Renowed Croatian poet and short story writer Dorta Jagić offers a series of highly original literary portraits of biblical heroines, drawing on material from the biblical narrative, but also from various other sources. The author gives her heroines imagined personal traits, poetic details of hair, face or gait, and more then an occasional hidden thought, connecting them boldly with contemporary world.
Franz Wegeler i Ferdinand Ries u svojim biografskim bilješkama o Ludwigu van Beethovenu, po prvi put prevedenima na hrvatski jezik, stvaraju prijateljsku, iskrenu i nadasve ljudsku sliku o glazbenom geniju, u naše vrijeme često zasjenjenom raznim mitovima koji su se o njemu stvarali i ustalili tijekom stoljeća. Beethovenovi suvremenici i prijatelji Wegeler i Ries pišu gotovo razgovornim jezikom, pristupačnim i suvremenom čitatelju, redajući zapise o općim biografskim činjenicama, ali i brojne zanimljivosti o skladateljevoj osobnosti, te često šaljive i zabavne anegdote iz njegova života. Rastvarajući mit o slavnome glazbeniku, prikazuju svojeg prijatelja opterećenog svakodnevnim životnim problemima, ljubavnim i financijskim; rastrgnutog između očekivanja temeljenih na svjetskoj slavi i zdravstvenih problema; pokretanog iskrenim željama i nadama, te ponajprije težnjom za iznimnim umjetničkim stvaranjem.
Book #2809
U svom subjektivno obojanom katalogu-galeriji ženskih likova iz Biblije Dorta Jagić ispisuje i objedinjuje niz književnih portreta biblijskih junakinja, crpeći građu u prvom redu iz biblijskog izvještaja, ali i iz znanstvene literature te osobnog upisivanja “između redova”. Izabranim junakinjama autorica daruje, uz obilje poezije, detaljno opisanu kosu, ponekad lice ili način hoda, poneku skrivenu misao.
U tom ženskom sabiranju, u kojemu se ističe raznolikost ženskih uloga, ravnopravno se susreću zvijezde kao Eva, Sara, Marija, Rebeka, ali i mnogo manje poznate a zanimljive žene kao poput Serve, Mikale, Atalije, Zareše. Sve su one za autoricu važne i bezvremene osobnosti koje izazivaju analizu, poniranje i identifikaciju, te neizbježne, ponekad humoristične a ponekad gorke, poveznice sa suvremenim kontekstom i problemima.
Selma Lagerlöf, znamenita švedska spisateljica i prva žena koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost, objavila je 1922. djelo naslovljeno „Mårbacka“, inspirirano istoimenim seoskim imanjem na kojem je provela djetinjstvo. Knjiga se sastoji od trideset sedam kratkih pripovijesti, podijeljenih u pet tematskih cjelina: Put u Strömstad, Pripovijesti stare domaćice, Stare građevine i stari ljudi, Nova Mårbacka te Svakodnevica i slavlja. U nizu živih prizora vidimo djecu obitelji Lagerlöf, njihovog osebujnog oca, uvijek spremnog na igru, nježnu majku, očevu neudanu sestru, čudesnu baku koja im pjeva i pripovijeda priče, kućnu poslugu te niz posjetitelja. Idilu djetinjstva rano prekida Selmina iznenadna bolest koja je središnja tema prvog ciklusa priča. Djevojčici su tek tri godine kad jednog dana shvaća da ne može hodati. A kad ponovno uspije stati na noge – u Strömstadu, na zapadnoj obali Švedske, kamo je obitelj krenula u nadi da će joj pomoći boravak uz more – Selma je uvjerena da to može zahvaliti susretu s rajskom pticom. Opisujući događaje u trećem licu, autorica izuzetno suptilno dočarava stanja dječje psihe, pridajući veliku važnost dječjim razmišljanjima, osjećajima, maštanjima. U ostalim cjelinama pripovijeda o snovitim, pomalo jezivim pričama stare domaćice, povezanim s prostorom u kojem djeca odrastaju, o negdašnjim vlasnicima Mårbacke, o autoričinom ocu (kojeg neki smatraju glavnim likom ovog djela) i njegovim naporima da Mårbacku pretvori u veliko i otmjeno imanje. Posljednji niz pripovijesti dočarava raznolike događaje, upotpunjujući idiličnu sliku svijeta koji treperi na krhkoj granici između proživljene stvarnosti i mitskog doživljaja djetinjstva kao razdoblja vedrine. (Sanja Lovrenčić)
U pričama izabranim za ovu zbirku Lafcadio Hearn slika posve osebujan portret Japana s kraja 19. stoljeća: precizno novinarsko oko bilježi svaki detalj okruženja s kojim se susreće, ali se to okruženje pred njim pretače u neku legendu, priču o duhovima, sliku nekog rituala na izdisaju. Čitatelj se tako susreće s posljednjim bljeskovima tradicionalnog Japana koji pred Hearnovim pogledom nestaje, a kroz taj ga nestajući svijet vodi uvijek blago ironičan autorski glas koji pripovijeda o tehnikama proricanja, ukletoj haljini dugih rukava, svemu što odzvanja u tuljenju jednog psa, svjetiljkama što se spuštaju u more za svetkovine mrtvih… Stoga su Hearnove priče vrijedan izvor informacija za sve one koje zanima negdašnji Japan, ali i profinjen literarni tekst koji virtuozno kombinira elemente fantastike, prozne ironije te poetskog maštanja.
Priče su izabrane iz knjiga “In Ghostly Japan” i “Kwaidan.
Jednostavne i neposredne rečenice Jessie Conrad dozivaju pred čitatelja lik njenog supruga, jednog od najvećih pisaca engleske književnosti 20. stoljeća: nervozan, pomalo čudak, na svoj način privržen obitelji, iznad svega zaokupljen književnim radom. No istodobno vidimo i nju, gotovo idealnu piščevu ženu iz starih vremena. Ona pretipkava tekstove, kuha i štedi, dočekuje goste, podiže djecu, na sve moguće načine izlazi na kraj sa stvarnošću umjesto Josepha Conrada. Iz uloge supruge, domaćice i majke izdiže je, međutim, sam čin pisanja. Odvaživši se da zabilježi ovo intimno svjedočanstvo, ona stvara sebi mjesto u (Conradovom) prostoru riječi te se i sama pretvara u autoricu.
Grafički roman Moja baka zove se kao čokolada nježna je, hrabra i suptilno slojevita knjiga o pamćenju, gubitku i bliskosti. Povezujući u jedinstvenu cjelinu fragmente razgovora, osobne zapise u prozi i stihu s ekspresivnim crno-bijelim ilustracijama, autorica ispisuje intimnu biografiju svoje bake: ratnog siročeta, usvojene djevojčice, odrasle žene, televizijske novinarke i majke, te naposljetku starice koja živi u domu, polagano tonući u demenciju. No baka nije jedini lik ove priče. Klasja Habjan progovara i o vlastitom iskustvu, o cijelom spektru osjećaja s kojima se suočava promatrajući baku. Njezina je umjetnost svojevrstan odgovor na tjeskobu koju izaziva neumitnost gubitka, ali je prije svega tihi čin prisutnosti — pokušaj da se zabilježi jedan život i jedan odnos, s pažnjom i s ljubavlju.
U “Mostu od sedre” autorica Jana Prević Finderle, na temelju vlastitog iskustva i sjećanja, uvodi nas u život putnika i svijet putovanja. Kratke putopisne crtice djeluju na čitatelja kao originalne razglednice; koncizan opis proizašao iz autoričinog dojma o nekom mjestu, suputniku ili gostu pred očima nam se pretvara u sliku. Od skromnog ljetovanja na Jadranskom moru u ranom djetinjstvu, preko nešto kasnijih obiteljskih putovanja automobilom u Pariz i London, pa sve do samostalnih lutanja svijetom u odrasloj dobi, autoričin tekst, ponekad humorističan, ponekad melankoličan, te gotovo uvijek nostalgičan, djeluje nam blisko te nas potiče da se i sami upustimo u pustolovinu. Tekst je popraćen crtežima Mate Rupića, koji je tehnikom tuša vješto i promišljeno neke od živopisnih trenutaka Janinih priča prenio na papir.
Book #2795
“Nemirni mir” profesora Renea Lovrenčića govori o dva desetljeća povijesti svijeta, od završetka jednog do početka drugog golemog krvoprolića. Ona nije tek faktografsko-kronološka naracija o zbivanjima, nego istraživanje o sudbonosnim fenomenima i procesima koji su obilježili to doba velikih nada, razočaranja i bojazni, vidovitih predviđanja i teških zabluda, ispravnih i promašenih kalkulacija. Po mnogo čemu je podsjećalo na dva desetljeća uoči I. svjetskog rata, no donijelo je i neočekivane novosti: prijetnju socijalne revolucije, moćan val antikolonijalnih pokreta, najveću ekonomsku krizu, fašizam i totalitarne diktature. U tom velikom, vrlo složenom i na različite načine povezanom spletu zbivanja čitatelj će naći razloge za dosad najveći od svih ratova, čiji brojni tragovi još uvijek žive.
Autor bazira tekst na obilnoj građi – izvorima i literaturi: britanskoj, francuskoj, ruskoj, njemačkoj i američkoj. Koristeći se uglavnom stranim izvorima, autor iznosi i vlastite sudove, ocjene i primjedbe. Do njih je došao godinama radeći kao profesor odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu, gdje je bio voditelj katedre za opću (svjetsku) povijest Novog vijeka. Zbog interesa za tu temu često je držao kolegije upravo o rečenoj tematici, a nastavio se njome baviti i u mirovini.
Novo izdanje Gogoljevih antologijskih priča Nos i Kabanica Mala zvona objavljuju s osebujnim i humorističnim ilustracijama nagrađivane ilustratorice i dizajnerice Vendi Vernić, koja o ovom projektu kaže: “Moja priča o ilustriranju Gogoljevih djela započela je još na diplomskoj godini studija na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti. Tada je nastao niz skica i studija prema Kabanici i Nosu, no trebalo je još neko vrijeme da ti crteži prerastu u ‘ozbiljne’ ilustracije. (…) Gogoljevim pričama privukli su me suptilni humor i ironija, apsurdni elementi radnje, način na koji autor gleda svijet oko sebe i pripovijeda o njemu. Fantastično je isprepleteno s realističnim, ne postoje objašnjenja za neobične događaje i pojave, oni jednostavno jesu. (…) U ilustriranju sam pokušala povezati Gogoljeve opservacije sa svojima, u svijetu o kojem on piše prepoznati svijet u kojem živim, i unijeti osobno iskustvo u likovnu interpretaciju.”
Vendine ilustracije Nosa i Kabanice prvi su put objavljene u čileanskom izdanju (Saposcat, 2019.).
Za hrvatsko izdanje urednici Sanja Lovrenčić i Goran Čolakhodžić minimalno su osuvremenili već klasični prijevod Romana Šovaryja.
Zbirka glazbenih kritika i eseja filmskog redatelja i erudita Zvonimira Berkovića. Tekstovi koje je tijekom nekoliko desetljeća pisao za novine i časopise ovdje su sabrani i podijeljeni u četiri cjeline: Kritike – Portreti – Meditacije – Razgovori. Izabrala ih je i priredila Bosiljka Perić Kempf.
Zvjezdana Jembrih likovna je umjetnica i restauratorica, koja je objavila i nekoliko vrlo originalnih i kod književne kritike zapaženih zbirki pjesama i kratkih proza. Njezina knjiga „Oko Ogorja“ nekim se motivima i postupcima nadovezuje na poeziju iz prethodnih dviju zbirki i nagrađivane putopise. U novoj se knjizi, međutim, stapaju svi potencijali njezinog pisanja i dolaze do punog izražaja. Nadahnuće za ove tekstove autorica pronalazi u specifičnom prostoru splitskog zaleđa, selu Ogorju iz naslova i njegovoj okolici, te na temelju bliskog kontakta s tim prostorom stvara niz izuzetno dojmljivih zapisa. Naizgled obične pojedinosti postaju pokretači iznenađujućih pjesničkih slika u kojima se miješaju blisko i daleko, stvarno i nestvarno, i u kojima nećemo naići ni na tračak banalnosti, sentimentalnosti, općenitosti. Ogorski zapisi, organizirani u šest cjelina – jedna od njih sadrži narativnije pjesme u prozi – nude čitateljstvu uzbudljiv doživljaj: evokaciju jednog prostora koji pjesničkim činom postaje svojevrstan autoričin, ali i univerzalan zavičaj.
Dodatnu umjetničku vrijednost ovoj knjizi daju grafike akademskog umjetnika Jure Kokeze, inspirirane istim krajolikom kao i poezija, koje rafiniranim likovnim jezikom prate i dopunjuju tekst.
Book #5274
U zbirci Opsjene i sablasti sakupljeno je sedam kratkih priča književnog klasika i nobelovca Rudyarda Kiplinga. Autora Knjige o džungli mnogi pamte upravo po tom romanu za djecu, no njegov je opus puno širi i bogatiji. U redcima ove knjige čitatelji se mogu upoznati s Kiplingovim interesom za nadnaravno i onostrano. Motivi o kojima piše su razni, ponekad su to duhovi, Odaslanja ili Zvijeri, a ponekad samo opsjene majstorskih prevaranata, no kulisa ostaje ista: Indijski potkontinent. U ovim fantastičnim pričama Kipling nas vodi u devetnaestostoljetnu Britansku Indiju u kojoj se isprepliću zapadnjački i indijski svijet, tehnologija i tradicija, birokracija i praznovjerje, pitomo i divlje… Tekst je popraćen izvrsnim ilustracijama Mateja Stića koji je vještim uprizorenjem nekih od najsnažnijih Kiplingovih impresija pridonio općoj atmosferi nelagode i jeze ove zbirke.
Book #3164
„Pisma napisana za kratkog boravka u Švedskoj, Norveškoj i Danskoj“, najpopularnija knjiga Mary Wollstonecraft za njezina života, neobična su i dojmljiva mješavina putopisa, ispovjedne proze i razmatranja o društvu i ljudima, iz pera autorice čuvene „Obrane ženskih prava“ iz 1792., knjige u kojoj se prvi put javno zastupa mišljenje da žene nisu po prirodi gluplje od muškaraca te da im treba omogućiti da se obrazuju.Dvadeset pet pisama sabranih u ovoj knjizi Mary Wollstonecraft je napisala čovjeku zbog kojega je pokušala počiniti samoubojstvo, no s kojim sad pokušava obnoviti ljubav istražujući po Skandinaviji što se dogodilo s njegovim trgovačkim brodom i vrijednim teretom sumnjiva porijekla. Taj put, na koji autorica kreće sa svojom jednogodišnjom kćeri i njenom dadiljom, prava je avantura za ono doba, a u pismima koja o njemu svjedoče pretapaju se prizori netaknute prirode sjevera i emocionalna drama iznevjerene žene i majke, s razmatranjima o društvu i odjecima značajnih događaja – poput Francuske revolucije – kojima je sama svjedočila.
“Najdraže moje srdašce, mila moja ljepotice, draga malena“ – tako počinju nježna pisma koja je Henri Barbusse pisao supruzi prije stotinu godina. Ono što slijedi nije nimalo nježno – rovovi, granatiranje, blato i mrtvi, rat koji se razotkriva u svom krvavom besmislu. Autor pisama Henri Barbusse 1914. imao je 41 godinu, reputaciju pisca i urednika, narušeno zdravlje i pacifistička uvjerenja. Unatoč svemu tome dobrovoljno se javio u francusku vojsku te dvije ratne godine proveo na prvoj liniji bojišta – da bi potom napisao roman Oganj, književno svjedočanstvo o I. svjetskom ratu koje mu je donijelo nagradu Goncourt i tisuće čitatelja. Njegov neuljepšan prikaz rata izazvao je mnogo emocija – odobravanja i prihvaćanja među onima koji su u ratu sudjelovali i doživjeli ga izbliza, osporavanja među onima koji su ga, zaklinjući se u domovinu i nacionalne interese, gledali iz daleka. Dokumentarni materijal koji je Barbusse ugradio u Oganj – pa i svjedočanstvo o nastanku romana – nalazi se upravo u pismima što ih je svakodnevno pisao supruzi Hélyonni. Današnjem čitatelju ova pisma, u svojoj neposrednosti i autentičnosti, mogu bolje od ikakve fikcije približiti ratne godine kojima je započelo dramatično „kratko 20. stoljeće“.
Pjesme rađanja i umiranja zbirka je pjesama ljubavne tematike nagrađivanog autora Igora Grbića. Tema ljubavi razrađena je nekim od tipičnih postupaka – opisom dijelova lica ili tijela voljene, ispreplitanjem ljubavnog odnosa s elementima prirode, uspostavljanjem analogija između osjećaja i godišnjih doba. Ipak, čim pažljivije razmotrimo odnos lirskog subjekta, voljene i kozmosa, uočavamo otklone od niza konvencionalnih motiva i postupaka. U Grbićevoj poeziji lirski subjekt gubi poziciju čvrstog izvora emocije koji se izražava jezikom, a ljubav otvara divlji prostor unutar kojeg subjekt, objekt i svijet u beskraj mijenjaju mjesta (Kada jednom umrem tvojim tijelom/kada svineš dom u mome grobu/naša sreća bit će zamak samo/svakom rođenom u zlatnom dobu.) Time se Grbić upisuje u drugu tradiciju ljubavne poezije konstituiranu još u trubadurskoj lirici, koja ispod denotacije strasti uvijek skriva želju za nastavljanjem simboličke igre. (A.P.)
