Nikolina Manojlović Vračar
Šarene želje iz Oblograda
Ukupno : 21,20 €
U životu Helen Jukes na pragu tridesetih nedostaju uporišta: obilježavaju ga nesigurni poslovi, česte promjene boravišta, uredska otuđenost, osjećaj nepripadanja. No već neko vrijeme privlače je pčele; zbog tog interesa volonterski je pomagala jednome od londonskih gradskih pčelara. Prijatelji znaju za tu njezinu strast i – kad se preselila u manji grad, u kuću s vrtom – daruju joj roj medonosnih pčela. Tako počinje njezina godina dana pčelarenja. Polagano upoznajući ritmove košnice, učeći izaći ususret pčelinjim potrebama, prihvaćajući odgovornost za roj malenih života, autorica otkriva da briga za košnicu zahtijeva upravo ono što njoj u svakodnevici nedostaje: strpljenje, prisutnost, ali i svojevrsna opuštenost. No Pčelinje srce ima pet otvora nije samo autobiografski zapis jedne početnice u pčelarstvu. Knjiga je protkana prizorima iz povijesti odnosa ljudi i pčela: teorijama antičkih autora, pričama o gotovo zaboravljenim oblicima pčelarstva, biološkim podacima o pčelama kao jedinkama i kao zajednici. Između vlastitog pčelarskog dnevnika, povijesti i prirodoslovlja, Helen Jukes otvara pitanja koja nadilaze pčelarstvo: koliko intervencija u ne-ljudske živote možemo smatrati etički prihvatljivima? koji je ispravan omjer naše koristi i dobrobiti drugih bića? koliko možemo razumjeti stvorenja koja su posve drugačija od nas i gdje je granica do koje im se možemo približiti? Istodobno autorica pripovijeda i jednostavnu osobnu priču – o čežnji za mjestom koje bi bilo dom, o vlastitim nesigurnim koracima prema sposobnosti za bliskost, o oprezu i nježnosti. Zato će ova knjiga biti zanimljiva svima koji vole prirodu i pčele, ali i ljubiteljima intimističke proze koja govori o potrazi za vlastitim mjestom u svijetu. (S. L.)
Mačke, zečevi, krtice, ježevi, medvjedi, sove, vrapci, zmije, bubamare, pingvini, puževi, vukovi, krokodili, žabe… Kad bismo prebrojali životinje koje prolaze kroz poeziju Branka Maleša, njegov bi se opus zacijelo pokazao kao jedan od najživahnijih pjesničkih zvjerinjaka hrvatske književnosti. No Maleševe životinje nisu tu zato da bi nešto predstavljale, simbolizirale ili poučavale. One govore, piju, lete, smiju se, mijenjaju oblike i identitete, miješaju se s ljudima, a svi zajedno kreću se kroz svijet u kojem su granice između vrsta, živoga i neživoga jednako skliske i upitne kao granice između stvarnoga i imaginarnog. Od Teksta (1978.) do Mutnoga (2017.) Maleševe su životinje mnogo više od pjesničkog ukrasa. One su utjelovljenja organskog svijeta u kojem je sve pokretno i promjenjivo; svijeta koji nije ukroćen ni do kraja objašnjiv. Nasuprot motivima iz suvremene svakodnevice koji se često pojavljuju kao nešto hladno i mehaničko, životinje donose nepredvidljivost i nježnost, divljinu i smijeh. Andrijana Kos Lajtman u ovoj se knjizi prvi put sustavno bavi tim šarenim životinjskim svijetom. Sabirući Maleševo „malešno društvo”, otkriva čitateljima – onima koji poznaju Maleševu poeziju kao i onima koji se s njom susreću prvi put – jednu od važnih, a dosad nedovoljno zamijećenih niti njegova opusa: duboku povezanost slobode živoga svijeta i slobode jezika. Maleševa poezija ne traži od čitatelja da sve razumije. Poziva ga da uđe u igru. Jer kod Maleša zec može govoriti, čovjek može biti medvjed, a iz poljupca može izletjeti vrabac. I sve je to sasvim prirodno. (S. L.)
Počekom devetnaestog stoljeća, u doba kad velik dio opusa Johanna Sebastiana Bacha još nije bio tiskan, nego je postojao samo u rukopisima, autor ove knjige skupio je sve informacije o velikom skladatelju do kojih je mogao doći – u strahu da bi ovaj mogao biti zaboravljen. Pritom su mu osobito važna bila svjedočanstva Bachovih sinova Carla Philippa Emanuela i Wilhelma Friedemanna, s kojima je, pišući prvu biografiju njihova oca, bio u izravnom kontaktu. Na kraju svojeg teksta u knjigu je uključio i čuveni „Nekrolog” što ga je Carl Philipp Emanuel napisao nakon očeve smrti. Istražujući Bachov život, Johann Nikolaus Forkel zalazi u povijest njegove obitelji, u kojoj su kroz niz generacija gotovo svi muškarci (i poneka žena) bili glazbenici. Predstavljajući samog Johanna Sebastiana, opisuje njegova formativna iskustva, obiteljske odnose, profesionalni život i borbe. No veći dio teksta posvećen je samoj glazbi. Autor – koji je i sam bio skladatelj, a smatra ga se i jednim od utemeljitelja muzikologije – pripovijeda o Bachovu vrhunskom orguljaškom umijeću, razmatra složenost, originalnost i dubinu njegovih kompozicija te važnost njegova doprinosa svijetu glazbe. Unatoč manjkavostima koje je moguće uočiti ako se Forkelovo djelo uspoređuje s modernim kritičkim biografijama, njegova vrijednost proizlazi već iz činjenice da je nastalo u doba blisko Bachovom (Forkel je rođen godinu dana prije Bachove smrti) te da je autor mogao razgovarati s ljudima koji su skladatelja osobno poznavali. Vođen profesionalnim interesom i povjesničarskim žarom, postavio je osnovu za sva buduća istraživanja Bachova života i djela te dao i značajan poticaj „Bachovoj renesansi” – romantičarskom pokretu iz prvih desetljeća devetnaestog stoljeća – zahvaljujući kojoj su brojna skladateljeva djela ušla u koncertne repertoare te postala jednim od temelja glazbene kulture.
U zemlji linija rađa se jedna nova – kao točka. I odmah se počinje kretati, jer bez pokreta nema linije. Kao na svakom početku, postavljaju se pitanja: kamo? kuda? kako? Mnogo je mogućnosti koje se može iskušati, mnogo primjera koje treba – ili ne treba? – slijediti. Mlada linija kretat će se ovako i onako, prije nego što otkrije svoj ritam, razvije se u prostoru i uzmogne reći: OVO SAM JA!
Iva Valentić učila je o linijama na Zapadu i na Istoku, studirajući na likovnim akademijama u Veneciji i Pekingu. Potez kistom po papiru – uvijek nov, raznolik, iznenađujući i živ, njezino je glavno sredstvo umjetničkog izražavanja. Ivinoj vizualnoj priči o liniji nekoliko je riječi, kao znakove na putu, dodala Sanja Lovrenčić. Tako su stvorile originalnu slikovnicu – namijenjenu svim generacijama – o učenju, rastu, istraživanju i slobodi.
Book #6634
Jedna žena suočava se sa skorim gubitkom prijatelja, ustvari člana obitelji. Pritom je taj sudrug pas, a žena – pjesnikinja. Autoričina vrlo prepoznatljiva poetika fragmentiranih slika, uvijek svedenih na ono bitno i razlikovno, diskurs pregovaranja i dogovaranja – za riječ, moglo bi se reći parafrazirajući drugu našu važnu pjesnikinju; ali i za smisao i sigurnost u često besmislenom i neizvjesnom svijetu – posebno su pogodni za jezično oblikovanje tog univerzalnog, a osobnog iskustva. Samo je naizgled paradoksalno da se u ovom tekstu, koji se prije svega bavi netrajnošću, sve vrti oko trajanja: jer i priroda, i godina, i život, i smrt procesi su neodvojivi od vremena i svih njegovih nelogičnosti, bržeg ili sporijeg toka, zastajanja, skokova. Nova zbirka Sanje Lovrenčić prirodno se uklapa u biblioteku Sav živi svijet kao pjesnički dnevnik jednog oproštaja, pokušaj prihvaćanja neprihvatljivog, velika i slojevita posveta odnosima koje gajimo s našim životinjskim pratiteljima i njihovu posvemašnjem ispreplitanju s našim vlastitim navikama, svakodnevicom, nadama, poimanjem sigurnosti, pa i identitetom.
Book #6630
Ova je knjiga neobična intelektualna autobiografija. Najprije zato što se većim dijelom sastoji od poezije. A onda i zato što se autor Darko Suvin, prof. emeritus kanadskog Sveučilišta McGill, gotovo i ne dotiče onoga što je bilo središnja tema njegove plodne međunarodne karijere – znanstvene fantastike. No pjesnički i prevodilački tekstovi koje je sabrao za ovo izdanje nastajali su u rasponu od sedam desetljeća i tvore manje poznat, ali značajan dio njegovog opusa. Kako je poeziju prevodio u prvom redu za sebe, kriterij odabira bio je vlastiti afinitet, te su se među njegovim „prekovodima” – možda ih je ponegdje najbolje smatrati autorskim prepjevima – našli raznoliki pisci, od Laforguea, Wildea, Eluarda do Tu Fua, Chaucera, Brechta, Fortinija… Njegova vlastita poezija pak široko je otvorena i svijetu književnosti i svijetu stvarnosti; uključuje reference na političke događaje, ratove i kapitalocen, ali i poetski dijalog s grčkom pjesnikinjom Sapfo, kao i intimističke trenutke suočavanja s vremenom i starošću. Središnji dio knjige, naslovljen „Parabole iz razdoblja zaraćenih država”, niz je kratkih proza proizašlih iz autorovog zanimanja za istočnoazijsku misao i književnost. Prozni su i kratki autobiografski tekstovi na početku i na kraju knjige, kao i bilješke koje smještaju pojedine cikluse pjesama u vrijeme i prostor. Tako autor stvara skladno kadenciranu cjelinu u kojoj se zrcali njegovo kretanje svijetom riječi i ideja. Tekstove za ovo izdanje izabrao je i složio sam Darko Suvin, uredništvo se u svemu držalo njegovih smjernica. U jezičnom smislu, za današnjeg čitatelja ono također zrcali neke mijene kroz koje je prolazio hrvatski jezik, ali sadrži i niz specifičnosti koje smo u procesu pripreme knjige jednostavno nazivali „suvinizmima”. Veći dio pjesama objavljen je po književnim časopisima, no neke se u ovoj knjizi objavljuju prvi put. Ovim izborom zapisa iz razdoblja zaraćenih država – koje nikako da prestane – naklada Mala zvona želi približiti domaćoj publici vrijedan dio opusa jednog izuzetnog autora.
Book #6558
Ova je knjiga poput jedne od kutijica zagonetne rođakinje Emilije – da biste je otvorili, potrebno je znati tajnu. U njoj je skrivena manja kutija, a u njoj još manja, pa u ovoj još manja… Ako ste spremni poći na snovito putovanje s klasikom makedonske književnosti, Vladom Uroševićem, u svakoj od njegovih osamnaest kutijica pronaći ćete poslasticu – priču o jednom mladiću i njegovoj tajanstvenoj rođakinji Emiliji. Oni će vas upoznati s neobičnim članovima svoje obitelji, koja ratne i poslijeratne zime provodi na „jedinom toplom mjestu na svijetu” – u kuhinji gdje gori vatra u velikoj peći i mirišu posušene kore jabuka. Emilija i njezin zaljubljeni rođak povest će vas u grad kojim lutaju slonovi i u kojem se čuju psi koji zvižde, otključat će vam vrata napuštenog hamama, zajedno ćete loviti jednoroge u gradskom parku, pokušavat ćete otkriti što mačke zaista vide… Pripovjedač u ovoj zbirci fantastičnih priča, koju se može čitati i kao roman, bogatim poetskim jezikom stvara čarobne prostore – uvijek na pragu između sna i zbilje, stvarnog i nestvarnog. U tom svijetu bezgranične slobode i neiscrpne mašte svaki predmet postaje čudesan, a kuće, škole, hoteli, trgovine, parkovi i vlakovi pretvaraju se u poprište začudnih prizora i susreta. „Moja rođakinja Emilija” je poput razglednice iz neke davno zaboravljene ili nestvarne zemlje, s maštovitim markama koje nas podsjećaju na snagu pripovijedanja. „Moja rođakinja Emilija” nesumnjivo je jedno od remek-djela makedonske književnosti, a zasigurno se može ubrojiti i u vrhunce europskog magijskog realizma.
Book #6555
Dario Fo, nobelovac, legenda talijanskog kazališta 20. stoljeća, glumac-autor koji je sustavno rušio scenski „četvrti zid” razgovarajući s izvanredno brojnom publikom, te bez zadrške ismijavao moćnike svih vrsta, u ovoj se knjizi vraća svojim ishodištima. Najavljujući da će nam pripovijedati o sebi i svojem djetinjstvu – o onih prvih sedam godina koje formiraju čovjeka – Fo daje mnogo više: stvara kolaž lombardijskih gradića, raznolikih likova, smiješnih zgoda, ali i opasnih pustolovina iz vremena II. svjetskog rata, kad je već ozbiljno zašao u doba mladalaštva. Najavu pak da će pripovijedati o svemu što ga je formiralo kao čovjeka i umjetnika u potpunosti ispunjava. Tu su najprije članovi obitelji, njegova majka sa svojom neiscrpnom nježnošću i otac željezničar, za djecu kolodvorski superjunak, primjer snage, ispravnosti i tolerancije, koji nesebično pomaže svima progonjenima – anarhistima, antifašistima, Židovima koji pokušavaju prijeći švicarsku granicu. Tu je neobični djed po majci, seljak-znanstvenik koji prodaje voće i povrće začinjeno pričama, u atmosferi pučkog kazališta. A tu su i oni iz naslova, noćne ptice iz mjesta Porto Valtravaglia, gdje su svi lokali otvoreni cijelu noć. Jer tu žive puhači stakla iz raznih zemalja, ribari i šverceri, koji rade i u sitne sate, ali i pripovijedaju. U njihovu dijalektu miješaju se riječi odasvud, a sloboda s kojom se njima služe dragocjena je popudbina koju će budući pisac ponijeti sa sobom u odrasli život. Njihovi glasovi odjekuju i u pričama Darija Foa o vlastitom djetinjstvu, školovanju u milanskoj umjetničkoj školi Breri, pa čak i u zgodama iz ratnih dana. I kad pripovijeda kako se prijavio u padobrance kako bi izbjegao deportaciju u Njemačku, sudjelovao u krijumčarenju ratnih zarobljenika prerušenih u žene preko granice ili o spašavanju ljudi iz ruševina bordela, Dario Fo ostaje nasljednik svojih noćnih ptica, nesputan, zabavan, slikovit. O stotoj godišnjici njegova rođenja i desetoj godišnjici smrti ovom knjigom podsjećamo hrvatsku publiku na autora koji je spojio pučko pripovijedanje s političkim kazalištem, ne prezajući na sav glas progovoriti o socijalnim nepravdama, korupciji, policijskoj brutalnosti, mafiji, različitim oblicima kršenja ljudskih prava, položaju žena u patrijarhatu – i pritom se znao smijati. Inventivan i leksički bogat prijevod s talijanskog potpisuje renomirana prevoditeljica Snježana Husić.
Grafički roman Moja baka zove se kao čokolada nježna je, hrabra i suptilno slojevita knjiga o pamćenju, gubitku i bliskosti. Povezujući u jedinstvenu cjelinu fragmente razgovora, osobne zapise u prozi i stihu s ekspresivnim crno-bijelim ilustracijama, autorica ispisuje intimnu biografiju svoje bake: ratnog siročeta, usvojene djevojčice, odrasle žene, televizijske novinarke i majke, te naposljetku starice koja živi u domu, polagano tonući u demenciju. No baka nije jedini lik ove priče. Klasja Habjan progovara i o vlastitom iskustvu, o cijelom spektru osjećaja s kojima se suočava promatrajući baku. Njezina je umjetnost svojevrstan odgovor na tjeskobu koju izaziva neumitnost gubitka, ali je prije svega tihi čin prisutnosti — pokušaj da se zabilježi jedan život i jedan odnos, s pažnjom i s ljubavlju.
The old cake lady is gone!
Roses aren’t blooming for me!
His axe struck honey!
Visual artist Petra Balekić interprets in her own way – using images and words – just some of the many coluorful expressions often heard in spoken Croatian. For those who know the language will be reminded od them and have a laugh, while those who don’t will be amazed and learn them with the help of the English translations – and thus avoid getting “tongue soup” for being ignorant.
Ova prozno-pjesnička čitanka ubrojit će se među ključne anglističke događaje 2025. godine: u njoj prevoditelj i i pjesnik Goran Čolakhodžić donosi izbor iz proze i poezije engleskog predmodernista Edwarda Thomasa, jednog od najvažnijih glasova britanskog pjesništva i generacije umjetnika koja je nastradala u Prvom svjetskom ratu i bliskog prijatelja američkog klasika Roberta Frosta. Ritmovi njegovih stihova tihi su i nenapadni; bio je prije svega pjesnik zemlje, bilja, ptica i ljudskog odnosa s prirodom, ali njegova poezija odlikuje se i suptilnim psihološkim uvidima te je zasjenjena nadolazećim svjetskim sukobom. Osim što se uhvatio u koštac s Thomasovim vezanim stihom i probrao najljepše ulomke iz Thomasove prirodoslovne, putopisne i esejističke proze, Čolakhodžić je napisao i kritički predgovor, bilješke i vlastiti umjetnički tekst supostavljen Thomasovima – dnevnik dolaska proljeća u Zagreb 2025., koji naglašava sličnosti i razlike između Engleske i Hrvatske, 19. i 21. stoljeća, podsjećajući i na utjecaj koji klimatske promjene i problematični odnos ljudi prema prirodi imaju na našu suvremenost. Zadivljujuće likovne odgovore na ovdje sabrane tekstove dala je akademska slikarica Iva Valentić, povezujući dalekoistočne tehnike sa zapadnjačkom književnošću. Zbog svega navedenog ovo izdanje ubrajamo među najljepše knjige Malih zvona objavljene u proteklih nekoliko godina.
Book #6349
Četvrta zbirka mladog nagrađivanog pjesnika Josipa Čekolja vodi čitatelja na neočekivana putovanja kroz prostore književnosti. Na noćnim čitateljskim i spisateljskim stazama nastaju pjesme u obliku akrostiha. Za svoje akrostihe pjesnik bira prve rečenice iz romana koji su na neki način obilježili njegovo djetinjstvo i mladenaštvo. Tako ostvaruje originalan dijalog između poezije i proze, brišući granice između starije i suvremene književnosti te između djela za djecu i odrasle. Raznolikost poetskih slika u ovoj jezičnoj rukoveti ne proturječi jedinstvu cjeline koje se temelji na svojevrsnom supstratu autorova promišljanja svijeta. Nastupajući u dvostrukoj ulozi čitatelja i pisca, Čekolj stvara stihove koji niču iz osobnih sjećanja i doživljaja, rezonirajući i sa širim društvenim i političkim problemima. Zbirka je prepuna začudnih stilskih figura i neobičnih sintaktičkih obrata, koji s jedne strane dosljedno održavaju koncept akrostiha, a s druge odražavaju autorovu maštovitost i kreativnu slobodu. Osjećajem za ritmičnost i zvučnost jezika „Rukovet noćnih putovanja” nadovezuje se na Čekoljeve prethodne knjige, ali otvara
i novo poetsko putovanje tračnicama lirskog jezika – konceptualno promišljeno i stilski zaokruženo djelo
koje plijeni pažnju svježinom i slojevitošću vizije.
Book #6342
Christiane Ritter, tridesetsedmogodišnja domaćica, majka jednog djeteta i žena s nešto umjetničkog obrazovanja, uputila se 1934. prema Svalbardu – točnije, prema sjevernoj obali otoka Spitsbergena – na poziv svojega muža, pomorskog kapetana i zaljubljenika u daleki sjever. Bila je opremljena svime što su joj dobronamjerni ljudi savjetovali da uzme za sobom, no nitko od njih nije znao što je točno čeka na odredištu. Vozeći se brodom prema sjevernim širinama, tajila je pred drugim putnicima krajnji cilj svojeg putovanja, znajući da po mišljenju većine takav pothvat nije za ženu. Jer, doista, prije Christiane nijedna se žena iz takozvanog civiliziranog svijeta nije odvažila otići u surove polarne prostore; njih se povezivalo isključivo s muškarcima, istraživačima, osvajačima divljine. Koliko god u prvi mah iznenađena, pa i zastrašena životom u arktičkoj pustoši, Christiane Ritter hrabro se upušta u pustolovinu. Prilagođava se tijesnoj kolibi, udaljenoj 250 kilometara od najbližeg naselja, nastambi koja pruža tek elementarnu zaštitu pred silama prirode, i trudi se u njoj voditi kućanstvo za supruga i njegovog pomoćnika Karla. Često ostajući sama – dok dvojica muškaraca odlaze u lov, na kojemu se temelji njihova prehrana – uspijeva izaći na kraj s fizički zahtjevnim okolnostima, strahom i tjeskobom.
Čak i u takvim situacijama ipak u njezinom doživljaju dalekog sjevera prevladavaju zadivljenost i strahopoštovanje pred okolnim prirodnim svijetom. Bilježenje dojmova i svakodnevnih aktivnosti riječju i slikom pomaže joj da izađe na kraj sa samoćom, pa i s teškim, dugotrajnim mrakom polarne noći. Te bilješke na koncu će poslužiti kao temelj za knjigu na kojoj će autorica raditi još dvije godine nakon povratka kući, nastojeći dati literarnu dimenziju svojim doživljajima. To joj je u potpunosti uspjelo; izuzetno dojmljivo opisuje arktički svijet, njegove životinjske stanovnike i klimatske specifičnosti, auroru borealis, dolazak leda, surovost stjenovite obale, život sitne ljetne vegetacije. Za razliku od drugih (muških) izvještaja iz polarnih prostora, u njezinom nije naglasak na poduzetnosti i hrabrosti istraživača i lovaca (iako se i o tome govori), nego na nezemaljskoj ljepoti krajnjeg sjevera i djelovanju njegovih ekstrema na ljudsku psihu. Knjiga Christiane Ritter Žena u polarnoj noći smatra se klasičnim djelom putopisne literature, te se na izvornom, njemačkom jeziku tiska u kontinuitetu od 1938., kad je prvi put objavljena. Prevedena je na osamnaest jezika i vrlo je zapažena i kao prijevodno izdanje; dosad nije bila prevedena na hrvatski.
Book #6345
Prošla baba s kolačima!
Ne cvjetaju mi ruže!
Pala sjekira u med!
Likovna umjetnica Petra Balekić tumači na svoj način – pomoću slika i riječi – samo neke od živopisnih izraza koji se često čuju u govornom jeziku. Za one koji znaju hrvatski, da se podsjete i nasmiju, a za one koji ne znaju, da se načude, nauče ih uz pomoć engleskog prijevoda i tako ne dobiju „jezikovu juhu” zbog neupućenosti.
Book #6336Tove Jansson – autorica planetarno poznatih dječjih knjiga o Muminima – u zbirci povezanih i uglavnom autobiografskih priča naslovljenoj „Kipareva kći” prvi put se obratila odrasloj publici. Služeći se naivnim glasom dječje junakinje, živo pripovijeda o prostorima i ljudima koji su obilježili njezino djetinjstvo, pa i cijeli život. Iako su slike iz vlastitog sjećanja okosnica njezinih priča, Tove Jansson nadilazi osobno i uspijeva zaigrano progovoriti o umjetnosti i umjetničkom životu. S majkom ilustratoricom i ocem kiparom, dani malene naratorice odvijaju se u boemskom ateljeu, među crtežima, gipsanim odljevima i brojnim kućnim ljubimcima, s tihom slutnjom materijalnih problema. Taj život – u kojemu je „amater” najgora riječ kojom se nekoga može nazvati – svojevrsna je škola. Ponajprije škola gledanja, o čemu svjedoče impresivni opisi ledenjaka i morskih zaljeva, ali i škola samostalnosti, zahvaljujući kojoj već i dijete propituje neka pravila i postupke s kojima se suočava. Pripovjedački glas u svim pričama ostaje dosljedno dječje iskren – istovremeno zadivljen i preplašen dok istražuje svijet. Sudari dječjeg svijeta sa svijetom odraslih nisu nimalo uljepšani, što ovim autobiografskim zapisima daje posebnu snagu i izražajnost. „Kipareva kći”, međutim, ponajprije slavi (dječju) znatiželju i maštu iz koje izrastaju umjetnica i njezina umjetnost. Za Tove Jansson prostori djetinjstva su prostori neobuzdanog nadahnuća – u svakom kutku kuće ili prirode može nastati maštovita igra ili umjetničko djelo.
Book #6176
Arhitekt s iskustvom pisanja, Tomislav Pavelić, u novoj knjizi koncipiranoj poput svojevrsnog putničkog dnevnika promišlja (su)odnose čovjeka i prirode, prostora i mjesta, povijesti i sadašnjosti. Na kraju svojih, često eruditskih razmatranja postavlja pitanja koja služe i kao polazišta i kao odredišta tih putovanja. Ne nudeći ishitrene odgovore, poziva nas da otvorena uma pristupimo univerzalnoj tematici oslikanoj u konkretnim primjerima posjećenih krajeva koji tvore šarenu i dinamičnu scenografiju ove knjige. U njoj se smjenjuju većini nas slabo poznati, a toliko atraktivni prostori Armenije, Gruzije, Sicilije, Andaluzije… Svi nas oni mogu podučiti o prošlosti, ali nam ujedno omogućuju bistriji pogled u mutnu i nesigurnu budućnost naše civilizacije.
Book #6173
