Brlić Mažuranić, utemeljena na dosad neobjavljenim arhivskim materijalima, donosi niz zanimljivih opservacija o vezama između značajnih likova (tada još slabo vidljive) ženske književne scene u drugoj polovici 19. i na početku 20. stoljeća.
U biblioteci „U prvom licu“ donosimo prvi hrvatski prijevod knjige švicarskog pisca Nicolasa Bouviera „Riba-škorpion“, knjigu koja među frankofonim ljubiteljima knjiga o putovanjima ima kultni status. Na razmeđi putopisa, dnevnika i romana, knjiga govori o višemjesečnom autorovom boravku na Šri Lanki. Taj otok magije, teške klime, letargije i ludih boja postaje za mladog putnika mjesto poniranja u vlastitu nutrinu, promatranja kukaca, čudnih susreta – a plava soba svratišta u kojemu boravi taj samotnjak pretvara se u svojevrsni inkubator iz kojega će, dosegnuvši dno, opet izroniti u život, preobražen u pripovjedača.
U gradu Oblogradu, iza trinaest jezera, postoji običaj šarenog oblodarivanja. Prema njemu, od davnina, novorođena djeca dobivaju na dar oblutke iz rijeke Oble. Svaki član obitelji za novog stanovnika grada oslika jedan kamenčić, darujući s njim i jednu dobru želju. Darivanju se često pridruže susjedi i prijatelji – kao što se dogodilo kad se rodila djevojčica Jaka… Ova vesela i nježna slikovnica, ilustrirana živim i toplim stilom Ivane Pipal, govori o zajedništvu, obitelji i dobrosusjedskim odnosima.
Mačke, zečevi, krtice, ježevi, medvjedi, sove, vrapci, zmije, bubamare, pingvini, puževi, vukovi, krokodili, žabe… Kad bismo prebrojali životinje koje prolaze kroz poeziju Branka Maleša, njegov bi se opus zacijelo pokazao kao jedan od najživahnijih pjesničkih zvjerinjaka hrvatske književnosti. No Maleševe životinje nisu tu zato da bi nešto predstavljale, simbolizirale ili poučavale. One govore, piju, lete, smiju se, mijenjaju oblike i identitete, miješaju se s ljudima, a svi zajedno kreću se kroz svijet u kojem su granice između vrsta, živoga i neživoga jednako skliske i upitne kao granice između stvarnoga i imaginarnog. Od Teksta (1978.) do Mutnoga (2017.) Maleševe su životinje mnogo više od pjesničkog ukrasa. One su utjelovljenja organskog svijeta u kojem je sve pokretno i promjenjivo; svijeta koji nije ukroćen ni do kraja objašnjiv. Nasuprot motivima iz suvremene svakodnevice koji se često pojavljuju kao nešto hladno i mehaničko, životinje donose nepredvidljivost i nježnost, divljinu i smijeh. Andrijana Kos Lajtman u ovoj se knjizi prvi put sustavno bavi tim šarenim životinjskim svijetom. Sabirući Maleševo „malešno društvo”, otkriva čitateljima – onima koji poznaju Maleševu poeziju kao i onima koji se s njom susreću prvi put – jednu od važnih, a dosad nedovoljno zamijećenih niti njegova opusa: duboku povezanost slobode živoga svijeta i slobode jezika. Maleševa poezija ne traži od čitatelja da sve razumije. Poziva ga da uđe u igru. Jer kod Maleša zec može govoriti, čovjek može biti medvjed, a iz poljupca može izletjeti vrabac. I sve je to sasvim prirodno. (S. L.)
NIKAD NIJE PRERANO DA POŽELITE PROMIJENITI SVIJET!
Kako biste saznali sve o bogatima i izvorima njihovog bogatstva, kako biste razumjeli da u bogatstvu i siromaštvu nema ničega prirodnog, kako biste sagledali svijet takav kakav jest i poželjeli ga promijeniti… tu je prvi priručnik za kritičku misao! Jasan i angažiran, prikladan za sve, od 9 do 99!
Ova je knjiga poput jedne od kutijica zagonetne rođakinje Emilije – da biste je otvorili, potrebno je znati tajnu. U njoj je skrivena manja kutija, a u njoj još manja, pa u ovoj još manja… Ako ste spremni poći na snovito putovanje s klasikom makedonske književnosti, Vladom Uroševićem, u svakoj od njegovih osamnaest kutijica pronaći ćete poslasticu – priču o jednom mladiću i njegovoj tajanstvenoj rođakinji Emiliji. Oni će vas upoznati s neobičnim članovima svoje obitelji, koja ratne i poslijeratne zime provodi na „jedinom toplom mjestu na svijetu” – u kuhinji gdje gori vatra u velikoj peći i mirišu posušene kore jabuka. Emilija i njezin zaljubljeni rođak povest će vas u grad kojim lutaju slonovi i u kojem se čuju psi koji zvižde, otključat će vam vrata napuštenog hamama, zajedno ćete loviti jednoroge u gradskom parku, pokušavat ćete otkriti što mačke zaista vide… Pripovjedač u ovoj zbirci fantastičnih priča, koju se može čitati i kao roman, bogatim poetskim jezikom stvara čarobne prostore – uvijek na pragu između sna i zbilje, stvarnog i nestvarnog. U tom svijetu bezgranične slobode i neiscrpne mašte svaki predmet postaje čudesan, a kuće, škole, hoteli, trgovine, parkovi i vlakovi pretvaraju se u poprište začudnih prizora i susreta. „Moja rođakinja Emilija” je poput razglednice iz neke davno zaboravljene ili nestvarne zemlje, s maštovitim markama koje nas podsjećaju na snagu pripovijedanja. „Moja rođakinja Emilija” nesumnjivo je jedno od remek-djela makedonske književnosti, a zasigurno se može ubrojiti i u vrhunce europskog magijskog realizma.
Book #6555
