Aleksandar Nikolajevič Skrjabin (1872. – 1915.) pripada nekolicini skladatelja u povijesti glazbe koji su svojim djelima dosegnuli univerzalnu svjetsku važnost; i u hrvatskoj glazbi Skrjabin je ostavio neizbrisiv trag utječući na razvoj mnogih skladatelja. Njegov glazbeni izričaj baštini europski modernizam, impresionizam, ekspresionizam, ali i specifične harmonijske i skladateljske postupke kojima su se služili njegovi ruski suvremenici – to su osnove na kojima Skrjabin gradi vlastiti originalan stil. Ova biografija iz pera uglednog ruskog muzikologa Igora Belze, prvi put objavljena 1983., prikazuje skladateljev život i djelo temeljeći se na autentičnim dokumentima, poglavito iz građe Memorijalnog muzeja Aleksandra Nikolajeviča Skrjabina u Moskvi. Ta građa uključuje skladateljevu korespondenciju, zapise suvremenika, kritike, partiture. U pripovijest o Skrjabinovu životu Belza unosi i analize njegovih najznačajnijih djela na način koji može biti zanimljiv ne samo glazbenim stručnjacima nego i široj publici. Skrjabinova osebujna osobnost razvijala se kroz mnoga duhovna i emocionalna previranja, o čemu u ovoj knjizi svjedoče njegovi najbliži prijatelji – među njima su i glazbeni velikani poput Rahmanjinova, Rimski-Korsakova, Ljadova i Safonova Skrjabinovu užem krugu pripada i niz drugih umjetničkih osobnosti iz pokreta „rusko srebrno doba” različitih svjetonazora, u rasponu od pristalica misticizma i esteticizma pa do onih pod utjecajem Marxove i Nietzscheove filozofije, ili pak teozofije Helene Blavatsky i Steinerove antropozofije. Pod utjecajem toga duhovnog ozračja Skrjabin razvija svoje osebujne poglede na umjetnost i svrhu ljudskog postojanja koji se utjelovljuju i u njegovoj glazbi. (Veljko Glodić)