Tijela su laka meta
10,00 € × 1 Ukupno : 10,00 €
Pjesnička zbirka Stele Vicotra Segalena – jedno od klasičnih djela francuskog modernizma – prvi put u integralnom obliku u hrvatskom prijevodu, s novim kaligrafijama i prijevodom kineskih epigrama.
Knjiga ‘Životi trubadura’ Sanje Lovrenčić donosi biografske tekstove anonimnih autora iz 13. i 14. stoljeća koji su se bavili životima trubadura.
Srednjovjekovni biografski tekstovi o trubadurima vrlo su staro svjedočanstvo o zanimanju što su ga kod suvremenika pobuđivali životi umjetnika. U vrijeme kad su se pisali samo životopisi svetaca i značajnih vladara, pjesnici su jedina skupina ljudi kojoj se također posvećuje takav napor. Njihove biografije pisane su na jeziku čije je jedno od imena u srednjem vijeku bilo ‘lenga d’oc’ te se danas najčešće naziva okcitanskim, a smatra se prvim književnim europskim jezikom nakon antike.
Otada je putovala i selila se sa mnom, u užurbanosti života značila usporavanje. Možda je dio čarolije bio i u ljepoti tog engleskog izdanja, opremljenog reprodukcijama umjetničkih djela iz vremena kad je pisala Dorothy Wordsworth, slikama koje pozivaju na zaustavljanje, kao što i dnevnički tekst, tanak trag živoga vremena tih davno umrlih ljudi, poziva na maštanje. Međutim, ne radi se o bilo kojem vremenu ni o bilo kojim ljudima. Dorothy Wordsworth živjela je među pjesnicima, njezini zapisi bacaju intimno svjetlo na svijet prve generacije engleskih romantičara, a njezini dnevnički motivi skriveno, ali trajno odjekuju u pjesmama njezinoga brata Williama Wordswortha i njegovog prijatelja Samuela Taylora Coleridgea. No ni to nije najdublji razlog moje trajne očaranosti ovim tekstom. Bilješke Dorothy Wordsworth iz godina “priprostog života i sjajnih misli”, njezino postavljanje na istu razinu pečenja kruha i bavljenja pjesništvom, njezin meditativan pristup prirodi, sve to ispod površinske suzdržanosti daje naslutiti umjetničku osjetljivost jedne neobične žene za koju je življenje i pisanje bilo tijesno povezano, premda se nikad nije htjela “izdavati za pisca “.
“Istančanošću verbalnog tkiva, sjenovitošću pobuđenih slika, hermetičnošću naslućenih značenja, Sanja Lovrenčić ostvarila je izdvojen, apartan literarni prostor, individualni otočić u arhipelagu suvremenoga hrvatskog pisma…
Stanoviti neoromantičarski ton probija iz naizgled klasicistički organizirane sekvence, ali gospodarska distanca možda je najprikladnija maska za artikulaciju prigušenog krika.” (Tonko Maroević)
