Priča o djevojčici koja očarana cirkuskim predstavama zamišlja sebe kao djevojčicu iz cirkusa. Vozi se u cirkuskoj kućici, zamišlja sebe u predstavama, druži se s cirkusantima i cirkuskim životinjama… Napokon povjerava mami svoj san o cirkusu, mama joj tumači kako svega toga ima i u drugim zanimanjima – postoje veterinari, novinari, muzičari, učitelji… Irena uči i odrasta, no njen stari san o cirkusu malo pomalo… prestaje biti san.
Kad stigneš kasno… dočekaju te mrvice i malo čaja na dnu čajnika. Igre koje nisu tvoje omiljene igre. Poslovi koji nisu tvoji omiljeni poslovi. Ali uvijek i poneka mala pustolovina. A kad padne noć, mjesec i zvijezde pokazat će ti kako se može prirediti svečanost – ako ih znaš vidjeti i čuti…
Slikovnica za laku noć, s čijim se glavnim likom poistovjećuju mnoga djeca. Maštovite ilustracije doprinose dojmu zaigranosti i male čarolije koja čeka u dnu svakidašnjih događanja.
Ilustrirana crtežima četrnaestogodišnjaka prema čijem je životu i školskim dogodovštinama i nastala, knjiga govori o mačevanju i prijateljstvu, o roditeljskim svađama i rock’n’rollu. Otkriće ovisnosti o siru i pretjerana ljubav prema crtanju stripova izazvat će lokalnu katastrofu u životu glavnoga junaka, a kroz sve njegove dogodovštine često se nazire smiješna dvoličnost i sebičnost odraslih.
Kako se spasio Wang–Fo (Comment Wang-Fo fut sauvé) jedan je od malobrojnih tekstova što ih je za djecu napisala slavna francuska spisateljica Marguerite Yourcenar. Smještajući radnju u staru Kinu te uzimajući za glavnog lika slikarskog majstora Wang-Foa, Yourcenar na sebi svojstven maštovito-slikovit način postavlja neka od osnovnih pitanja ljudske egzistencije ali i umjetničkog stvaralaštva. Wang-Fo kao tragatelj za estetskim iskustvom odbacuje materijalni svijet i priznanje, ali njegov kasniji susret s carem pokazujem u kako su umjetnička djela ipak uvijek o svijetu i u svijetu.
Fantastične pripovijesti čine značajan dio opusa velikog francuskog romantičara Théophilea Gautiera, no u Hrvatskoj gotovo uopće nisu prevođene, unatoč autorovom statusu klasika. U našem izboru njegove fantastične proze nalazi se devet pripovijesti (Kafetijera, Onuphrius, Omfala, Zaljubljena pokojnica, Lula opijuma, Dvostruki vitez, Stopalo mumije, Dva glumca za jednu ulogu, Arria Marcella) koje na različite načine uključuju elemente nadnaravnog. U tim pričama pojavljuje se standardni repertoar fantastičnih motiva dragih prvoj generaciji romantičara, no T. Gautier im pristupa na originalan način, subverzivno im izvrćući uobičajene konotacije, stvarajući neobične zaplete, igrajući se tjeskobom i ironijom. Budući da se radi o autoru koji je u prvom redu bio pjesnik (Baudelaire ga je nazivao „besprijekornom pjesnikom, savršenim čarobnjakom francuskoga jezika“), njegov se jezik odlikuje osobitom gustoćom i sugestivnošću, a prema nekim kritičarima, stilski vrhunac njegovog proznog opusa upravo su pripovijesti koje smo odabrali.
U pričama izabranim za ovu zbirku Lafcadio Hearn slika posve osebujan portret Japana s kraja 19. stoljeća: precizno novinarsko oko bilježi svaki detalj okruženja s kojim se susreće, ali se to okruženje pred njim pretače u neku legendu, priču o duhovima, sliku nekog rituala na izdisaju. Čitatelj se tako susreće s posljednjim bljeskovima tradicionalnog Japana koji pred Hearnovim pogledom nestaje, a kroz taj ga nestajući svijet vodi uvijek blago ironičan autorski glas koji pripovijeda o tehnikama proricanja, ukletoj haljini dugih rukava, svemu što odzvanja u tuljenju jednog psa, svjetiljkama što se spuštaju u more za svetkovine mrtvih… Stoga su Hearnove priče vrijedan izvor informacija za sve one koje zanima negdašnji Japan, ali i profinjen literarni tekst koji virtuozno kombinira elemente fantastike, prozne ironije te poetskog maštanja.
Priče su izabrane iz knjiga “In Ghostly Japan” i “Kwaidan.
Zbirka kratkih priča iz ranog razdoblja stvaranja Dylana Thomasa, engleskog i velškog pjesnika, planetarno poznatog po pjesmama Ne idi krotko u tu blagu noć, I smrt neće gospodstva imat, Fern Hill...
“Ja sam pisac priča i pjesama”, napisao je Dylan Thomas u jednom pismu kad mu je bilo devetnaest godina. I s pravom, jer u to je doba taj izuzetno talentirani mladić već pisao prve pjesme koje će ga proslaviti i priče koje objavljujemo u ovoj knjizi, o stotoj godišnjici Thomasova rođenja. I u poeziji i u prozi autora koji sa zanosom otkriva čudesne svjetove riječi pojavljuje se isti opsesivni imaginarij, isti ritmovi, isti unutarnji svijet. Stvarajući svoje gusto tkanje jezičnih slika, Thomas se, ne bez ironije, bavi velikim temama, jedinstvom života i smrti, ljubavlju i ludilom, pretvarajući velški krajolik i motive lokalnih legendi u dojmljiv tekst koji izmiče kategorizacijama.
Književnopovijesna studija o hrvatskim književnicama Dragojli Jarnević, Jagodi Truhelki i Ivani Brlić Mažuranić, utemeljena na dosad neobjavljenim arhivskim materijalima, donosi niz zanimljivih opservacija o vezama između značajnih likova (tada još slabo vidljive) ženske književne scene u drugoj polovici 19. i na početku 20. stoljeća.
“Najdraže moje srdašce, mila moja ljepotice, draga malena“ – tako počinju nježna pisma koja je Henri Barbusse pisao supruzi prije stotinu godina. Ono što slijedi nije nimalo nježno – rovovi, granatiranje, blato i mrtvi, rat koji se razotkriva u svom krvavom besmislu. Autor pisama Henri Barbusse 1914. imao je 41 godinu, reputaciju pisca i urednika, narušeno zdravlje i pacifistička uvjerenja. Unatoč svemu tome dobrovoljno se javio u francusku vojsku te dvije ratne godine proveo na prvoj liniji bojišta – da bi potom napisao roman Oganj, književno svjedočanstvo o I. svjetskom ratu koje mu je donijelo nagradu Goncourt i tisuće čitatelja. Njegov neuljepšan prikaz rata izazvao je mnogo emocija – odobravanja i prihvaćanja među onima koji su u ratu sudjelovali i doživjeli ga izbliza, osporavanja među onima koji su ga, zaklinjući se u domovinu i nacionalne interese, gledali iz daleka. Dokumentarni materijal koji je Barbusse ugradio u Oganj – pa i svjedočanstvo o nastanku romana – nalazi se upravo u pismima što ih je svakodnevno pisao supruzi Hélyonni. Današnjem čitatelju ova pisma, u svojoj neposrednosti i autentičnosti, mogu bolje od ikakve fikcije približiti ratne godine kojima je započelo dramatično „kratko 20. stoljeće“.
U biblioteci „U prvom licu“ donosimo prvi hrvatski prijevod knjige švicarskog pisca Nicolasa Bouviera „Riba-škorpion“, knjigu koja među frankofonim ljubiteljima knjiga o putovanjima ima kultni status. Na razmeđi putopisa, dnevnika i romana, knjiga govori o višemjesečnom autorovom boravku na Šri Lanki. Taj otok magije, teške klime, letargije i ludih boja postaje za mladog putnika mjesto poniranja u vlastitu nutrinu, promatranja kukaca, čudnih susreta – a plava soba svratišta u kojemu boravi taj samotnjak pretvara se u svojevrsni inkubator iz kojega će, dosegnuvši dno, opet izroniti u život, preobražen u pripovjedača.
Iskusna pripovjedačica Rozalija Ovčar vodi najmlađe čitatelje na čudesno putovanje – od dječje sobe sve do vilinskoga grada. U društvu hrabre zubić vile Tili i neobičnog patuljka-pilota Zrnka, najmlađi će čitatelji otkriti kako i je dan ispali zubić može pokrenuti veliku pustolovinu. Nježni akvareli Ane Kadoić maštovito dočaravaju bajkoviti noćni svijet.
Ova topla i razigrana slikovnica slavi prijateljstvo i hrabrost. Podsjeća nas da i najmanja djela mogu imati veliku vrijednost te da uz malo pomoći svaki problem može postati čarobna priča. Duhovitost, dinamični dijalozi i originalni likovi čine je idealnim štivom za djecu predškolske i rane školske dobi.
Dario Fo, nobelovac, legenda talijanskog kazališta 20. stoljeća, glumac-autor koji je sustavno rušio scenski „četvrti zid” razgovarajući s izvanredno brojnom publikom, te bez zadrške ismijavao moćnike svih vrsta, u ovoj se knjizi vraća svojim ishodištima. Najavljujući da će nam pripovijedati o sebi i svojem djetinjstvu – o onih prvih sedam godina koje formiraju čovjeka – Fo daje mnogo više: stvara kolaž lombardijskih gradića, raznolikih likova, smiješnih zgoda, ali i opasnih pustolovina iz vremena II. svjetskog rata, kad je već ozbiljno zašao u doba mladalaštva. Najavu pak da će pripovijedati o svemu što ga je formiralo kao čovjeka i umjetnika u potpunosti ispunjava. Tu su najprije članovi obitelji, njegova majka sa svojom neiscrpnom nježnošću i otac željezničar, za djecu kolodvorski superjunak, primjer snage, ispravnosti i tolerancije, koji nesebično pomaže svima progonjenima – anarhistima, antifašistima, Židovima koji pokušavaju prijeći švicarsku granicu. Tu je neobični djed po majci, seljak-znanstvenik koji prodaje voće i povrće začinjeno pričama, u atmosferi pučkog kazališta. A tu su i oni iz naslova, noćne ptice iz mjesta Porto Valtravaglia, gdje su svi lokali otvoreni cijelu noć. Jer tu žive puhači stakla iz raznih zemalja, ribari i šverceri, koji rade i u sitne sate, ali i pripovijedaju. U njihovu dijalektu miješaju se riječi odasvud, a sloboda s kojom se njima služe dragocjena je popudbina koju će budući pisac ponijeti sa sobom u odrasli život. Njihovi glasovi odjekuju i u pričama Darija Foa o vlastitom djetinjstvu, školovanju u milanskoj umjetničkoj školi Breri, pa čak i u zgodama iz ratnih dana. I kad pripovijeda kako se prijavio u padobrance kako bi izbjegao deportaciju u Njemačku, sudjelovao u krijumčarenju ratnih zarobljenika prerušenih u žene preko granice ili o spašavanju ljudi iz ruševina bordela, Dario Fo ostaje nasljednik svojih noćnih ptica, nesputan, zabavan, slikovit. O stotoj godišnjici njegova rođenja i desetoj godišnjici smrti ovom knjigom podsjećamo hrvatsku publiku na autora koji je spojio pučko pripovijedanje s političkim kazalištem, ne prezajući na sav glas progovoriti o socijalnim nepravdama, korupciji, policijskoj brutalnosti, mafiji, različitim oblicima kršenja ljudskih prava, položaju žena u patrijarhatu – i pritom se znao smijati. Inventivan i leksički bogat prijevod s talijanskog potpisuje renomirana prevoditeljica Snježana Husić.
Nova slikovnica Sanje Lovrenčić i Dominika Vukovića prati putanju jedne ruže. Prelazeći iz ruke u ruku, crveni cvijet ocrtava obrise gradske četvrti kroz koju ga nose različiti likovi. Ta četvrt bogat je mikrosvijet u kojem se odvijaju slučajni susreti, mali dnevni rituali te nikad do kraja izrečene ljudske drame. Likovi među kojima ruža putuje pripadaju različitim društvenim skupinama: od šetača pasa, mladih roditelja, prodavačice u dućanu, stanovnice staračkog doma i mlade umjetnice, do marginalaca kao što su ostarjeli beskućnik i ulični svirač. Svi su oni, međutim, povezani jednostavnom gestom ljubaznosti: predajom ruže u sljedeću ruku. Ruža tako postaje metafora zajedništva kojom je protkano gradsko tkivo, unatoč razlikama koje ga prožimaju. Konačno, taj lomljivi cvijet tematizira krhkost svake nježne geste ali – upravo zato – i njezinu ljepotu.
Book #6179
Postoje vrata koja ne znamo otvoriti. Iza njih je rješenje zagonetke, kraj-početak. Ta vrata, prema onostranom ili prema praznini, neprestano su na neki način prisutna u devetoj pjesničkoj zbirci zapažene autorice Marije Lamot. No postoje i brojna manja vrata koja se u njezinim pjesmama širom otvaraju – prema sjećanjima, krajolicima, zrcalima, trenutcima rasutim u vremenu, bljeskovima intenzivne sadašnjosti. Ona vode u noć, u bijelo, u učionicu u kojoj se govori o filozofiji, u obiteljske prostore te, nadasve, među stabla i bića koja ne govore ljudskim jezikom.
Book #6170
Cvijeće male Ide – H. C. Andersen
Cvjetovi groznice – Indrek Koff
Cvjetovi – Marco Martella
Zmajeva nevjesta – Vlada Urošević
Crveni golubovi – Sanja Lovrenčić
Stroj se gasi – E. M. Forster
