Književnopovijesna studija o hrvatskim književnicama Dragojli Jarnević, Jagodi Truhelki i Ivani Brlić Mažuranić, utemeljena na dosad neobjavljenim arhivskim materijalima, donosi niz zanimljivih opservacija o vezama između značajnih likova (tada još slabo vidljive) ženske književne scene u drugoj polovici 19. i na početku 20. stoljeća.
U zbirci pjesama „Dormitorij“ Lidija Dujić dograđuje i dosljedno razvija pjesnički univerzum koji je kao autorica skicirala u tri dosad objavljene zbirke poezije. Izdvajajući i očuđujući neke izabrane trenutke, pretvarajući bljeskove stvarnosti u promišljenu jezičnu strukturu, autorica stvara originalne i meditativne pjesničke kolaže, uz jasnu svijest o poeziji kao ne-običnom govoru. Njezino pjesništvo, koje bi se konvencionalno moglo nazvati intimističkim, zapravo je širokoga tematskog raspona, te se u njemu izdvojene osobne impresije nerijetko i efektno povezuju s problematikom iz šire sfere društvenog i umjetničkog svijeta (s osobitim interesom za žensku stranu tog svijeta), a u tim se jukstapozicijama i kontrastima nerijetko može naići i na dah fine ironije.
Dodatnu umjetničku vrijednost ovoj knjizi daju crteži akademskog umjetnika Dominika Vukovića.
Book #5276
Sanja Lovrenčić’s book presents biographical texts by anonymous authors from the 13th and 14th century that depicted the lives of troubadours. Medival biographical texts about troubadours are a very old testimony about the interest that lives of artist awakened in their contemporaries. In a time where the only biographies written were those of saints and important rulers, poets are the only group of people that defy that rule – by being written about. Their biographies were written in a language that in medieval times, among others, was called “lenga d’oc”. Today this language is mostly referred to as Occitan, and it is considered to have been Europe’s first literary language after the classical period.
In her first poems Sanja Lovrenčić distanced herself in an elitist manner from the descriptiveness of reality and its usual subjects, but now in the collection A River Certainly does Love the Flood she approaches them in a relaxed manner equipped with elements of fairy tales – dreaminess, flax-ness and cotton-ness. Suddenly, for her, everything is utterable, without the pronounced use of the notional labyrinth or the figurative debris prominent with some other writers (…) Sometimes she would reach for the images that are close to a child’s concept of the world. Naturally, it is only an excuse. We are dealing here with a skilful mimicry of childlike tameness and imagination by the complexity and even aggression of adulthood. For our times, the author is really a gentle poet (but not a coy nor a complaining one) who by no means wants to use parasitic additions to make beauty, but neither does she want to use those purely technical, artificial means with “witchcraft” intentions. She is interested in a “walk with pebbles”. In all probably this is what contributed to her being the laureate of the Kiklop Award for the best poetry collection in the year 2007. (Sead Begović)
Kiklop Award for the best poetry book, 2007.
The text of these Notes flows like a mountain stream or breeze: it describes scenes from writers’ residences in which the author stayed for a little over a year, and the reflections associated with these places make up the bulk of the book. These are notes about the journey, woven with the subtle skill of a top connoisseur of language and working with words. Atmosphere, associations and images are innumerable; thoughts, questions – we recognize them all, we ask ourselves all that. But here and there, as when the folds of a fabric are separated by a gust of wind, readers see that this is not all: from the notes made between the trips they catch hints of the horizon of harsh and stupid reality that led the author to go on the road again and again. “You cover reality with a veil and you see better,” she writes in this book. Traveling with clear thoughts and open eyes, Sanja Lovrenčić covers and reveals reality with a unique fabric woven of words. (Iva Valentić, ed.)
Novi roman Sanje Lovrenčić, „Crveni golubovi“, dvostruka je knjiga: prozni tekst, koji se oscilirajući na rubu fantastike bavi gorućim temama suvremenog svijeta, nadopunjen je „Pjesmaricom“, zbirkom poetskih fragmenata koje je autorica pisala kao skice za pojedine ulomke romana.
Radnja priče koja se iznosi na dva različita načina započinje dolaskom pripovjedačice na neimenovan otok. Naslijedivši kuću u gotovo napuštenom selu, ona dobiva razlog da se nakratko udalji od svakodnevne borbe za materijalnu egzistenciju. Krajolik u kojemu se našla nostalgično je idiličan: ruševne kamene kuće, divlji kapari, domaći sir, sunce i vjetar određuju taj mediteranski svijet. Sve sluti na to da će se ovdje, na distanci od ljudi, posla i rutine, otvoriti prostor za introspekciju, za suočavanje s vlastitom prošlošću, željama i nadama.
Zajedno s kućom, međutim, pripovjedačica je naslijedila i golubove koje je uzgajao njen preminuli rođak, Toni. Kad jednog jutra iznenada odluči osloboditi ptice iz golubinjaka, ni ne sluti da će joj se ti pismonoše ubrzo vratiti, i to u društvu prilično živopisnih gostiju. Golubovi naime na otok dovode neke Tonijeve stare prijatelje. Oni mu organiziraju trodnevne karmine te počinju pripovijedati fragmente zajedničke prošlosti: ostarjela kazališna družina koja je lutala Mediteranom, ili aktivni sudionici u previranjima za godina olova – junakinji se na temelju ponuđenih priča teško odlučiti. Na odlasku joj ta čudna skupina objašnjava pravu prirodu njenog novostečenog nasljedstva: uz kuću, ona nasljeđuje i obavezu da ispriča njihovu priču, priču koji nije dobro razumjela.
I tu mediteranskoj idili dolazi kraj: zamijenit će je istraživanje internacionalnog terorizma 1970-ih godina, revolt pred tadašnjim i sadašnjim srazom bogatstva i bijede, rastuća osjetljivost za devastaciju prirode, cyber-subverzije, utopijski virtualni prostori, traganje, strah i bijeg. Na fragmente priče svojih gostiju junakinja će odgovoriti vlastitima, koje će pak – kad se smiri vrtlog koji ju je ponio – gotovo nenamjerno ostaviti u nasljeđe novoj generaciji, za nove pokušaje.
Book #4714
„Boja vode: Mediteran“ umjetnička je knjiga nastala na temelju trećeg ciklusa „slikoknjiga“, tj. umjetničkih radova u kojima književnica Sanja Lovrenčić i slikarica Iva Valentić istražuju mogućnosti interakcije poezije i likovnosti. Ishodište tog ciklusa četiri su pjesme Sanje Lovrenčić, inspirirane prošlošću i suvremenošću mediteranskog prostora; napisane su 2016. godine i u međuvremenu prevedene na nekoliko stranih jezika; autorica ih je čitala na različitim međunarodnim književnim manifestacijama, a na francuskom su objavljene u časopisu Secousse. U formi „slikoknjiga“ ti se tekstovi utjelovljuju na rižinom papiru kao slobodan, ekspresivan potez kistom slikarice i kaligrafkinje Ive Valentić, koji stupa u dijalog s rukom ispisanim riječima. Fragmenti tih umjetničkih radova velikih formata (previđenih za galerijsko izlaganje) korišteni su kao likovni materijal za izdanje Malih zvona „Boja vode: Mediteran“ te povezani sa stihovima svih korištenih pjesama. Rezultat je meditativna cjelina koja daje vremena i prostora čitatelju da se vlastitim tempom kreće iz slike u tekst; interakcija dvaju medija rezultira povećanom koncentracijom i složenijim doživljajem i pročitanog i viđenog. Popratni tekst ovom izdanju napisao je Miroslav Kirin.
Book #3980
Kratki roman američkog klasika Hermana Melvillea Benito Cereno prvi put je objavljen u nastavcima, u časopisu Putnam’s Monthly, 1855. godine; Melville će ga poslije uvrstiti u The Piazza Tales, jedinu zbirku kraćih proza koju je objavio za života. Ovu priču o brodu pod vlašću pobunjenih crnih robova koji se pred američkim kapetanom Amasom Delanom, koji im dolazi pomoći, pretvaraju da su podčinjeni svojem zapovjedniku, čileanskom plemiću Don Benitu Cerenu Melville je preuzeo iz stvarnog povijesnog izvora. Ispripovijedao ju je iz perspektive nepouzdanog pripovjedača, naivnog američkog kapetana koji, podcjenjujući crnce, nikako ne uspijeva razumjeti situaciju. Majstorski koristeći ritam napetosti i popuštanja, Melville održava znatiželju čitatelja, zbunjujući ga i privlačeći dvojnostima i dvojbama upisanim u kontroliranu, naizgled objektivnu naraciju.
U ovom kolaž-romanu renomirane književnice Sanje Lovrenčić kustos jednog malenog muzeja, u kojemu se čuvaju „ženske ostavštine“, traži nasljednika nespretno formuliranim oglasom: „Vaša priča važnija nam je od Vaših kvalifikacija!“ Dolazi mu deset kandidatkinja i kandidata, i gotovo svi donose priče koje se, između ostalog, dotiču raznolikih problema sadašnjice: prekarnosti i emigracije, umjetne inteligencije i kulturalnih industrija, društvene odgovornosti i feminizma. Paralelno se odvija priča o svojevrsnoj krizi samog Kabineta (izazvanoj krovom koji prokišnjava), kao i o nizu sporednih likova koji nepozvani ulijeću u taj maleni univerzum.
Roman, objavljen u tiskanom obliku krajem 2018., uvršten je u uži izbor za nagradu „Predrag Matvejević“, širi izbor za nagradu „Fric“.
Čuvena knjiga A. de Saint-Exuperyja u prijevodu Sanje Lovrenčić, koja o njoj kaže: „Mali princ je neobična knjiga: čovjek nikad nije siguran da ju je pročitao do kraja i da ju je pročitao kako treba. I zato joj se mnogi ljudi vraćaju nekoliko puta, u različitim razdobljima života. Jer, sigurno je da se tu radi o temeljnim stvarima kao što su ljubav i prijateljstvo, o razlikovanju važnog od nevažnog, unutarnjeg od površnog. Poput slika iz kakvog sna koji nam se trajno usjekao u pamćenje, Mali princ uvijek iznova izaziva na tumačenje. I možda je upravo u tom trajnom izazovu njegova najveća vrijednost.“
U pričama koje smo izabrali za ovu zbirku veliki putnik Lafcadio Hearn slika posve osebujan portret Japana s kraja 19. stoljeća: autorovo precizno novinarsko oko bilježi svaki detalj okruženja s kojim se susreće, ali se to okruženje u svakoj zgodi pretače u neku legendu, priču o duhovima, sliku rituala na izdisaju. Čitatelj se tako susreće s posljednjim bljeskovima tradicionalnog Japana, koji nestaje naočigled, a kroz taj ga nestajući svijet vodi uvijek blago ironičan autorski glas; on pripovijeda o značenjima miomirisa (kâda), tehnikama proricanja, zapuštenom budističkom groblju i njegovim komarcima, svemu što odzvanja u tuljenju jednog psa, ukletoj haljini dugih rukava koja je uzrok velikog požara u Edu, nekom obalnom selu i svjetiljkama koje njegovi žitelji spuštaju u more u svetkovini mrtvih… Hearnove su priče vrijedan izvor informacija za sve one koje zanima negdašnji Japan, ali i profinjen literarni tekst koji virtuozno kombinira elemente fantastike, prozne ironije te poetskog maštanja. Priče su izabrane iz knjiga “In Ghostly Japan” i “Kwaidan“.
