Jasno profiliran nakladnički program, stalni krug kvalitetnih vanjskih suradnika te visoka razina koncepcije, izbora i obrade tekstova, dizajna i tiska.
Ova prozno-pjesnička čitanka ubrojit će se među ključne anglističke događaje 2025. godine: u njoj prevoditelj i i pjesnik Goran Čolakhodžić donosi izbor iz proze i poezije engleskog predmodernista Edwarda Thomasa, jednog od najvažnijih glasova britanskog pjesništva i generacije umjetnika koja je nastradala u Prvom svjetskom ratu i bliskog prijatelja američkog klasika Roberta Frosta. Ritmovi njegovih stihova tihi su i nenapadni; bio je prije svega pjesnik zemlje, bilja, ptica i ljudskog odnosa s prirodom, ali njegova poezija odlikuje se i suptilnim psihološkim uvidima te je zasjenjena nadolazećim svjetskim sukobom. Osim što se uhvatio u koštac s Thomasovim vezanim stihom i probrao najljepše ulomke iz Thomasove prirodoslovne, putopisne i esejističke proze, Čolakhodžić je napisao i kritički predgovor, bilješke i vlastiti umjetnički tekst supostavljen Thomasovima – dnevnik dolaska proljeća u Zagreb 2025., koji naglašava sličnosti i razlike između Engleske i Hrvatske, 19. i 21. stoljeća, podsjećajući i na utjecaj koji klimatske promjene i problematični odnos ljudi prema prirodi imaju na našu suvremenost. Zadivljujuće likovne odgovore na ovdje sabrane tekstove dala je akademska slikarica Iva Valentić, povezujući dalekoistočne tehnike sa zapadnjačkom književnošću. Zbog svega navedenog ovo izdanje ubrajamo među najljepše knjige Malih zvona objavljene u proteklih nekoliko godina.
Četvrta zbirka mladog nagrađivanog pjesnika Josipa Čekolja vodi čitatelja na neočekivana putovanja kroz prostore književnosti. Na noćnim čitateljskim i spisateljskim stazama nastaju pjesme u obliku akrostiha. Za svoje akrostihe pjesnik bira prve rečenice iz romana koji su na neki način obilježili njegovo djetinjstvo i mladenaštvo. Tako ostvaruje originalan dijalog između poezije i proze, brišući granice između starije i suvremene književnosti te između djela za djecu i odrasle. Raznolikost poetskih slika u ovoj jezičnoj rukoveti ne proturječi jedinstvu cjeline koje se temelji na svojevrsnom supstratu autorova promišljanja svijeta. Nastupajući u dvostrukoj ulozi čitatelja i pisca, Čekolj stvara stihove koji niču iz osobnih sjećanja i doživljaja, rezonirajući i sa širim društvenim i političkim problemima. Zbirka je prepuna začudnih stilskih figura i neobičnih sintaktičkih obrata, koji s jedne strane dosljedno održavaju koncept akrostiha, a s druge odražavaju autorovu maštovitost i kreativnu slobodu. Osjećajem za ritmičnost i zvučnost jezika „Rukovet noćnih putovanja” nadovezuje se na Čekoljeve prethodne knjige, ali otvara
i novo poetsko putovanje tračnicama lirskog jezika – konceptualno promišljeno i stilski zaokruženo djelo
koje plijeni pažnju svježinom i slojevitošću vizije.
Christiane Ritter, tridesetsedmogodišnja domaćica, majka jednog djeteta i žena s nešto umjetničkog obrazovanja, uputila se 1934. prema Svalbardu – točnije, prema sjevernoj obali otoka Spitsbergena – na poziv svojega muža, pomorskog kapetana i zaljubljenika u daleki sjever. Bila je opremljena svime što su joj dobronamjerni ljudi savjetovali da uzme za sobom, no nitko od njih nije znao što je točno čeka na odredištu. Vozeći se brodom prema sjevernim širinama, tajila je pred drugim putnicima krajnji cilj svojeg putovanja, znajući da po mišljenju većine takav pothvat nije za ženu. Jer, doista, prije Christiane nijedna se žena iz takozvanog civiliziranog svijeta nije odvažila otići u surove polarne prostore; njih se povezivalo isključivo s muškarcima, istraživačima, osvajačima divljine. Koliko god u prvi mah iznenađena, pa i zastrašena životom u arktičkoj pustoši, Christiane Ritter hrabro se upušta u pustolovinu. Prilagođava se tijesnoj kolibi, udaljenoj 250 kilometara od najbližeg naselja, nastambi koja pruža tek elementarnu zaštitu pred silama prirode, i trudi se u njoj voditi kućanstvo za supruga i njegovog pomoćnika Karla. Često ostajući sama – dok dvojica muškaraca odlaze u lov, na kojemu se temelji njihova prehrana – uspijeva izaći na kraj s fizički zahtjevnim okolnostima, strahom i tjeskobom.
Čak i u takvim situacijama ipak u njezinom doživljaju dalekog sjevera prevladavaju zadivljenost i strahopoštovanje pred okolnim prirodnim svijetom. Bilježenje dojmova i svakodnevnih aktivnosti riječju i slikom pomaže joj da izađe na kraj sa samoćom, pa i s teškim, dugotrajnim mrakom polarne noći. Te bilješke na koncu će poslužiti kao temelj za knjigu na kojoj će autorica raditi još dvije godine nakon povratka kući, nastojeći dati literarnu dimenziju svojim doživljajima. To joj je u potpunosti uspjelo; izuzetno dojmljivo opisuje arktički svijet, njegove životinjske stanovnike i klimatske specifičnosti, auroru borealis, dolazak leda, surovost stjenovite obale, život sitne ljetne vegetacije. Za razliku od drugih (muških) izvještaja iz polarnih prostora, u njezinom nije naglasak na poduzetnosti i hrabrosti istraživača i lovaca (iako se i o tome govori), nego na nezemaljskoj ljepoti krajnjeg sjevera i djelovanju njegovih ekstrema na ljudsku psihu. Knjiga Christiane Ritter Žena u polarnoj noći smatra se klasičnim djelom putopisne literature, te se na izvornom, njemačkom jeziku tiska u kontinuitetu od 1938., kad je prvi put objavljena. Prevedena je na osamnaest jezika i vrlo je zapažena i kao prijevodno izdanje; dosad nije bila prevedena na hrvatski.
Tove Jansson – autorica planetarno poznatih dječjih knjiga o Muminima – u zbirci povezanih i uglavnom autobiografskih priča naslovljenoj „Kipareva kći” prvi put se obratila odrasloj publici. Služeći se naivnim glasom dječje junakinje, živo pripovijeda o prostorima i ljudima koji su obilježili njezino djetinjstvo, pa i cijeli život. Iako su slike iz vlastitog sjećanja okosnica njezinih priča, Tove Jansson nadilazi osobno i uspijeva zaigrano progovoriti o umjetnosti i umjetničkom životu. S majkom ilustratoricom i ocem kiparom, dani malene naratorice odvijaju se u boemskom ateljeu, među crtežima, gipsanim odljevima i brojnim kućnim ljubimcima, s tihom slutnjom materijalnih problema. Taj život – u kojemu je „amater” najgora riječ kojom se nekoga može nazvati – svojevrsna je škola. Ponajprije škola gledanja, o čemu svjedoče impresivni opisi ledenjaka i morskih zaljeva, ali i škola samostalnosti, zahvaljujući kojoj već i dijete propituje neka pravila i postupke s kojima se suočava. Pripovjedački glas u svim pričama ostaje dosljedno dječje iskren – istovremeno zadivljen i preplašen dok istražuje svijet. Sudari dječjeg svijeta sa svijetom odraslih nisu nimalo uljepšani, što ovim autobiografskim zapisima daje posebnu snagu i izražajnost. „Kipareva kći”, međutim, ponajprije slavi (dječju) znatiželju i maštu iz koje izrastaju umjetnica i njezina umjetnost. Za Tove Jansson prostori djetinjstva su prostori neobuzdanog nadahnuća – u svakom kutku kuće ili prirode može nastati maštovita igra ili umjetničko djelo.
Book #6176
Arhitekt s iskustvom pisanja, Tomislav Pavelić, u novoj knjizi koncipiranoj poput svojevrsnog putničkog dnevnika promišlja (su)odnose čovjeka i prirode, prostora i mjesta, povijesti i sadašnjosti. Na kraju svojih, često eruditskih razmatranja postavlja pitanja koja služe i kao polazišta i kao odredišta tih putovanja. Ne nudeći ishitrene odgovore, poziva nas da otvorena uma pristupimo univerzalnoj tematici oslikanoj u konkretnim primjerima posjećenih krajeva koji tvore šarenu i dinamičnu scenografiju ove knjige. U njoj se smjenjuju većini nas slabo poznati, a toliko atraktivni prostori Armenije, Gruzije, Sicilije, Andaluzije… Svi nas oni mogu podučiti o prošlosti, ali nam ujedno omogućuju bistriji pogled u mutnu i nesigurnu budućnost naše civilizacije.
Book #6173
Postoje vrata koja ne znamo otvoriti. Iza njih je rješenje zagonetke, kraj-početak. Ta vrata, prema onostranom ili prema praznini, neprestano su na neki način prisutna u devetoj pjesničkoj zbirci zapažene autorice Marije Lamot. No postoje i brojna manja vrata koja se u njezinim pjesmama širom otvaraju – prema sjećanjima, krajolicima, zrcalima, trenutcima rasutim u vremenu, bljeskovima intenzivne sadašnjosti. Ona vode u noć, u bijelo, u učionicu u kojoj se govori o filozofiji, u obiteljske prostore te, nadasve, među stabla i bića koja ne govore ljudskim jezikom.
Book #6170
Ova nježna, vedra i zabavna priča bit će bliska svakom djetetu rane školske dobi. Njezin glavni junak Dalibor misli da mora biti „veliki dečko” i odbaciti svoje djetinjaste plišane ljubimce. Prepušteni sami sebi oni se snalaze kako znaju, a Dalibora počinje gristi savjest… Niz duhovitih detalja, mudra pouka te izvanredne ilustracije Vendi Vernić učinit će Zeku i Pile omiljenim stanovnicima svake dječje police s knjigama.
Priča o bijeloj vili nadahnuta je stvarnim životnim iskustvom. Mirjana Mrkela u njoj progovara o usamljenosti i osjećaju odbačenosti, čestim u životu ljudi koji se naizgled razlikuju od većine. Kao osoba koja je oslijepjela u odrasloj dobi, autorica lako suosjeća s osobama koje su iz bilo kojeg razloga odbačene ili marginalizirane u našem društvu. Svoju priču ispričala je kao bajku, oslanjajući se na neke elemente iz slavenske mitologije. Njezina junakinja, vila koja je zakoračivši u područje neke zle stare čarolije postala kozonoga, uzmiče od ljudi koji je ne prihvaćaju. Povlači se u planinski svijet bilja i životinja i tuguje. No mjesec i sunce tu su i za nju, kao i za sva druga bića. Mjesec je hrabri svojim sjajem, a sunce joj ulijeva snagu i smirenost. Bijela vila predstavlja sve one koji čeznu za razumijevanjem i prihvaćanjem. Autorica je slikovnicu realizirala blisko surađujući s ilustratoricom Katarinom Radošević Galić, te su zajednički stvorile maštovite prostore kojima se kreću mala vila i njezina pratnja.
Book #6183
Nova slikovnica Sanje Lovrenčić i Dominika Vukovića prati putanju jedne ruže. Prelazeći iz ruke u ruku, crveni cvijet ocrtava obrise gradske četvrti kroz koju ga nose različiti likovi. Ta četvrt bogat je mikrosvijet u kojem se odvijaju slučajni susreti, mali dnevni rituali te nikad do kraja izrečene ljudske drame. Likovi među kojima ruža putuje pripadaju različitim društvenim skupinama: od šetača pasa, mladih roditelja, prodavačice u dućanu, stanovnice staračkog doma i mlade umjetnice, do marginalaca kao što su ostarjeli beskućnik i ulični svirač. Svi su oni, međutim, povezani jednostavnom gestom ljubaznosti: predajom ruže u sljedeću ruku. Ruža tako postaje metafora zajedništva kojom je protkano gradsko tkivo, unatoč razlikama koje ga prožimaju. Konačno, taj lomljivi cvijet tematizira krhkost svake nježne geste ali – upravo zato – i njezinu ljepotu.
Book #6179
Kivi zahtijeva psa! Kivi uznemireno viče da žarko želi kućnog ljubimca sve dok se jednog jutra, nakon sna o umiljatim jazavčarima, na vratima ne pojavi neobično stvorenje – Gorostaspas! Gorostaspas nije uobičajen pas, stoga se Kivi čudi njegovom ružnom izgledu i nestašnom ponašanju. I dok svi bježe od proždrljive životinje koja stvara strašan nered, Kivi odluči pokušati upristojiti i odgojiti čudovišnog psa. Nakon niza šaljivih nezgoda i kaotičnih dogodovština, dijete se počne pitati može li uistinu promijeniti tog svojevoljnog i nespretnog ljubimca… Možda ipak mora prihvatiti divljeg psa takvog kakav jest i omogućiti mu slobodu? Ova zabavna i zaigrana priča o slobodi, dobroti i toleranciji ispripovijedana je u rimovanim stihovima koji su podjednako zanimljivi i dječjoj i odrasloj čitateljskoj publici. U maštovitome prijevodu Sare Malić, koji istovremeno nasmijava i poučava, sačuvana je posebnost ove slikovnice – Kivi je zamišljen i nacrtan kao lik s kojim se svako dijete može poistovjetiti.
Odajući počast H. C. Andersenu povodom njegovih okruglih godišnjica (2025. navršava se 220 godina od njegova rođenja i 150 godina od smrti), naklada Mala zvona odlučila je objaviti, u novom ruhu, jednu od njegovih manje poznatih bajki, koja ipak sadrži sve najbolje karakteristike autorovog stila, a k tome razvija osjećaj (najmlađih) čitatelja/čitateljica za biljni svijet. „Cvijeće male Ide“ govori o djevojčici koja je žalosna jer njezino cvijeće vene. Tješi je student (autorov alter ego) pričom o tome kako je cvijeće umorno jer noću odlazi na ples – uz mnoštvo maštovitih pojedinosti, poput cvjetnih leptira koji prenose poruke i znakova pomoću kojih se cvijeće sporazumijeva. Posve zaokupljena studentovom pričom, djevojčica nastavlja maštati… Andersenov način pripovijedanja živ je i duhovit, a nježnost s kojom dočarava dječji svijet osvojit će i današnje čitatelje/čitateljice svih generacija. Za ovo izdanje Mala zvona naručila su nov prijevod nagrađivanog prevoditelja i skandinavista Miše Grundlera, a ilustrirala ga je Branka Hollingsworth Nara, čiji nam se stil čini osobito prikladnim za ilustriranje dužih narativnih bajkovitih tekstova.
U prvi mah čini se da je ova neobična slikovnica u potpunosti posvećena beskrajnoj raznolikosti vjetrova. No zapravo propituje načine na koje ljudi doživljavaju i opisuju svijet. Glavna junakinja priče, vjetrohodačica Tanja, na početku obavlja svoj posao u skladu s pravilima i očekivanjima vjetropromatračke službe. Međutim, s vremenom toj strastvenoj ljubiteljici vjetrova više nije dovoljan običan jezik službenih izvješća; počinje pisati drugačije – osobnije i poetičnije, a treba joj i više vremena da sroči rečenice. Istodobno, razni je vjetroslužbenici sve teže razumiju…
Tanjine doživljaje u vjetru i jeziku autor teksta, Igor Rajki, dočarava začudnim složenicama i nesvakidašnjim dosjetkama, dok ilustratorica Klasja Habjan u suglasju s pričom stvara maštovit likovni svijet.
Ova prozno-pjesnička čitanka ubrojit će se među ključne anglističke događaje 2025. godine: u njoj prevoditelj i i pjesnik Goran Čolakhodžić donosi izbor iz proze i poezije engleskog predmodernista Edwarda Thomasa, jednog od najvažnijih glasova britanskog pjesništva i generacije umjetnika koja je nastradala u Prvom svjetskom ratu i bliskog prijatelja američkog klasika Roberta Frosta. Ritmovi njegovih stihova tihi su i nenapadni; bio je prije svega pjesnik zemlje, bilja, ptica i ljudskog odnosa s prirodom, ali njegova poezija odlikuje se i suptilnim psihološkim uvidima te je zasjenjena nadolazećim svjetskim sukobom. Osim što se uhvatio u koštac s Thomasovim vezanim stihom i probrao najljepše ulomke iz Thomasove prirodoslovne, putopisne i esejističke proze, Čolakhodžić je napisao i kritički predgovor, bilješke i vlastiti umjetnički tekst supostavljen Thomasovima – dnevnik dolaska proljeća u Zagreb 2025., koji naglašava sličnosti i razlike između Engleske i Hrvatske, 19. i 21. stoljeća, podsjećajući i na utjecaj koji klimatske promjene i problematični odnos ljudi prema prirodi imaju na našu suvremenost. Zadivljujuće likovne odgovore na ovdje sabrane tekstove dala je akademska slikarica Iva Valentić, povezujući dalekoistočne tehnike sa zapadnjačkom književnošću. Zbog svega navedenog ovo izdanje ubrajamo među najljepše knjige Malih zvona objavljene u proteklih nekoliko godina.
Četvrta zbirka mladog nagrađivanog pjesnika Josipa Čekolja vodi čitatelja na neočekivana putovanja kroz prostore književnosti. Na noćnim čitateljskim i spisateljskim stazama nastaju pjesme u obliku akrostiha. Za svoje akrostihe pjesnik bira prve rečenice iz romana koji su na neki način obilježili njegovo djetinjstvo i mladenaštvo. Tako ostvaruje originalan dijalog između poezije i proze, brišući granice između starije i suvremene književnosti te između djela za djecu i odrasle. Raznolikost poetskih slika u ovoj jezičnoj rukoveti ne proturječi jedinstvu cjeline koje se temelji na svojevrsnom supstratu autorova promišljanja svijeta. Nastupajući u dvostrukoj ulozi čitatelja i pisca, Čekolj stvara stihove koji niču iz osobnih sjećanja i doživljaja, rezonirajući i sa širim društvenim i političkim problemima. Zbirka je prepuna začudnih stilskih figura i neobičnih sintaktičkih obrata, koji s jedne strane dosljedno održavaju koncept akrostiha, a s druge odražavaju autorovu maštovitost i kreativnu slobodu. Osjećajem za ritmičnost i zvučnost jezika „Rukovet noćnih putovanja” nadovezuje se na Čekoljeve prethodne knjige, ali otvara
i novo poetsko putovanje tračnicama lirskog jezika – konceptualno promišljeno i stilski zaokruženo djelo
koje plijeni pažnju svježinom i slojevitošću vizije.
Christiane Ritter, tridesetsedmogodišnja domaćica, majka jednog djeteta i žena s nešto umjetničkog obrazovanja, uputila se 1934. prema Svalbardu – točnije, prema sjevernoj obali otoka Spitsbergena – na poziv svojega muža, pomorskog kapetana i zaljubljenika u daleki sjever. Bila je opremljena svime što su joj dobronamjerni ljudi savjetovali da uzme za sobom, no nitko od njih nije znao što je točno čeka na odredištu. Vozeći se brodom prema sjevernim širinama, tajila je pred drugim putnicima krajnji cilj svojeg putovanja, znajući da po mišljenju većine takav pothvat nije za ženu. Jer, doista, prije Christiane nijedna se žena iz takozvanog civiliziranog svijeta nije odvažila otići u surove polarne prostore; njih se povezivalo isključivo s muškarcima, istraživačima, osvajačima divljine. Koliko god u prvi mah iznenađena, pa i zastrašena životom u arktičkoj pustoši, Christiane Ritter hrabro se upušta u pustolovinu. Prilagođava se tijesnoj kolibi, udaljenoj 250 kilometara od najbližeg naselja, nastambi koja pruža tek elementarnu zaštitu pred silama prirode, i trudi se u njoj voditi kućanstvo za supruga i njegovog pomoćnika Karla. Često ostajući sama – dok dvojica muškaraca odlaze u lov, na kojemu se temelji njihova prehrana – uspijeva izaći na kraj s fizički zahtjevnim okolnostima, strahom i tjeskobom.
Čak i u takvim situacijama ipak u njezinom doživljaju dalekog sjevera prevladavaju zadivljenost i strahopoštovanje pred okolnim prirodnim svijetom. Bilježenje dojmova i svakodnevnih aktivnosti riječju i slikom pomaže joj da izađe na kraj sa samoćom, pa i s teškim, dugotrajnim mrakom polarne noći. Te bilješke na koncu će poslužiti kao temelj za knjigu na kojoj će autorica raditi još dvije godine nakon povratka kući, nastojeći dati literarnu dimenziju svojim doživljajima. To joj je u potpunosti uspjelo; izuzetno dojmljivo opisuje arktički svijet, njegove životinjske stanovnike i klimatske specifičnosti, auroru borealis, dolazak leda, surovost stjenovite obale, život sitne ljetne vegetacije. Za razliku od drugih (muških) izvještaja iz polarnih prostora, u njezinom nije naglasak na poduzetnosti i hrabrosti istraživača i lovaca (iako se i o tome govori), nego na nezemaljskoj ljepoti krajnjeg sjevera i djelovanju njegovih ekstrema na ljudsku psihu. Knjiga Christiane Ritter Žena u polarnoj noći smatra se klasičnim djelom putopisne literature, te se na izvornom, njemačkom jeziku tiska u kontinuitetu od 1938., kad je prvi put objavljena. Prevedena je na osamnaest jezika i vrlo je zapažena i kao prijevodno izdanje; dosad nije bila prevedena na hrvatski.
Ova nježna, vedra i zabavna priča bit će bliska svakom djetetu rane školske dobi. Njezin glavni junak Dalibor misli da mora biti „veliki dečko” i odbaciti svoje djetinjaste plišane ljubimce. Prepušteni sami sebi oni se snalaze kako znaju, a Dalibora počinje gristi savjest… Niz duhovitih detalja, mudra pouka te izvanredne ilustracije Vendi Vernić učinit će Zeku i Pile omiljenim stanovnicima svake dječje police s knjigama.
Prošla baba s kolačima!
Ne cvjetaju mi ruže!
Pala sjekira u med!
Likovna umjetnica Petra Balekić tumači na svoj način – pomoću slika i riječi – samo neke od živopisnih izraza koji se često čuju u govornom jeziku. Za one koji znaju hrvatski, da se podsjete i nasmiju, a za one koji ne znaju, da se načude, nauče ih uz pomoć engleskog prijevoda i tako ne dobiju „jezikovu juhu” zbog neupućenosti.
Priča o bijeloj vili nadahnuta je stvarnim životnim iskustvom. Mirjana Mrkela u njoj progovara o usamljenosti i osjećaju odbačenosti, čestim u životu ljudi koji se naizgled razlikuju od većine. Kao osoba koja je oslijepjela u odrasloj dobi, autorica lako suosjeća s osobama koje su iz bilo kojeg razloga odbačene ili marginalizirane u našem društvu. Svoju priču ispričala je kao bajku, oslanjajući se na neke elemente iz slavenske mitologije. Njezina junakinja, vila koja je zakoračivši u područje neke zle stare čarolije postala kozonoga, uzmiče od ljudi koji je ne prihvaćaju. Povlači se u planinski svijet bilja i životinja i tuguje. No mjesec i sunce tu su i za nju, kao i za sva druga bića. Mjesec je hrabri svojim sjajem, a sunce joj ulijeva snagu i smirenost. Bijela vila predstavlja sve one koji čeznu za razumijevanjem i prihvaćanjem. Autorica je slikovnicu realizirala blisko surađujući s ilustratoricom Katarinom Radošević Galić, te su zajednički stvorile maštovite prostore kojima se kreću mala vila i njezina pratnja.
Book #6183
Nova slikovnica Sanje Lovrenčić i Dominika Vukovića prati putanju jedne ruže. Prelazeći iz ruke u ruku, crveni cvijet ocrtava obrise gradske četvrti kroz koju ga nose različiti likovi. Ta četvrt bogat je mikrosvijet u kojem se odvijaju slučajni susreti, mali dnevni rituali te nikad do kraja izrečene ljudske drame. Likovi među kojima ruža putuje pripadaju različitim društvenim skupinama: od šetača pasa, mladih roditelja, prodavačice u dućanu, stanovnice staračkog doma i mlade umjetnice, do marginalaca kao što su ostarjeli beskućnik i ulični svirač. Svi su oni, međutim, povezani jednostavnom gestom ljubaznosti: predajom ruže u sljedeću ruku. Ruža tako postaje metafora zajedništva kojom je protkano gradsko tkivo, unatoč razlikama koje ga prožimaju. Konačno, taj lomljivi cvijet tematizira krhkost svake nježne geste ali – upravo zato – i njezinu ljepotu.
Book #6179
Tove Jansson – autorica planetarno poznatih dječjih knjiga o Muminima – u zbirci povezanih i uglavnom autobiografskih priča naslovljenoj „Kipareva kći” prvi put se obratila odrasloj publici. Služeći se naivnim glasom dječje junakinje, živo pripovijeda o prostorima i ljudima koji su obilježili njezino djetinjstvo, pa i cijeli život. Iako su slike iz vlastitog sjećanja okosnica njezinih priča, Tove Jansson nadilazi osobno i uspijeva zaigrano progovoriti o umjetnosti i umjetničkom životu. S majkom ilustratoricom i ocem kiparom, dani malene naratorice odvijaju se u boemskom ateljeu, među crtežima, gipsanim odljevima i brojnim kućnim ljubimcima, s tihom slutnjom materijalnih problema. Taj život – u kojemu je „amater” najgora riječ kojom se nekoga može nazvati – svojevrsna je škola. Ponajprije škola gledanja, o čemu svjedoče impresivni opisi ledenjaka i morskih zaljeva, ali i škola samostalnosti, zahvaljujući kojoj već i dijete propituje neka pravila i postupke s kojima se suočava. Pripovjedački glas u svim pričama ostaje dosljedno dječje iskren – istovremeno zadivljen i preplašen dok istražuje svijet. Sudari dječjeg svijeta sa svijetom odraslih nisu nimalo uljepšani, što ovim autobiografskim zapisima daje posebnu snagu i izražajnost. „Kipareva kći”, međutim, ponajprije slavi (dječju) znatiželju i maštu iz koje izrastaju umjetnica i njezina umjetnost. Za Tove Jansson prostori djetinjstva su prostori neobuzdanog nadahnuća – u svakom kutku kuće ili prirode može nastati maštovita igra ili umjetničko djelo.
Book #6176
Naše knjige možete kupiti u našoj knjižari-galeriji Kabinet Malih zvona u Savskoj 28 (Cibonin prolaz) u Zagrebu, kao i u knjižarama Artmen, Hoću knjigu, Dominović, Vuković&Runjić, Planetopija, Školska knjiga, VBZ, Ljevak, Superknjižara, Bookara.
