In the Rhythm of Horror – The Abyss of Dances
13,00 € × 1 
Iva Valentić
10,00 € × 1 Ukupno : 23,00 €
Zaigrana i vesela, „Slova za svakoga” idealno su štivo za sve koji uče čitati i za one koji im u tome pomažu. U svakoj od trideset vrlo kratkih priča – kroz koje promiču mnogobrojni životinjski i ljudski likovi – dominira jedno slovo. Može ga se tražiti, okom ili uhom, a svaku se priču u istom stilu može i nastaviti. Zamišljena kao poziv na igru, ova originalna slovarica čini prve korake u stjecanju čitateljskih vještina lakima i zabavnima.
Book #4605
Jana Prević Finderle’s “Herbarium” could both be seen as a follow-up to her debut “The travertine bridge”, published in 2019, and its sheer opposite. One could argue that it’s a follow-up, because it is a book of short prose inspired by the author’s own experiences, delivered in a simple and direct way – and that it’s an opposite, as “The travertine bridge” was dedicated to travels and encounters, a horizontal motion through space, while “Herbarium”, a book about the lives of plants and the people closest to the author, focuses on travelling vertically, through time. For every herbarium, including Jana’s, is a book of memories. It seems that we live in times of increased sensitivity for the green world that surrounds us, a world that is getting more endangered with every day. But Jana’s soft spot for plantlife isn’t a result of any trend, although the need to create a herbarium made of words could have been influenced by the increasing eco-awareness in times of global warming. This author has, since early childhood, been living her life in close connection to plantlife, which enables her to talk about it from a personal, almost lyrical, perspective. Her authentic language depicts a simple closeness. The focus doesn’t lie on a problem or on the author’s knowledge of botany – which she clearly has – but rather on her personal experiences, her discoveries, little miracles she encounters, like the ones where her aunt Mirjana, in Jana’s adolescent days of spleen, tells her about an acorn and an oak.
Druga prozna knjiga Jane Prević Finderle, nakon „Mosta od sedre” objavljenog u ovoj biblioteci 2019., nastaje i kao nastavak i kao svojevrsna suprotnost autoričinu prvijencu. Nastavak, jer se i dalje radi o kratkim prozama nadahnutim osobnim doživljajima, pisanim na jednostavan i neposredan način; suprotnost, jer je „Most od sedre” bio posvećen putovanjima i susretima, to jest horizontalnom kretanju kroz prostor, dok je „Herbarij”, koji govori o životu bilja i o najbliskijim ljudima, usmjeren vertikalno – kretanje kroz prostor zasjenjeno je kretanjem kroz vrijeme. Jer svaki, pa i ovaj herbarij, između ostalog je i knjiga sjećanja.
Naše doba, čini se, pojačava osjetljivost za zeleni svijet, čija ugroženost postaje sve očitija. No osjetljivost Jane Prević Finderle za raslinje nije stvar suvremenih trendova, iako se potreba za stvaranjem herbarija od riječi možda javlja i pod utjecajem sve jače opće svijes-ti o važnosti zelenila u doba klimatskih promjena. Autorica ove knjige od najranije dobi živi u bliskoj povezanosti s biljkama, stoga može govoriti o njima iz posve osobne, gotovo lirske perspektive, autentičnim jezikom jednostavne prisnosti. U prvom planu joj nije nikakva općenita problematika kao ni botaničko znanje – iako mnogim znanjima očito raspolaže – nego osobni pojedinačni doživljaj, neki pomak, neko otkriće, neko malo čudo, poput onih na koja joj u doba adolescentskog spleena skreće pažnju njezina teta Mirjana kad joj govori o žiru i hrastu. (S.L.)
Book #4550
Treća zbirka pjesama Luke Mavretića, kojoj je radni naslov bio „Stanice”, temelji se na konceptu „unutarnjih putovanja” (koji autor eksplicitno razotkriva na kraju knjige); kojim ćemo se prostorima i u kojim smjerovima kretati najavljuje se u početnim tekstovima ove vrlo promišljeno izgrađene cjeline. U prvoj pjesmi, koja govori o nekome koga je otelo „sjeverno kraljevstvo”, usporedbom posla radiologa i pjesnika ocrtava se željeno područje djelovanja (obojica promatramo osjenčane dubine u ljudima / i inspiraciju nalazimo u velikim lomovima), ali i najavljuje vlastiti poetski prosede. Balansirajući između lirskog stiha i prozne rečenice, Mavretić teži za pročišćenom jednostavnošću te uspostavlja specifičan, razgovorni ton koji je bitan gradivni element njegova poetskog svijeta. (…) Motivičko bogatstvo i svojevrsna dnevnička neposrednost autorskog rukopisa čine ovu zbirku zanimljivom i svježom, a pažljivijim čitanjem razotkriva se koliko je promišljen autorov izbor riječi (…) u toj poeziji koja ne teži rimi niti ikakvoj strogoj formi, ali računa s izvedbom naglas. Zahvaljujući tome, stihovi, koji se prelamajulako i prirodno, doista jesu stihovi, unatoč interpunkciji koja uspostavlja dovršene, skladne rečenice i tekst čini bliskim prozi. Unatoč općem dojmu lakoće, radi se o zbirci promišljenih, dorađenih tekstova i pjesniku koji izabrane trenutke stvarnosti alkemijom riječi pretvara u pamtljive svijetle slike. (S.L.)
Djevojčica Alma oduševljena je zimskim radostima kojima je teško odoljeti. Snijeg i sige savršene su za igru, no ponekad mogu djecu vezati za krevet. Groznica je čudna pojava: stvari se čine drugačije, ljepše, čudnije…Autor teksta ove slikovnice, Indrek Koff, dočarao nam je dječje iskustvo bolesti i učinio ga najugodnijim mogućim, dok nas je ilustratorica Lucija Mrzljak svojim toplo-plavičastim prizorima odvela u Almin čudesni, grozničavi svijet.
Book #4474
Tri priče u ovoj gradaciji govore o ljubavima koje su neočekivane i neostvarive zbog same prirode zaljubljenika, ali nisu zato manje snažne. Plutača i sidro čekaju oluju ne bi li se sreli iako su plutače na ovom svijetu zato da bi plutale, a sidra zato da bi sidrala; sunce se trudi smanjiti svoj žar kako bi dulje moglo voljeti snijeg, dok je snijegu sve ljepše na suncu premda se topi od ljubavi.
Priče koje Igor Rajki pripovijeda u ovoj slikovnici – zapravo, mrmlja sebi u bradu hodajući – odlikuju se originalnošću, osebujnim smislom za humor i jezičnom invencijom koja posebno dolazi do izražaja u pratećem malom rječniku neobičnih riječi. Ilustratorica Nikolina Žabčić na slobodnu invenciju teksta odgovara likovnom slobodom u odabiru motiva, postupaka i perspektiva, a na njegovu zaigranu blagost delikatnošću poteza i boja.
Book #4467
Junakinja ove knjige ima točkice na licu, dlačice po tijelu, pojavljuje se tu i riječ „debela”, a grudi su tako malene da se jedva vide. No to nisu mane – čak i unatoč tome što u ogledalo ulijeće i „lice s naslovnice”. Jer ogledalo Agate Lučić ne poznaje koncept mane. Bez skrivanja i s neukrotivim osmijehom njezina se junakinja u njemu ogleda upravo onakva kakva jest i ne da se zastrašiti ni izvana nametnutim standardima ljepote, ni prijetećim riječima („Carnegiea gigantea”!), ni prijetećim slikama majmunske dlakavosti ili golemog tijela koje se prelijeva iz kade. Duhovitim i ekspresivnim formama autorica poziva čitateljice, u prvom redu mlade, da se i same ogledaju u ogledalu bez mana i da svoje tijelo, kakvo god bilo, prihvate s osmijehom.
Book #4457Noć se spušta i mijenja naš vidljivi svijet. Ono što se danju čini dobro poznatim i našim postaje pomalo tuđe i tajanstveno. Možda je upravo tajanstvenost noći ono što uvijek iznova navodi umjetnike da maštaju o njoj. Autorica ove slikovnice vidi je kao ženu u modroj zvjezdanoj haljini, i mladu i drevnu kraljicu, koja stiže sa svojom pratnjom noćnih bića, miješajući javu i san. Stvara prostor za satove bez kazaljki, zagonetne slike i životinje koje rado piju čaj. Zamahne rukom i slušaju je čudesni likovi, na kopnu i na moru. Zamahne – i prospu se počeci priča, zavijore zastave dalekih kraljevstava. Miješaju se vremena, motivi iz bajki i svemirska istraživanja. Ni kruženja ni putovanja ne zaustavljaju se u njenoj tami, na nebu crta putokaze putnicima. Gle, njeni zemaljski putokazi vode u suprotnim smjerovima – svaki smjer je dobar, u svakom smjeru noćna su prostranstva… A kad odlazi – tko je ispraća tamo na balkonu, tko se vraća kući stepenicama? – i snovi se s njom povlače na san. Takva je Jasminina noć, otvorena za maštanja njezinih čitatelja.
Book #4333
Plava knjiga Ericha Kästnera sakuplja gotovo sve tekstove koje je autor napisao tijekom Drugog svjetskog rata. Budući da se Kästner već 1941. godine našao na popisu njemačkih pisaca kojima je rad zabranjen, literarnu je djelatnost tijekom rata morao prikrivati. Rješenje je bilo ingeniozno jednostavno: pisao je u bilježnice sakrivene u knjigu plavih korica koju je držao skrivenu na očitom mjestu: među tisućama svezaka kućne biblioteke. Najistaknutije mjesto među ovim tajnim ratnim zapisima zauzimaju dnevničke bilješke. Premda je u nekoliko prilika nakon dolaska nacionalsocijalista na vlast Kästner boravio u inostranstvu te, kao već tada renomiran pisac, imao priliku ostati u emigraciji, on se opetovano vraćao u Berlin u kojem je proveo veći dio rata. Kästner je naime, unatoč osobnom riziku, htio neposredno svjedočiti povijesnim događanjima kao svojevrstan kroničar; također, te je materijale htio iskoristiti kao predložak za velik roman koji nikad nije uspio napisati. Plava knjiga, međutim, donosi i fragmente tog literarnog projekta, svjedočeći o njegovom razvoju i dezintegraciji. Plava knjiga tako sadrži ne samo nelagodno blizak pogled na Njemačku pod nacionalsocijalističkom diktaturom nego i za hrvatsku publiku posve svjež pogled na literarni rad autora Emila i detektiva, Tončeka i Točkice te Letećeg razreda.
„Boja vode: Mediteran“ umjetnička je knjiga nastala na temelju trećeg ciklusa „slikoknjiga“, tj. umjetničkih radova u kojima književnica Sanja Lovrenčić i slikarica Iva Valentić istražuju mogućnosti interakcije poezije i likovnosti. Ishodište tog ciklusa četiri su pjesme Sanje Lovrenčić, inspirirane prošlošću i suvremenošću mediteranskog prostora; napisane su 2016. godine i u međuvremenu prevedene na nekoliko stranih jezika; autorica ih je čitala na različitim međunarodnim književnim manifestacijama, a na francuskom su objavljene u časopisu Secousse. U formi „slikoknjiga“ ti se tekstovi utjelovljuju na rižinom papiru kao slobodan, ekspresivan potez kistom slikarice i kaligrafkinje Ive Valentić, koji stupa u dijalog s rukom ispisanim riječima. Fragmenti tih umjetničkih radova velikih formata (previđenih za galerijsko izlaganje) korišteni su kao likovni materijal za izdanje Malih zvona „Boja vode: Mediteran“ te povezani sa stihovima svih korištenih pjesama. Rezultat je meditativna cjelina koja daje vremena i prostora čitatelju da se vlastitim tempom kreće iz slike u tekst; interakcija dvaju medija rezultira povećanom koncentracijom i složenijim doživljajem i pročitanog i viđenog. Popratni tekst ovom izdanju napisao je Miroslav Kirin.
Book #3980
O britanskom kolonijalnom pothvatu u Indiji uglavnom se piše iz perspektive muške povijesti osvajanja i vladanja, no dio tog pothvata gotovo od početka bile su i kolonijalne žene. Knijga Biljane Romić, napisana na temelju višegodišnjeg proučavanja dnevnika i pisama Engleskinja koje su boravile u Indiji, približava čitatelju živote i glasove tih žena. Odlazile su u veliko nepoznato, često nepripremljene za nedaće drugog podneblja i društvene uloge u kojima će se naći. Odlazile su kao supruge, guvernante, učiteljice, kao mlade žene u potrazi za bračnim partnerima; ponekad kao poduzetnice, misionarke, avanturistice. Mnoge nisu izlazile iz okvire koje im je zadala britanska kolonijalna zajednica, no neke su pokazale i da je moguće prevladati ograničenja vlastitog vremena, klase i spola u odnosu prema Indiji i Indijcima. Opsežno citirajući njihove zapise, autorica ove knjige govori o takozvanoj “maloj povijesti”, onj koja nastaje na marginama velikih povijesnih događanja, ali je bez nje nemoguće stvoriti potpuniju sliku prošlosti.
Marija u gradovima, novi naslov iz serije slikovnica Malih zvona o hrvatskim vizualnim umjetnicima, donosi prikaz života velike fotografkinje Marije Braut. Priča o njoj ispripovijedana je iz perspektive njenog nerazdvojnog pratioca, analognog fotoaparata; pripovijedajući neposredno i jednostavno, on izvještava o njihovim zajedničkim avanturama, motivima Marijina rada, osjećaju za ljude i predmete koji je ponekad dijelio s umjetnicom, a ponekad tek čeznuo za smirenim prizorima koje je lakše snimati. Tako nastaje lirski intoniran, vrlo suptilan prikaz života i rada umjetnice, prožet blagom nostalgijom za velikim dobom analogne fotografije, ali i nadom u njeno očuvanje. Uz to se najmlađi čitatelj u ovoj slikovnici može na pristupačan način upoznati s osnovama te umjetničke tehnike. Dominik Vuković uspostavio je dijalog s djelom Marije Braut koristeći nijansirane grafitne tehnike, a pripovjedačku igru slijedio je preuzimajući različite perspektive u odnosu na fotoaparat: čitatelj/ica se tako ponekad može zagledati u unutrašnjost te raspričane naprave, ponekad je vidi u akciji, a ponekad vidi prikaz upravo iz njene perspektive. Ilustrator time stvara ne samo dojam o tome kako vidimo analognu fotografiju već i izmaštan prikaz toga kako ona vidi nas. Pripovjedna se igra tako preslikava i u vizualnu komponentu, što ovu slikovnicu čini iznimno skladnim izdanjem. (Adrian Pelc)
Marija in Cities belongs to the series of Sanja Lovrenčić’s picture books about Croatian visual artists; this one is about the well-known photographer Marija Braut. The story about her is told from the viewpoint of her inseparable companion, the analogue camera, which directly and simply reports on their shared travels and work, the motifs of Marija’s photography, and her feeling for people and spaces, which the camera sometimes shared with the artist, and at other times just longed for calm scenes that are easier to capture. This is a lyrically intoned, very subtle depiction of the artist’s life and work, filled with a vestige of nostalgia for the great age of analogue photography, but also with hope in its preservation. In addition, the author offers the young readers an easy-to-understand introduction to the basics of this art technique.(Adrian Pelc, ed)
Book #4896
