Prošla baba s kolačima!
Ne cvjetaju mi ruže!
Pala sjekira u med!
Likovna umjetnica Petra Balekić tumači na svoj način – pomoću slika i riječi – samo neke od živopisnih izraza koji se često čuju u govornom jeziku. Za one koji znaju hrvatski, da se podsjete i nasmiju, a za one koji ne znaju, da se načude, nauče ih uz pomoć engleskog prijevoda i tako ne dobiju „jezikovu juhu” zbog neupućenosti.
Priča o bijeloj vili nadahnuta je stvarnim životnim iskustvom. Mirjana Mrkela u njoj progovara o usamljenosti i osjećaju odbačenosti, čestim u životu ljudi koji se naizgled razlikuju od većine. Kao osoba koja je oslijepjela u odrasloj dobi, autorica lako suosjeća s osobama koje su iz bilo kojeg razloga odbačene ili marginalizirane u našem društvu. Svoju priču ispričala je kao bajku, oslanjajući se na neke elemente iz slavenske mitologije. Njezina junakinja, vila koja je zakoračivši u područje neke zle stare čarolije postala kozonoga, uzmiče od ljudi koji je ne prihvaćaju. Povlači se u planinski svijet bilja i životinja i tuguje. No mjesec i sunce tu su i za nju, kao i za sva druga bića. Mjesec je hrabri svojim sjajem, a sunce joj ulijeva snagu i smirenost. Bijela vila predstavlja sve one koji čeznu za razumijevanjem i prihvaćanjem. Autorica je slikovnicu realizirala blisko surađujući s ilustratoricom Katarinom Radošević Galić, te su zajednički stvorile maštovite prostore kojima se kreću mala vila i njezina pratnja.
Book #6183
Nova slikovnica Sanje Lovrenčić i Dominika Vukovića prati putanju jedne ruže. Prelazeći iz ruke u ruku, crveni cvijet ocrtava obrise gradske četvrti kroz koju ga nose različiti likovi. Ta četvrt bogat je mikrosvijet u kojem se odvijaju slučajni susreti, mali dnevni rituali te nikad do kraja izrečene ljudske drame. Likovi među kojima ruža putuje pripadaju različitim društvenim skupinama: od šetača pasa, mladih roditelja, prodavačice u dućanu, stanovnice staračkog doma i mlade umjetnice, do marginalaca kao što su ostarjeli beskućnik i ulični svirač. Svi su oni, međutim, povezani jednostavnom gestom ljubaznosti: predajom ruže u sljedeću ruku. Ruža tako postaje metafora zajedništva kojom je protkano gradsko tkivo, unatoč razlikama koje ga prožimaju. Konačno, taj lomljivi cvijet tematizira krhkost svake nježne geste ali – upravo zato – i njezinu ljepotu.
Book #6179
Tove Jansson – autorica planetarno poznatih dječjih knjiga o Muminima – u zbirci povezanih i uglavnom autobiografskih priča naslovljenoj „Kipareva kći” prvi put se obratila odrasloj publici. Služeći se naivnim glasom dječje junakinje, živo pripovijeda o prostorima i ljudima koji su obilježili njezino djetinjstvo, pa i cijeli život. Iako su slike iz vlastitog sjećanja okosnica njezinih priča, Tove Jansson nadilazi osobno i uspijeva zaigrano progovoriti o umjetnosti i umjetničkom životu. S majkom ilustratoricom i ocem kiparom, dani malene naratorice odvijaju se u boemskom ateljeu, među crtežima, gipsanim odljevima i brojnim kućnim ljubimcima, s tihom slutnjom materijalnih problema. Taj život – u kojemu je „amater” najgora riječ kojom se nekoga može nazvati – svojevrsna je škola. Ponajprije škola gledanja, o čemu svjedoče impresivni opisi ledenjaka i morskih zaljeva, ali i škola samostalnosti, zahvaljujući kojoj već i dijete propituje neka pravila i postupke s kojima se suočava. Pripovjedački glas u svim pričama ostaje dosljedno dječje iskren – istovremeno zadivljen i preplašen dok istražuje svijet. Sudari dječjeg svijeta sa svijetom odraslih nisu nimalo uljepšani, što ovim autobiografskim zapisima daje posebnu snagu i izražajnost. „Kipareva kći”, međutim, ponajprije slavi (dječju) znatiželju i maštu iz koje izrastaju umjetnica i njezina umjetnost. Za Tove Jansson prostori djetinjstva su prostori neobuzdanog nadahnuća – u svakom kutku kuće ili prirode može nastati maštovita igra ili umjetničko djelo.
Book #6176
Arhitekt s iskustvom pisanja, Tomislav Pavelić, u novoj knjizi koncipiranoj poput svojevrsnog putničkog dnevnika promišlja (su)odnose čovjeka i prirode, prostora i mjesta, povijesti i sadašnjosti. Na kraju svojih, često eruditskih razmatranja postavlja pitanja koja služe i kao polazišta i kao odredišta tih putovanja. Ne nudeći ishitrene odgovore, poziva nas da otvorena uma pristupimo univerzalnoj tematici oslikanoj u konkretnim primjerima posjećenih krajeva koji tvore šarenu i dinamičnu scenografiju ove knjige. U njoj se smjenjuju većini nas slabo poznati, a toliko atraktivni prostori Armenije, Gruzije, Sicilije, Andaluzije… Svi nas oni mogu podučiti o prošlosti, ali nam ujedno omogućuju bistriji pogled u mutnu i nesigurnu budućnost naše civilizacije.
Book #6173
Postoje vrata koja ne znamo otvoriti. Iza njih je rješenje zagonetke, kraj-početak. Ta vrata, prema onostranom ili prema praznini, neprestano su na neki način prisutna u devetoj pjesničkoj zbirci zapažene autorice Marije Lamot. No postoje i brojna manja vrata koja se u njezinim pjesmama širom otvaraju – prema sjećanjima, krajolicima, zrcalima, trenutcima rasutim u vremenu, bljeskovima intenzivne sadašnjosti. Ona vode u noć, u bijelo, u učionicu u kojoj se govori o filozofiji, u obiteljske prostore te, nadasve, među stabla i bića koja ne govore ljudskim jezikom.
Book #6170
Kivi zahtijeva psa! Kivi uznemireno viče da žarko želi kućnog ljubimca sve dok se jednog jutra, nakon sna o umiljatim jazavčarima, na vratima ne pojavi neobično stvorenje – Gorostaspas! Gorostaspas nije uobičajen pas, stoga se Kivi čudi njegovom ružnom izgledu i nestašnom ponašanju. I dok svi bježe od proždrljive životinje koja stvara strašan nered, Kivi odluči pokušati upristojiti i odgojiti čudovišnog psa. Nakon niza šaljivih nezgoda i kaotičnih dogodovština, dijete se počne pitati može li uistinu promijeniti tog svojevoljnog i nespretnog ljubimca… Možda ipak mora prihvatiti divljeg psa takvog kakav jest i omogućiti mu slobodu? Ova zabavna i zaigrana priča o slobodi, dobroti i toleranciji ispripovijedana je u rimovanim stihovima koji su podjednako zanimljivi i dječjoj i odrasloj čitateljskoj publici. U maštovitome prijevodu Sare Malić, koji istovremeno nasmijava i poučava, sačuvana je posebnost ove slikovnice – Kivi je zamišljen i nacrtan kao lik s kojim se svako dijete može poistovjetiti.
U zbirci priznatog i nagrađivanog pjesnika Ivana Babića „Chet Baker na plaži“ može se zamijetiti s jedne strane zrelost, jasnoća koncepta i stilska sigurnost iskusnog književnika, s druge talent za kratku formu koja objedinjuje lirsko i meditativno, i u okviru koje autor uspijeva virtuozno pretočiti elemente osjetilne, organske stvarnosti u maštovitu metaforičnost. Dominantna tematska okosnica ovih suptilnih pjesama jest ljubav. Slutnja otvaranja prema drugoj osobi, krhkost bliskosti, nemiri, nade i odsutnosti smjenjuju se poput glazbenih varijacija u knjizi koja je, kao što već naslov svjedoči, nadahnuta i prožeta glazbom. Glazba je ipak najprisutnija u pjesmama središnjeg, naslovnog ciklusa, gdje se pojavljuje u višestrukoj ulozi – kao poticaj jeziku, kao mogućnost dijaloga preko barijera koje razdvajaju različite umjetničke discipline, kao utjelovljenje psiholoških stanja i raspoloženja. Dah i disanje provlače se kroz rukopis kao organska poveznica glazbe i pjesme, ali i kao prisutnost živog svijeta prirode za koji autor pokazuje osobit senzibilitet (primijećen i u njegovim prijašnjim zbirkama). Babićev osjećaj za jezik očituje se u leksičkom izobilju, gipkoj rečenici koja uspijeva ostati lagana unatoč složenosti, maštovitoj ali nenametljivoj tvorbi neologizama, sposobnosti da se dobro izabranim riječima stvori malena, jezgrovita i zaokružena cjelina.
Zbirka kratkih tekstova nazvana “#otvoreniprozor” izvanredan je primjer toga kako i na društvenim mrežama može nastajati kvalitetna i originalna književnost. Autorica Aida Bagić tijekom godinu dana pisala je jutarnje bilješke promatrajući prozor u svojoj spavaćoj sobi te ih objavljivala na društvenim mrežama, s pratećim fotografijama. Taj pothvat dobio je naziv #otvoreniprozor, a rezultirao je raznolikim tekstovima – proznim i pjesničkim fragmentima, komentarima dnevnih događaja, zapisima o snovima i sjećanjima, igrama riječi i skicama bajki. Često meditativni, ponekad činjenični ili pak zaigrani, odaju da im je autorica vješta književnica s iskustvom pisanja poezije. Objedinjeni u ovoj knjizi, ti zapisi pokazuju kako jedan svakodnevni predmet može potaknuti imaginaciju, refleksiju, introspekciju. Nastajući pred prozorom koji se otvara prema vanjskim krajolicima, oni ocrtavaju autoričin misaoni i osjećajni svijet kao jedinstven i zanimljiv unutarnji krajolik. Ti su tekstovi ujedno i poziv čitateljima i čitateljicama na razmišljanje o njihovoj vlastitoj svakodnevnici, o načinima na koje bi je mogli promisliti i očuditi tako da im ne bude samo podnošljivija, nego da joj pristupaju radoznalo, katkad i radosno.
Odajući počast H. C. Andersenu povodom njegovih okruglih godišnjica (2025. navršava se 220 godina od njegova rođenja i 150 godina od smrti), naklada Mala zvona odlučila je objaviti, u novom ruhu, jednu od njegovih manje poznatih bajki, koja ipak sadrži sve najbolje karakteristike autorovog stila, a k tome razvija osjećaj (najmlađih) čitatelja/čitateljica za biljni svijet. „Cvijeće male Ide“ govori o djevojčici koja je žalosna jer njezino cvijeće vene. Tješi je student (autorov alter ego) pričom o tome kako je cvijeće umorno jer noću odlazi na ples – uz mnoštvo maštovitih pojedinosti, poput cvjetnih leptira koji prenose poruke i znakova pomoću kojih se cvijeće sporazumijeva. Posve zaokupljena studentovom pričom, djevojčica nastavlja maštati… Andersenov način pripovijedanja živ je i duhovit, a nježnost s kojom dočarava dječji svijet osvojit će i današnje čitatelje/čitateljice svih generacija. Za ovo izdanje Mala zvona naručila su nov prijevod nagrađivanog prevoditelja i skandinavista Miše Grundlera, a ilustrirala ga je Branka Hollingsworth Nara, čiji nam se stil čini osobito prikladnim za ilustriranje dužih narativnih bajkovitih tekstova.
U prvi mah čini se da je ova neobična slikovnica u potpunosti posvećena beskrajnoj raznolikosti vjetrova. No zapravo propituje načine na koje ljudi doživljavaju i opisuju svijet. Glavna junakinja priče, vjetrohodačica Tanja, na početku obavlja svoj posao u skladu s pravilima i očekivanjima vjetropromatračke službe. Međutim, s vremenom toj strastvenoj ljubiteljici vjetrova više nije dovoljan običan jezik službenih izvješća; počinje pisati drugačije – osobnije i poetičnije, a treba joj i više vremena da sroči rečenice. Istodobno, razni je vjetroslužbenici sve teže razumiju…
Tanjine doživljaje u vjetru i jeziku autor teksta, Igor Rajki, dočarava začudnim složenicama i nesvakidašnjim dosjetkama, dok ilustratorica Klasja Habjan u suglasju s pričom stvara maštovit likovni svijet.
Vesna Matana Matić, iskusna glazbenica s pedagoškim iskustvom, u slobodnoj fantaziji na temu klasične glazbe i suvremene tehnologije dočarava velikog skladatelja okruženog brojnom djecom. Dječja vika, smijeh i zapitkivanja živahna su podloga na kojoj nastaju djela Johanna Sebastiana – sve do trenutka u kojem skladatelj zaziva pomoć iz budućnosti, kako bi mogao raditi u miru. Pomoć zaista i stiže, u liku djevojčice Selfine koja Bachovoj djeci daruje mobitele. Nastaje tišina u kojoj nitko ne primjećuje čak ni kućnog mačka. No ta tišina, bez smijeha i zapitkivanja, nije poticajna: zbog nje su utihnule i melodije u skladateljevoj glavi… Slikovnica je zamišljena tako da najmlađi čitatelji na zabavan način doznaju ponešto o klasičnoj glazbi, ali i da se zamisle nad promjenama koje su u obiteljski život unijeli elektronički uređaji. Tekst je napisan jednostavno i zabavno, osobito u dijelu s dječjom grajom i zapitkivanjima, a prate ga maštovite ilustracije mlade umjetnice Dorije Jantolić.
Novo izdanje Gogoljevih antologijskih priča Nos i Kabanica Mala zvona objavljuju s osebujnim i humorističnim ilustracijama nagrađivane ilustratorice i dizajnerice Vendi Vernić, koja o ovom projektu kaže: “Moja priča o ilustriranju Gogoljevih djela započela je još na diplomskoj godini studija na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti. Tada je nastao niz skica i studija prema Kabanici i Nosu, no trebalo je još neko vrijeme da ti crteži prerastu u ‘ozbiljne’ ilustracije. (…) Gogoljevim pričama privukli su me suptilni humor i ironija, apsurdni elementi radnje, način na koji autor gleda svijet oko sebe i pripovijeda o njemu. Fantastično je isprepleteno s realističnim, ne postoje objašnjenja za neobične događaje i pojave, oni jednostavno jesu. (…) U ilustriranju sam pokušala povezati Gogoljeve opservacije sa svojima, u svijetu o kojem on piše prepoznati svijet u kojem živim, i unijeti osobno iskustvo u likovnu interpretaciju.”
Vendine ilustracije Nosa i Kabanice prvi su put objavljene u čileanskom izdanju (Saposcat, 2019.).
Za hrvatsko izdanje urednici Sanja Lovrenčić i Goran Čolakhodžić minimalno su osuvremenili već klasični prijevod Romana Šovaryja.
U središtu je nove autorske slikovnice nagrađivane ilustratorice Agate Lučić umjetnost sama, u svim svojim radosnim oblicima. Na stranicama ove knjige namijenjene djeci, ali koja će oduševiti i razveseliti i odrasle, čut ćemo brojne i raznovrsne odgovore na pitanja što umjetnost umije, gdje sve može biti, kako ćemo je najlakše sresti. “Umjetnost umije” pohvala je umjetnosti samoj, ali i kratka pouka najmlađima o različitim vrstama umjetničkog djelovanja, njihovoj ravnopravnosti i važnosti. Slikovnica je obilno i dinamično ilustrirana u autoričinom prepoznatljivom stilu, a tekst teče u prozno-pjesničkom slogu, s veselim rimama koje u čitatelju bude znatiželju i vuku ga naprijed.
Selma Lagerlöf, znamenita švedska spisateljica i prva žena koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost, objavila je 1922. djelo naslovljeno „Mårbacka“, inspirirano istoimenim seoskim imanjem na kojem je provela djetinjstvo. Knjiga se sastoji od trideset sedam kratkih pripovijesti, podijeljenih u pet tematskih cjelina: Put u Strömstad, Pripovijesti stare domaćice, Stare građevine i stari ljudi, Nova Mårbacka te Svakodnevica i slavlja. U nizu živih prizora vidimo djecu obitelji Lagerlöf, njihovog osebujnog oca, uvijek spremnog na igru, nježnu majku, očevu neudanu sestru, čudesnu baku koja im pjeva i pripovijeda priče, kućnu poslugu te niz posjetitelja. Idilu djetinjstva rano prekida Selmina iznenadna bolest koja je središnja tema prvog ciklusa priča. Djevojčici su tek tri godine kad jednog dana shvaća da ne može hodati. A kad ponovno uspije stati na noge – u Strömstadu, na zapadnoj obali Švedske, kamo je obitelj krenula u nadi da će joj pomoći boravak uz more – Selma je uvjerena da to može zahvaliti susretu s rajskom pticom. Opisujući događaje u trećem licu, autorica izuzetno suptilno dočarava stanja dječje psihe, pridajući veliku važnost dječjim razmišljanjima, osjećajima, maštanjima. U ostalim cjelinama pripovijeda o snovitim, pomalo jezivim pričama stare domaćice, povezanim s prostorom u kojem djeca odrastaju, o negdašnjim vlasnicima Mårbacke, o autoričinom ocu (kojeg neki smatraju glavnim likom ovog djela) i njegovim naporima da Mårbacku pretvori u veliko i otmjeno imanje. Posljednji niz pripovijesti dočarava raznolike događaje, upotpunjujući idiličnu sliku svijeta koji treperi na krhkoj granici između proživljene stvarnosti i mitskog doživljaja djetinjstva kao razdoblja vedrine. (Sanja Lovrenčić)
15 godina Malih zvona – 12 nagrađenih knjiga temelj je kalendara Malih zvona za jubilarnih 15 godina rada koje će se navršiti u 2025. Svaki mjesec u sljedećoj godini obilježen je jednom od brojnih nagrađenih knjiga za odrasle i za djecu u našem izdanju. Uz tri ili više naručenih knjiga kalendar dobivate besplatno!
