16,00 €
Četvrta zbirka mladog nagrađivanog pjesnika Josipa Čekolja vodi čitatelja na neočekivana putovanja kroz prostore književnosti. Na noćnim čitateljskim i spisateljskim stazama nastaju pjesme u obliku akrostiha. Za svoje akrostihe pjesnik bira prve rečenice iz romana koji su na neki način obilježili njegovo djetinjstvo i mladenaštvo. Tako ostvaruje originalan dijalog između poezije i proze, brišući granice između starije i suvremene književnosti te između djela za djecu i odrasle. Raznolikost poetskih slika u ovoj jezičnoj rukoveti ne proturječi jedinstvu cjeline koje se temelji na svojevrsnom supstratu autorova promišljanja svijeta. Nastupajući u dvostrukoj ulozi čitatelja i pisca, Čekolj stvara stihove koji niču iz osobnih sjećanja i doživljaja, rezonirajući i sa širim društvenim i političkim problemima. Zbirka je prepuna začudnih stilskih figura i neobičnih sintaktičkih obrata, koji s jedne strane dosljedno održavaju koncept akrostiha, a s druge odražavaju autorovu maštovitost i kreativnu slobodu. Osjećajem za ritmičnost i zvučnost jezika „Rukovet noćnih putovanja” nadovezuje se na Čekoljeve prethodne knjige, ali otvara
i novo poetsko putovanje tračnicama lirskog jezika – konceptualno promišljeno i stilski zaokruženo djelo
koje plijeni pažnju svježinom i slojevitošću vizije.
Book #6342
Format: 15,5×16,5 cm
ISBN: 978-953-8553-21-9
Broj stranica: 44
Uvez: tvrdi
Godina izdanja: 2025.
Književnopovijesna studija o hrvatskim književnicama Dragojli Jarnević, Jagodi Truhelki i Ivani Brlić Mažuranić, utemeljena na dosad neobjavljenim arhivskim materijalima, donosi niz zanimljivih opservacija o vezama između značajnih likova (tada još slabo vidljive) ženske književne scene u drugoj polovici 19. i na početku 20. stoljeća.
U biblioteci „U prvom licu“ donosimo prvi hrvatski prijevod knjige švicarskog pisca Nicolasa Bouviera „Riba-škorpion“, knjigu koja među frankofonim ljubiteljima knjiga o putovanjima ima kultni status. Na razmeđi putopisa, dnevnika i romana, knjiga govori o višemjesečnom autorovom boravku na Šri Lanki. Taj otok magije, teške klime, letargije i ludih boja postaje za mladog putnika mjesto poniranja u vlastitu nutrinu, promatranja kukaca, čudnih susreta – a plava soba svratišta u kojemu boravi taj samotnjak pretvara se u svojevrsni inkubator iz kojega će, dosegnuvši dno, opet izroniti u život, preobražen u pripovjedača.
Ciklus kratkih proza naslovljen Zagrebačko djetinjstvo šezdesetih Sanja Lovrenčić pisala je paralelno s radom na prijevodu autobiografskih zapisa Waltera Benjamina Berlinsko djetinjstvo oko 1900., te ga stoga karakterizira zanimljiva dvojnost. Njezino Zagrebačko djetinjstvo funkcionira kao autobiografski diskurs te se bavi za njega tipičnim elementima: introspekcijom, pokušajem ocrtavanja jednog prošlog vremena, finom nostalgijom za djetinjstvom koje je odrasloj osobi dostupno samo kao niz fragmenata koji se ne mogu složiti u koherentnu cjelinu; te bismo elemente mogli nazvati osobnima i lokalnima. S druge je strane, međutim, tekst Sanje Lovrenčić odgovor na književni predložak, reakcija ne na djetinjstvo ili promjene društva, već na određenu vrstu pisanja. Ta ga karakteristika vodi prema sasvim drugačijem sklopu problema koje bismo mogli nazvati inherentno književnima – problemu intertekstualnosti, fikcionalizacije vlastitog Ja, primjene poetskog jezika i lirskih fragmenata koji istovremeno konotiraju osobno iskustvo ali ga i transcendiraju. Tekst Sanje Lovrenčić ovakvom strukturom vrlo uspješno kombinira dva aspekta koji samo u međudjelovanju čine kvalitetnu književnost: uključenost u lokalni kontekst, ali i njegovo stalno rastvaranje, intimnost i univerzalnost.
Pripovijest koja se poput mozaika slaže u ovoj knjizi počela je 1906., kad je mlad i nepoznat pisac Victor Segalen pokucao na vrata slavnog skladatelja Claudea Debussyja i predložio mu da zajedno napišu operu. Koliko god se to činilo neobičnim, Debussy je prihvatio; nakon početnih nedoumica u vezi s temom, predložio je da se pozabave mitom o Orfeju. Segalen je ubrzo poslao prve skice, a zatim se rad na tekstu protegnuo sve do trenutka kad se, u proljeće 1909., Segalen otputio u Kinu. Njegova višegodišnja odsutnost, zatim Prvi svjetski rat te Debussyjeva teška bolest neki su od razloga zbog kojih opera naposljetku ipak nije napisana. No ostaje „zvučni svijet“ dvojice autora – sačuvan u pismima, zabilježenim razgovorima, jednoj pripovijesti i jednoj neuglazbljenoj drami. Ti raznorodni, no ipak povezani tekstovi živo svjedoče o jednoj izvanrednoj umjetničkoj suradnji, o prijateljstvu koje je u njoj niklo, o osobnostima i sklonostima dvojice autora, kao i o svijetu u kojemu su živjeli i stvarali.
Book #3167
