Christiane Ritter, tridesetsedmogodišnja domaćica, majka jednog djeteta i žena s nešto umjetničkog obrazovanja, uputila se 1934. prema Svalbardu – točnije, prema sjevernoj obali otoka Spitsbergena – na poziv svojega muža, pomorskog kapetana i zaljubljenika u daleki sjever. Bila je opremljena svime što su joj dobronamjerni ljudi savjetovali da uzme za sobom, no nitko od njih nije znao što je točno čeka na odredištu. Vozeći se brodom prema sjevernim širinama, tajila je pred drugim putnicima krajnji cilj svojeg putovanja, znajući da po mišljenju većine takav pothvat nije za ženu. Jer, doista, prije Christiane nijedna se žena iz takozvanog civiliziranog svijeta nije odvažila otići u surove polarne prostore; njih se povezivalo isključivo s muškarcima, istraživačima, osvajačima divljine. Koliko god u prvi mah iznenađena, pa i zastrašena životom u arktičkoj pustoši, Christiane Ritter hrabro se upušta u pustolovinu. Prilagođava se tijesnoj kolibi, udaljenoj 250 kilometara od najbližeg naselja, nastambi koja pruža tek elementarnu zaštitu pred silama prirode, i trudi se u njoj voditi kućanstvo za supruga i njegovog pomoćnika Karla. Često ostajući sama – dok dvojica muškaraca odlaze u lov, na kojemu se temelji njihova prehrana – uspijeva izaći na kraj s fizički zahtjevnim okolnostima, strahom i tjeskobom.

Čak i u takvim situacijama ipak u njezinom doživljaju dalekog sjevera prevladavaju zadivljenost i strahopoštovanje pred okolnim prirodnim svijetom. Bilježenje dojmova i svakodnevnih aktivnosti riječju i slikom pomaže joj da izađe na kraj sa samoćom, pa i s teškim, dugotrajnim mrakom polarne noći. Te bilješke na koncu će poslužiti kao temelj za knjigu na kojoj će autorica raditi još dvije godine nakon povratka kući, nastojeći dati literarnu dimenziju svojim doživljajima. To joj je u potpunosti uspjelo; izuzetno dojmljivo opisuje arktički svijet, njegove životinjske stanovnike i klimatske specifičnosti, auroru borealis, dolazak leda, surovost stjenovite obale, život sitne ljetne vegetacije. Za razliku od drugih (muških) izvještaja iz polarnih prostora, u njezinom nije naglasak na poduzetnosti i hrabrosti istraživača i lovaca (iako se i o tome govori), nego na nezemaljskoj ljepoti krajnjeg sjevera i djelovanju njegovih ekstrema na ljudsku psihu. Knjiga Christiane Ritter Žena u polarnoj noći smatra se klasičnim djelom putopisne literature, te se na izvornom, njemačkom jeziku tiska u kontinuitetu od 1938., kad je prvi put objavljena. Prevedena je na osamnaest jezika i vrlo je zapažena i kao prijevodno izdanje; dosad nije bila prevedena na hrvatski.