Tijela su laka meta
Nova zbirka Aide Bagić sadrži pedesetak, što dužih, što kraćih pjesama koje su nastajale tijekom višegodišnjeg razdoblja, nakon njezine zapažene zbirke pjesama Ako se zovem Sylvia (2007.). Baveći se sjećanjima, svakodnevicom, „zvucima vlastite unutrašnjosti“, autorica se u prvom redu bavi pjesničkim jezikom, nadovezujući se na pjesnike eksperimentatore poput Ivana Slamniga i Anke Žagar. Od elemenata izgubljenih sjećanja, privatnih uspomena i privatnih fikcija, fragmenata bajki, preobraženih krhotina svakidašnjice, Aida Bagić stvara koherentan poetski svijet, potvrđujući ga uvijek iznova kao jedinu krhku mogućnost pripadanja.
