Ova nježna, vedra i zabavna priča bit će bliska svakom djetetu rane školske dobi. Njezin glavni junak Dalibor misli da mora biti „veliki dečko” i odbaciti svoje djetinjaste plišane ljubimce. Prepušteni sami sebi oni se snalaze kako znaju, a Dalibora počinje gristi savjest… Niz duhovitih detalja, mudra pouka te izvanredne ilustracije Vendi Vernić učinit će Zeku i Pile omiljenim stanovnicima svake dječje police s knjigama.
Book #6340
Christiane Ritter, tridesetsedmogodišnja domaćica, majka jednog djeteta i žena s nešto umjetničkog obrazovanja, uputila se 1934. prema Svalbardu – točnije, prema sjevernoj obali otoka Spitsbergena – na poziv svojega muža, pomorskog kapetana i zaljubljenika u daleki sjever. Bila je opremljena svime što su joj dobronamjerni ljudi savjetovali da uzme za sobom, no nitko od njih nije znao što je točno čeka na odredištu. Vozeći se brodom prema sjevernim širinama, tajila je pred drugim putnicima krajnji cilj svojeg putovanja, znajući da po mišljenju većine takav pothvat nije za ženu. Jer, doista, prije Christiane nijedna se žena iz takozvanog civiliziranog svijeta nije odvažila otići u surove polarne prostore; njih se povezivalo isključivo s muškarcima, istraživačima, osvajačima divljine. Koliko god u prvi mah iznenađena, pa i zastrašena životom u arktičkoj pustoši, Christiane Ritter hrabro se upušta u pustolovinu. Prilagođava se tijesnoj kolibi, udaljenoj 250 kilometara od najbližeg naselja, nastambi koja pruža tek elementarnu zaštitu pred silama prirode, i trudi se u njoj voditi kućanstvo za supruga i njegovog pomoćnika Karla. Često ostajući sama – dok dvojica muškaraca odlaze u lov, na kojemu se temelji njihova prehrana – uspijeva izaći na kraj s fizički zahtjevnim okolnostima, strahom i tjeskobom.
Čak i u takvim situacijama ipak u njezinom doživljaju dalekog sjevera prevladavaju zadivljenost i strahopoštovanje pred okolnim prirodnim svijetom. Bilježenje dojmova i svakodnevnih aktivnosti riječju i slikom pomaže joj da izađe na kraj sa samoćom, pa i s teškim, dugotrajnim mrakom polarne noći. Te bilješke na koncu će poslužiti kao temelj za knjigu na kojoj će autorica raditi još dvije godine nakon povratka kući, nastojeći dati literarnu dimenziju svojim doživljajima. To joj je u potpunosti uspjelo; izuzetno dojmljivo opisuje arktički svijet, njegove životinjske stanovnike i klimatske specifičnosti, auroru borealis, dolazak leda, surovost stjenovite obale, život sitne ljetne vegetacije. Za razliku od drugih (muških) izvještaja iz polarnih prostora, u njezinom nije naglasak na poduzetnosti i hrabrosti istraživača i lovaca (iako se i o tome govori), nego na nezemaljskoj ljepoti krajnjeg sjevera i djelovanju njegovih ekstrema na ljudsku psihu. Knjiga Christiane Ritter Žena u polarnoj noći smatra se klasičnim djelom putopisne literature, te se na izvornom, njemačkom jeziku tiska u kontinuitetu od 1938., kad je prvi put objavljena. Prevedena je na osamnaest jezika i vrlo je zapažena i kao prijevodno izdanje; dosad nije bila prevedena na hrvatski.
Book #6345
O britanskom kolonijalnom pothvatu u Indiji uglavnom se piše iz perspektive muške povijesti osvajanja i vladanja, no dio tog pothvata gotovo od početka bile su i kolonijalne žene. Knijga Biljane Romić, napisana na temelju višegodišnjeg proučavanja dnevnika i pisama Engleskinja koje su boravile u Indiji, približava čitatelju živote i glasove tih žena. Odlazile su u veliko nepoznato, često nepripremljene za nedaće drugog podneblja i društvene uloge u kojima će se naći. Odlazile su kao supruge, guvernante, učiteljice, kao mlade žene u potrazi za bračnim partnerima; ponekad kao poduzetnice, misionarke, avanturistice. Mnoge nisu izlazile iz okvire koje im je zadala britanska kolonijalna zajednica, no neke su pokazale i da je moguće prevladati ograničenja vlastitog vremena, klase i spola u odnosu prema Indiji i Indijcima. Opsežno citirajući njihove zapise, autorica ove knjige govori o takozvanoj “maloj povijesti”, onj koja nastaje na marginama velikih povijesnih događanja, ali je bez nje nemoguće stvoriti potpuniju sliku prošlosti.
O britanskom kolonijalnom pothvatu u Indiji uglavnom se piše iz perspektive muške povijesti osvajanja i vladanja, no dio tog pothvata gotovo od početka bile su i kolonijalne žene. Knijga Biljane Romić, napisana na temelju višegodišnjeg proučavanja dnevnika i pisama Engleskinja koje su boravile u Indiji, približava čitatelju živote i glasove tih žena. Odlazile su u veliko nepoznato, često nepripremljene za nedaće drugog podneblja i društvene uloge u kojima će se naći. Odlazile su kao supruge, guvernante, učiteljice, kao mlade žene u potrazi za bračnim partnerima; ponekad kao poduzetnice, misionarke, avanturistice. Mnoge nisu izlazile iz okvire koje im je zadala britanska kolonijalna zajednica, no neke su pokazale i da je moguće prevladati ograničenja vlastitog vremena, klase i spola u odnosu prema Indiji i Indijcima. Opsežno citirajući njihove zapise, autorica ove knjige govori o takozvanoj “maloj povijesti”, onj koja nastaje na marginama velikih povijesnih događanja, ali je bez nje nemoguće stvoriti potpuniju sliku prošlosti.
Idući ženskom stranom hrvatske književnosti Lidija Dujić slaže koncizan i zanimljiv pregled izabranog segmenta domaće književne povijesti. Ocrtava sociološke krokije hrvatskih književnica, iznosi kratke karakterizacije, uzgred problematizirajući ženski geto didaktičke i dječje književnosti. Analizirajući i ponovno vrednujući neka djela, prihvaćena pod etiketom „ženske književnosti“, autorica dovodi u pitanje mnoga opća mjesta, ne štiteći se krinkom autoriteta znanstvene objektivnosti – pišući u prvom licu. Knjiga se temelji na njezinoj doktorskoj disertaciji, no nije namijenjena samo stručnoj nego i široj publici.
Temelj knjige „Ženskom stranom hrvatske književnosti“ autoričina je doktorska disertacija koju je obranila 2007. godine na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Za ovo izdanje tekst je dopunjen i prilagođen široj čitateljskoj publici. Lidija Dujić u svojoj se knjizi bavi pitanjem ženskog pisma – ili prije mitom o ženskom pismu – na izvanredno inovativan i zanimljiv način, s jedne strane dekonstruirajući izvanknjiževne razloge za klišee o spisateljicama koji se neprestano iznova ponavljaju u povijesti hrvatske književnosti, s druge strane pak primjenjujući suvremenu književno-kritičku analizu na izabrane tekstove te ponovno vrednujući neka djela prihvaćena pod etiketom „ženske književnosti“; pritom dovodi u pitanje mnoga opća mjesta, kao i uobičajeni diskurs o tekstovima koje pišu žene.
Knjiga donosi koncizan i zanimljiv pregled povijesti hrvatske ženske književnosti, uzgred problematizirajući geto dječje književnosti uvijek otvoren ženama; ocrtava sociološki kroki hrvatskih književnica; propituje autobiografske i ispovjedne forme kao tipično ženske, te slika dva velika portreta – Cvijete Zuzorić i Irene Vrkljan – kao dva pola istog mita. No možda je najveća vrijednost ovoga teksta autoričin kritički, bistar pogled, koji jednom zanemarenom segmentu hrvatske književnosti daje dignitet te potiče na daljnje i drukčije čitanje knjiga koje pišu žene.
Slikovnicom „Zimska potraga“ renomirani pjesnik i prozaik Miroslav Kirin prvi put se okušava na području pisanja za djecu, prenoseći u tekst za najmlađe začudnost, ludičnost i invenciju kakve su prisutne i u njegovoj poeziji. Priča se zapliće pitanjem može li nešto što je lijepo postati dosadno. „Samo“ lijepo i „stalno“ lijepo očito može, čak i kad se radi o lijepom vremenu. Slikovnica Zimska potraga, čija se radnja odvija u životinjskom svijetu, kreće od lijepog i iskušanog prema željenom i novom. Čudo je smješteno u pogledu, ali i u sposobnosti da se zajedničkom akcijom – od mrava preko vjeverice, vuka i jelena, sve do ptica – pomaknemo od zatečenog prema drugačijem. Fabularnoj potrazi za bjelinom odgovara čistoća teksta, njegove kratke i precizne rečenice, te dojmljiv minimalizam ilustracija koje ga prate, stvarajući skladnu cjelinu. Ilustracije Mingsheng Pija – kineskog umjetnika sa zagrebačkom adresom – jednostavnim potezima vrhunskog majstora sugeriraju prostor, atmosferu i pokret, otvarajući duboka prostranstva za maštu malih čitatelja.
Book #3077
Knjiga ‘Životi trubadura’ Sanje Lovrenčić donosi biografske tekstove anonimnih autora iz 13. i 14. stoljeća koji su se bavili životima trubadura.
Srednjovjekovni biografski tekstovi o trubadurima vrlo su staro svjedočanstvo o zanimanju što su ga kod suvremenika pobuđivali životi umjetnika. U vrijeme kad su se pisali samo životopisi svetaca i značajnih vladara, pjesnici su jedina skupina ljudi kojoj se također posvećuje takav napor. Njihove biografije pisane su na jeziku čije je jedno od imena u srednjem vijeku bilo ‘lenga d’oc’ te se danas najčešće naziva okcitanskim, a smatra se prvim književnim europskim jezikom nakon antike.
Srednjovjekovni biografski tekstovi o trubadurima vrlo su staro svjedočanstvo o zanimanju što ga izazivaju životi umjetnika. U vrijeme kad su se pisali samo životopisi svetaca i značajnih vladara, pjesnici su jedina skupina ljudi kojoj se također posvećuje takav napor. Njihove biografije, pisane na okcitanskom, jeziku pjesnika srednjovjekovnog Mediterana, o sačuvane u pjesmaricama iz 13. stoljeća, neobična su i živahna mješavina mašte i stvarnosti. Izabrala, prevela i popratila bilješkama Sanja Lovrenčić.
Kad mu zmaj otme sestru, mladi junak ovog romana polazi na neobično i opasno putovanje svijetom koji je razdijeljen na dvije veoma različite zemlje – Gornju i Donju. Čitatelji zajedno s njim, jednim učenim štakorom, jednom spretnom osom i drugim pomagačima zaranjaju u magičan svijet Vlade Uroševića, jednog od najznačajnijih suvremenih makedonskih književnika. Na putu će se susresti s mnogim pojavama i bićima koja potječu iz bogate makedonske usmene književnosti. Ovo djelo, podnaslovljeno kao Roman-bajka, počiva na tragovima mitova, predaja i drugih usmenoknjiževnih oblika, no smjelo i zanimljivo propituje suvremene društvene, političke i kulturne procese i probleme poput nagle urbanizacije i razvoja tehnologije, napuštanja sela, zagađenja okoliša, migracija, trgovine ljudima. Protkana humorom od prve do posljednje stranice, Zmajeva nevjesta prepuna je čudesnih stvorenja i upečatljivih likova koji podjednako pripadaju neodređenoj prošlosti usmene kulture i našoj svakidašnjici pisane kulture. Urošević nam pripovijeda o prijelazu iz jedne zemlje u drugu, iz jedne kulture u drugu, iz jednog vremena u drugo, iz jednog načina razumijevanja svijeta i života u drugi. U srži tog pripovijedanja jest pripovijedanje samo po sebi – njegova ljepota, čarolija i moć. Brišući granice između stvarnog i nestvarnog, prošlosti i sadašnjosti, usmenog i pisanog, narodnog i autorskog, ljudskog i životinjskog – Zmajeva nevjesta upozorava nas na vječnost i postojanost čovjekove potrebe za stvaranjem priča. Zahvaljujući izvrsnom prijevodu Ivice Bakovića, hrvatskim čitateljima omogućeno je da napokon zavire u fantastičan svijet klasika makedonske književnosti međunarodnog ugleda. (Josip Čekolj)
Fantastični svijet planinskog Nikonimora, južnih obala Yalme i Svardije, carstva Četverolista, sjeverne zemlje Letinen, njene velike rijeke i mističnih običaja, otkriva se u svem svom izobilju kroz živote graditelja Arnea (Agrona) i sviračice Tisye.
U prvom dijelu trilogije “Zmije Nikonimora” Tisya i Arne, zaustavljeni hladnoćom, odvojeni prostorom i polaganom kataklizmom poznatoga svijeta, pokušavaju nazrijeti jedno drugo kroz vode čarobnog jezera i sjećaju se svega što je prethodilo toj teškoj zimi. No svijet oko njih, naročito onaj na sjevernim granicama, ni zimi ne miruje…
Knjigom “Palača i Vrt” autorica uvodi čitatelja u izmišljenu prošlost čiji će mu se prostori i običaji na mahove možda učiniti poznatima…
U drugom dijelu trilogije „Zmije Nikonimora : Put do mora” razdvojeni ljubavnici, sviračica Tisya i graditelj Arne, putuju, prolazeći kroz razne kušnje. U susretu s različitim ljudima i drugim bićima otkrivaju ponešto o svijetu i o sebi.
Tisya svjesno ide prema moru, prema Bijelome Gradu iz kojega jedino još polaze brodovi ka sjeveru. No put od Utočišta do Grada je dug, vodi je divljim krajevima Razdjelnog Vijenca s kojega će prvi put vidjeti one-koji-viču-zajedno. U pratnji trgovca solju Margana stići će do Kamenih Izbi i krenuti dalje, obalom Yalme, gdje se već pale vatre za uzbunu…
Arne se za to vrijeme zajedno s ostacima vojske sjevernjačkog kralja Gurne probija opasnim putovima podzemlja, gdje vrebaju zrcalni vodjani sa svojim opsjenama, i ne zna da na kraju puta i njega čeka još jedna obala.
Treći dio fantastične trilogije “Zmije Nikonimora“, napisane u žanru alternativne povijesti, inspirirane ilirskim imenima i toponimima, koja je izazvala zanimanje ljubitelja žanra fantasyja, i ne samo njih.
U završnom dijelu velike pripovijesti o sviračici Tisyi i graditelju Arneu dovršavaju se sve pojedinačne priče započete u prvim dvjema knjigama, svijet prolazi kroz svojevrsnu kataklizmu, a glavni likovi, ponovno zajedno nakon duge razdvojenosti, traže put kroz „zlatna vrata“ jer samo oni koji kroz njih uspiju proći više nisu u vlasti vremena…
Prvi dio fantastične trilogije Sanje Lovrenčić, inspirirane motivima iz praslavenske mitologije i ilirskim toponimima, objavljen u tiskanom obliku 2008. godine.
Prvom knjigom trilogije autorica uvodi čitatelja u svijet alternativne prošlosti, prostore planinskog Nikonimora, južnih obala Yalme i Svardije, carstva Četverolista, sjeverne zemlje Letinen, njene velike rijeke i mističnih običaja. Taj imaginarni svijet, ugrožen prijetnjom onih-koji-viču-zajedno, otkriva se čitatelju kroz glavnu priču o ljubavi između sviračice Tisye i graditelja Arnea (Agrona), oko koje se spliću legende ovog fantastičnog svijeta te priče niza sporednih likova.
Knjiga „Palača i Vrt“ proglašena je 2009. godine na specijaliziranom portalu www.fantasy-hr.com najboljim domaćim fantastičnim tekstom.
U drugom dijelu fantastične trilogije razdvojeni ljubavnici, sviračica Tisya i graditelj Arne, putuju prolazeći kroz različite kušnje. U susretima s nepoznatim ljudima i drugovrsnim bićima otkrivaju ponešto o svijetu i o sebi.
Tisya ide prema moru, prema Bijelome Gradu iz kojega jedino još polaze brodovi ka sjeveru. No dug je put od Utočišta do Grada: vodi je divljim krajevima Razdjelnog Vijenca s kojega će prvi put vidjeti one-koji-viču-zajedno. U pratnji trgovca solju Margana stići će do Kamenih Izbi i krenuti dalje, obalom Yalme, gdje se već pale vatre za uzbunu…
Arne se za to vrijeme zajedno s ostacima vojske sjevernjačkog kralja Gurne probija opasnim putovima podzemlja, gdje vrebaju zrcalni vodjani sa svojim opsjenama, i ne zna da na kraju puta i njega čeka još jedna obala.
U ovoj knjizi putovanja i nemira autorica stvara sugestivnu atmosferu nadolazeće promjene koja će neminovno zahvatiti njezin fantastični svijet.
Treći dio fantastične trilogije, napisane u žanru alternativne povijesti, inspirirane ilirskim imenima i toponimima, koja je izazvala zanimanje ljubitelja žanra fantasyja, i ne samo njih.
U završnom dijelu velike pripovijesti o sviračici Tisyi i graditelju Arneu dovršavaju se sve pojedinačne priče započete u prvim dvjema knjigama, svijet prolazi kroz svojevrsnu kataklizmu, a glavni likovi, ponovno zajedno nakon duge razdvojenosti, traže put kroz „zlatna vrata“ jer samo oni koji kroz njih uspiju proći više nisu u vlasti vremena…
