Zbirka glazbenih kritika i eseja filmskog redatelja i erudita Zvonimira Berkovića. Tekstovi koje je tijekom nekoliko desetljeća pisao za novine i časopise ovdje su sabrani i podijeljeni u četiri cjeline: Kritike – Portreti – Meditacije – Razgovori. Izabrala ih je i priredila Bosiljka Perić Kempf.
„Pisma napisana za kratkog boravka u Švedskoj, Norveškoj i Danskoj“, najpopularnija knjiga Mary Wollstonecraft za njezina života, neobična su i dojmljiva mješavina putopisa, ispovjedne proze i razmatranja o društvu i ljudima, iz pera autorice čuvene „Obrane ženskih prava“ iz 1792., knjige u kojoj se prvi put javno zastupa mišljenje da žene nisu po prirodi gluplje od muškaraca te da im treba omogućiti da se obrazuju.Dvadeset pet pisama sabranih u ovoj knjizi Mary Wollstonecraft je napisala čovjeku zbog kojega je pokušala počiniti samoubojstvo, no s kojim sad pokušava obnoviti ljubav istražujući po Skandinaviji što se dogodilo s njegovim trgovačkim brodom i vrijednim teretom sumnjiva porijekla. Taj put, na koji autorica kreće sa svojom jednogodišnjom kćeri i njenom dadiljom, prava je avantura za ono doba, a u pismima koja o njemu svjedoče pretapaju se prizori netaknute prirode sjevera i emocionalna drama iznevjerene žene i majke, s razmatranjima o društvu i odjecima značajnih događaja – poput Francuske revolucije – kojima je sama svjedočila.
“Najdraže moje srdašce, mila moja ljepotice, draga malena“ – tako počinju nježna pisma koja je Henri Barbusse pisao supruzi prije stotinu godina. Ono što slijedi nije nimalo nježno – rovovi, granatiranje, blato i mrtvi, rat koji se razotkriva u svom krvavom besmislu. Autor pisama Henri Barbusse 1914. imao je 41 godinu, reputaciju pisca i urednika, narušeno zdravlje i pacifistička uvjerenja. Unatoč svemu tome dobrovoljno se javio u francusku vojsku te dvije ratne godine proveo na prvoj liniji bojišta – da bi potom napisao roman Oganj, književno svjedočanstvo o I. svjetskom ratu koje mu je donijelo nagradu Goncourt i tisuće čitatelja. Njegov neuljepšan prikaz rata izazvao je mnogo emocija – odobravanja i prihvaćanja među onima koji su u ratu sudjelovali i doživjeli ga izbliza, osporavanja među onima koji su ga, zaklinjući se u domovinu i nacionalne interese, gledali iz daleka. Dokumentarni materijal koji je Barbusse ugradio u Oganj – pa i svjedočanstvo o nastanku romana – nalazi se upravo u pismima što ih je svakodnevno pisao supruzi Hélyonni. Današnjem čitatelju ova pisma, u svojoj neposrednosti i autentičnosti, mogu bolje od ikakve fikcije približiti ratne godine kojima je započelo dramatično „kratko 20. stoljeće“.
Plava knjiga Ericha Kästnera sakuplja gotovo sve tekstove koje je autor napisao tijekom Drugog svjetskog rata. Budući da se Kästner već 1941. godine našao na popisu njemačkih pisaca kojima je rad zabranjen, literarnu je djelatnost tijekom rata morao prikrivati. Rješenje je bilo ingeniozno jednostavno: pisao je u bilježnice sakrivene u knjigu plavih korica koju je držao skrivenu na očitom mjestu: među tisućama svezaka kućne biblioteke. Najistaknutije mjesto među ovim tajnim ratnim zapisima zauzimaju dnevničke bilješke. Premda je u nekoliko prilika nakon dolaska nacionalsocijalista na vlast Kästner boravio u inostranstvu te, kao već tada renomiran pisac, imao priliku ostati u emigraciji, on se opetovano vraćao u Berlin u kojem je proveo veći dio rata. Kästner je naime, unatoč osobnom riziku, htio neposredno svjedočiti povijesnim događanjima kao svojevrstan kroničar; također, te je materijale htio iskoristiti kao predložak za velik roman koji nikad nije uspio napisati. Plava knjiga, međutim, donosi i fragmente tog literarnog projekta, svjedočeći o njegovom razvoju i dezintegraciji. Plava knjiga tako sadrži ne samo nelagodno blizak pogled na Njemačku pod nacionalsocijalističkom diktaturom nego i za hrvatsku publiku posve svjež pogled na literarni rad autora Emila i detektiva, Tončeka i Točkice te Letećeg razreda.
U biblioteci „U prvom licu“ donosimo prvi hrvatski prijevod knjige švicarskog pisca Nicolasa Bouviera „Riba-škorpion“, knjigu koja među frankofonim ljubiteljima knjiga o putovanjima ima kultni status. Na razmeđi putopisa, dnevnika i romana, knjiga govori o višemjesečnom autorovom boravku na Šri Lanki. Taj otok magije, teške klime, letargije i ludih boja postaje za mladog putnika mjesto poniranja u vlastitu nutrinu, promatranja kukaca, čudnih susreta – a plava soba svratišta u kojemu boravi taj samotnjak pretvara se u svojevrsni inkubator iz kojega će, dosegnuvši dno, opet izroniti u život, preobražen u pripovjedača.
Nakon pročitanih stranica i stranica dnevničkih zapisa, bilježaka i pisama, niza putovanja i razgovora, Sanja Lovrenčić je napisala izuzetno provokativan, a istovremeno stilski dorađen biografski roman čitak na mnogim razinama. Priča o umjetnici u njemu se isprepliće s pričom o ženi, o normama, uzusima i očekivanjima društva u vrijeme njezina života. U knjizi strukturiranoj poput glazbenog komada, gotovo kontrapunkta, isprepliću se zapisi i pravi život, sadašnjost i prošlost, današnja perspektiva i živa povijest, što na osobit način dinamizira potragu za likom Ivane Brlić Mažuranić…(Anita Peti-Stantić)
Dario Fo, nobelovac, legenda talijanskog kazališta 20. stoljeća, glumac-autor koji je sustavno rušio scenski „četvrti zid” razgovarajući s izvanredno brojnom publikom, te bez zadrške ismijavao moćnike svih vrsta, u ovoj se knjizi vraća svojim ishodištima. Najavljujući da će nam pripovijedati o sebi i svojem djetinjstvu – o onih prvih sedam godina koje formiraju čovjeka – Fo daje mnogo više: stvara kolaž lombardijskih gradića, raznolikih likova, smiješnih zgoda, ali i opasnih pustolovina iz vremena II. svjetskog rata, kad je već ozbiljno zašao u doba mladalaštva. Najavu pak da će pripovijedati o svemu što ga je formiralo kao čovjeka i umjetnika u potpunosti ispunjava. Tu su najprije članovi obitelji, njegova majka sa svojom neiscrpnom nježnošću i otac željezničar, za djecu kolodvorski superjunak, primjer snage, ispravnosti i tolerancije, koji nesebično pomaže svima progonjenima – anarhistima, antifašistima, Židovima koji pokušavaju prijeći švicarsku granicu. Tu je neobični djed po majci, seljak-znanstvenik koji prodaje voće i povrće začinjeno pričama, u atmosferi pučkog kazališta. A tu su i oni iz naslova, noćne ptice iz mjesta Porto Valtravaglia, gdje su svi lokali otvoreni cijelu noć. Jer tu žive puhači stakla iz raznih zemalja, ribari i šverceri, koji rade i u sitne sate, ali i pripovijedaju. U njihovu dijalektu miješaju se riječi odasvud, a sloboda s kojom se njima služe dragocjena je popudbina koju će budući pisac ponijeti sa sobom u odrasli život. Njihovi glasovi odjekuju i u pričama Darija Foa o vlastitom djetinjstvu, školovanju u milanskoj umjetničkoj školi Breri, pa čak i u zgodama iz ratnih dana. I kad pripovijeda kako se prijavio u padobrance kako bi izbjegao deportaciju u Njemačku, sudjelovao u krijumčarenju ratnih zarobljenika prerušenih u žene preko granice ili o spašavanju ljudi iz ruševina bordela, Dario Fo ostaje nasljednik svojih noćnih ptica, nesputan, zabavan, slikovit. O stotoj godišnjici njegova rođenja i desetoj godišnjici smrti ovom knjigom podsjećamo hrvatsku publiku na autora koji je spojio pučko pripovijedanje s političkim kazalištem, ne prezajući na sav glas progovoriti o socijalnim nepravdama, korupciji, policijskoj brutalnosti, mafiji, različitim oblicima kršenja ljudskih prava, položaju žena u patrijarhatu – i pritom se znao smijati. Inventivan i leksički bogat prijevod s talijanskog potpisuje renomirana prevoditeljica Snježana Husić.
Ciklus kratkih proza naslovljen Zagrebačko djetinjstvo šezdesetih Sanja Lovrenčić pisala je paralelno s radom na prijevodu autobiografskih zapisa Waltera Benjamina Berlinsko djetinjstvo oko 1900., te ga stoga karakterizira zanimljiva dvojnost. Njezino Zagrebačko djetinjstvo funkcionira kao autobiografski diskurs te se bavi za njega tipičnim elementima: introspekcijom, pokušajem ocrtavanja jednog prošlog vremena, finom nostalgijom za djetinjstvom koje je odrasloj osobi dostupno samo kao niz fragmenata koji se ne mogu složiti u koherentnu cjelinu; te bismo elemente mogli nazvati osobnima i lokalnima. S druge je strane, međutim, tekst Sanje Lovrenčić odgovor na književni predložak, reakcija ne na djetinjstvo ili promjene društva, već na određenu vrstu pisanja. Ta ga karakteristika vodi prema sasvim drugačijem sklopu problema koje bismo mogli nazvati inherentno književnima – problemu intertekstualnosti, fikcionalizacije vlastitog Ja, primjene poetskog jezika i lirskih fragmenata koji istovremeno konotiraju osobno iskustvo ali ga i transcendiraju. Tekst Sanje Lovrenčić ovakvom strukturom vrlo uspješno kombinira dva aspekta koji samo u međudjelovanju čine kvalitetnu književnost: uključenost u lokalni kontekst, ali i njegovo stalno rastvaranje, intimnost i univerzalnost.
Knjiga putopisa Miroslava Kirina objedinjuje bilješke iz različitih razdoblja autorova života, no odlikuje se koherent-nošću i stilskom dorađenošću te se doima poput organske cjeline. Moglo bi je se nazvati svojevrsnim triptihom: započinje zapisima iz Pariza 2005., njome dominira srednji dio posvećen boravcima u Kini, a završava kratkim bilješkama s putovanja po Hrvatskoj. Na toj se putanji autorova zapažanja kreću u širokom rasponu: od posve jednostavnih svakodnevnih sitnica koje mu se nađu u vidnom polju sve do široke kulturalne problematike dalekoistočnih prostora. Uza svu raznolikost motiva iz „dodirnutih krajeva”, putnikovu su pogledu svojstveni ista znatiželja i isti intenzitet. Trenuci koje bilježi često se pretvaraju u mikro-priče, a iz mnoštva ljudskih obrisa koji promiču njegovim listićima i bilježnicama neki zadobivaju puninu i pretvaraju se u dojmljive likove. Poput svojevrsne potke kroz Kirinove se „zapiske” provlači poezija – kao pokretač putovanja, kao predmet rada i razmišljanja ili pak kao latentna svijest o poetskim vrijednostima jezika. Stoga ova knjiga može pružiti užitak ljubiteljima putovanja, kao i ljubiteljima dobre književnosti. (S.L.)
U biblioteci “U prvom licu” donosimo izbor fragmenata iz putničkih bilježnica književnice Sanje Lovrenčić, nastalih tijekom 2016. i 2017. godine.
Balansirajući između proze i poezije, između ladanjskih umjetničkih rezidencija i vizura velegrada, između tvrde stvarnosti i mekih iskoraka u imaginarno, autoričin glas s velikom slobodom iskušava različite registre jezika, vodeći čitatelja u osebujnu književnu avanturu.
Book #2807
Arhitekt s iskustvom pisanja, Tomislav Pavelić, u novoj knjizi koncipiranoj poput svojevrsnog putničkog dnevnika promišlja (su)odnose čovjeka i prirode, prostora i mjesta, povijesti i sadašnjosti. Na kraju svojih, često eruditskih razmatranja postavlja pitanja koja služe i kao polazišta i kao odredišta tih putovanja. Ne nudeći ishitrene odgovore, poziva nas da otvorena uma pristupimo univerzalnoj tematici oslikanoj u konkretnim primjerima posjećenih krajeva koji tvore šarenu i dinamičnu scenografiju ove knjige. U njoj se smjenjuju većini nas slabo poznati, a toliko atraktivni prostori Armenije, Gruzije, Sicilije, Andaluzije… Svi nas oni mogu podučiti o prošlosti, ali nam ujedno omogućuju bistriji pogled u mutnu i nesigurnu budućnost naše civilizacije.
Book #6173
O britanskom kolonijalnom pothvatu u Indiji uglavnom se piše iz perspektive muške povijesti osvajanja i vladanja, no dio tog pothvata gotovo od početka bile su i kolonijalne žene. Knijga Biljane Romić, napisana na temelju višegodišnjeg proučavanja dnevnika i pisama Engleskinja koje su boravile u Indiji, približava čitatelju živote i glasove tih žena. Odlazile su u veliko nepoznato, često nepripremljene za nedaće drugog podneblja i društvene uloge u kojima će se naći. Odlazile su kao supruge, guvernante, učiteljice, kao mlade žene u potrazi za bračnim partnerima; ponekad kao poduzetnice, misionarke, avanturistice. Mnoge nisu izlazile iz okvire koje im je zadala britanska kolonijalna zajednica, no neke su pokazale i da je moguće prevladati ograničenja vlastitog vremena, klase i spola u odnosu prema Indiji i Indijcima. Opsežno citirajući njihove zapise, autorica ove knjige govori o takozvanoj “maloj povijesti”, onj koja nastaje na marginama velikih povijesnih događanja, ali je bez nje nemoguće stvoriti potpuniju sliku prošlosti.
Idući ženskom stranom hrvatske književnosti Lidija Dujić slaže koncizan i zanimljiv pregled izabranog segmenta domaće književne povijesti. Ocrtava sociološke krokije hrvatskih književnica, iznosi kratke karakterizacije, uzgred problematizirajući ženski geto didaktičke i dječje književnosti. Analizirajući i ponovno vrednujući neka djela, prihvaćena pod etiketom „ženske književnosti“, autorica dovodi u pitanje mnoga opća mjesta, ne štiteći se krinkom autoriteta znanstvene objektivnosti – pišući u prvom licu. Knjiga se temelji na njezinoj doktorskoj disertaciji, no nije namijenjena samo stručnoj nego i široj publici.
Književnopovijesna studija o hrvatskim književnicama Dragojli Jarnević, Jagodi Truhelki i Ivani Brlić Mažuranić, utemeljena na dosad neobjavljenim arhivskim materijalima, donosi niz zanimljivih opservacija o vezama između značajnih likova (tada još slabo vidljive) ženske književne scene u drugoj polovici 19. i na početku 20. stoljeća.
Eseji sabrani u ovoj knjizi otkrivaju izvorišta i meandre višegodišnje potrage Sanje Lovrenčić za autentičnim likom Ivane Brlić Mažuranić. Iz vlastite „prakse svijeta” – koja integrira iskustva književnice, prevoditeljice, urednice i nakladnice – Sanja Lovrenčić pripovijeda kako su je Ivanine dopisnice ocu potakle da napiše biografski roman U potrazi za Ivanom, kako su je čitateljske reakcije potom navele da objavi Ivanin djevojački dnevnik Dobro jutro, svijete!, a studija Luđakinja na tavanu Sandre Gilbert i Suzane Gubar ohrabrila da svoja istraživanja oblikuje u predavanja na kojima se temelji ova knjiga. Objašnjavajući palimpsestni karakter ženskog pisanja, trajnu napetost između intimne nelagode i javnih alibija za pisanje, autorica ne konstruira neku „svoju Ivanu”, nego iščitava „Ivaninu Ivanu” – od feminističkog ključa kojim „otključava” Priče iz davnine, preko komparativnog portreta Gite i „umjetnice u mladosti” iz Ivaninog dnevnika, do potpunog raščaravanja književnih i privatnih svjetova… Esej se pritom pokazuje izuzetno podatnim žanrom koji autorici omogućava da se obrati širokoj publici ne samo kroz pomne analize nego i introspekcijskim umetcima, imaginarnim dijalozima te ciklusom pjesama kojim zaključuje knjigu. (Lidija Dujić)
Pripovijest koja se poput mozaika slaže u ovoj knjizi počela je 1906., kad je mlad i nepoznat pisac Victor Segalen pokucao na vrata slavnog skladatelja Claudea Debussyja i predložio mu da zajedno napišu operu. Koliko god se to činilo neobičnim, Debussy je prihvatio; nakon početnih nedoumica u vezi s temom, predložio je da se pozabave mitom o Orfeju. Segalen je ubrzo poslao prve skice, a zatim se rad na tekstu protegnuo sve do trenutka kad se, u proljeće 1909., Segalen otputio u Kinu. Njegova višegodišnja odsutnost, zatim Prvi svjetski rat te Debussyjeva teška bolest neki su od razloga zbog kojih opera naposljetku ipak nije napisana. No ostaje „zvučni svijet“ dvojice autora – sačuvan u pismima, zabilježenim razgovorima, jednoj pripovijesti i jednoj neuglazbljenoj drami. Ti raznorodni, no ipak povezani tekstovi živo svjedoče o jednoj izvanrednoj umjetničkoj suradnji, o prijateljstvu koje je u njoj niklo, o osobnostima i sklonostima dvojice autora, kao i o svijetu u kojemu su živjeli i stvarali.
Book #3167
