Most od sedre
11,00 € × 1 Ukupno : 11,00 €
17,00 €
Plava knjiga Ericha Kästnera sakuplja gotovo sve tekstove koje je autor napisao tijekom Drugog svjetskog rata. Budući da se Kästner već 1941. godine našao na popisu njemačkih pisaca kojima je rad zabranjen, literarnu je djelatnost tijekom rata morao prikrivati. Rješenje je bilo ingeniozno jednostavno: pisao je u bilježnice sakrivene u knjigu plavih korica koju je držao skrivenu na očitom mjestu: među tisućama svezaka kućne biblioteke. Najistaknutije mjesto među ovim tajnim ratnim zapisima zauzimaju dnevničke bilješke. Premda je u nekoliko prilika nakon dolaska nacionalsocijalista na vlast Kästner boravio u inostranstvu te, kao već tada renomiran pisac, imao priliku ostati u emigraciji, on se opetovano vraćao u Berlin u kojem je proveo veći dio rata. Kästner je naime, unatoč osobnom riziku, htio neposredno svjedočiti povijesnim događanjima kao svojevrstan kroničar; također, te je materijale htio iskoristiti kao predložak za velik roman koji nikad nije uspio napisati. Plava knjiga, međutim, donosi i fragmente tog literarnog projekta, svjedočeći o njegovom razvoju i dezintegraciji. Plava knjiga tako sadrži ne samo nelagodno blizak pogled na Njemačku pod nacionalsocijalističkom diktaturom nego i za hrvatsku publiku posve svjež pogled na literarni rad autora Emila i detektiva, Tončeka i Točkice te Letećeg razreda.
Format: 13,5×20,5
ISBN: 978-953-8313-33-2
Broj stranica: 328
Uvez: tvrdi
Godina izdanja: 2021.
Književnopovijesna studija o hrvatskim književnicama Dragojli Jarnević, Jagodi Truhelki i Ivani Brlić Mažuranić, utemeljena na dosad neobjavljenim arhivskim materijalima, donosi niz zanimljivih opservacija o vezama između značajnih likova (tada još slabo vidljive) ženske književne scene u drugoj polovici 19. i na početku 20. stoljeća.
U biblioteci „U prvom licu“ donosimo prvi hrvatski prijevod knjige švicarskog pisca Nicolasa Bouviera „Riba-škorpion“, knjigu koja među frankofonim ljubiteljima knjiga o putovanjima ima kultni status. Na razmeđi putopisa, dnevnika i romana, knjiga govori o višemjesečnom autorovom boravku na Šri Lanki. Taj otok magije, teške klime, letargije i ludih boja postaje za mladog putnika mjesto poniranja u vlastitu nutrinu, promatranja kukaca, čudnih susreta – a plava soba svratišta u kojemu boravi taj samotnjak pretvara se u svojevrsni inkubator iz kojega će, dosegnuvši dno, opet izroniti u život, preobražen u pripovjedača.
O britanskom kolonijalnom pothvatu u Indiji uglavnom se piše iz perspektive muške povijesti osvajanja i vladanja, no dio tog pothvata gotovo od početka bile su i kolonijalne žene. Knijga Biljane Romić, napisana na temelju višegodišnjeg proučavanja dnevnika i pisama Engleskinja koje su boravile u Indiji, približava čitatelju živote i glasove tih žena. Odlazile su u veliko nepoznato, često nepripremljene za nedaće drugog podneblja i društvene uloge u kojima će se naći. Odlazile su kao supruge, guvernante, učiteljice, kao mlade žene u potrazi za bračnim partnerima; ponekad kao poduzetnice, misionarke, avanturistice. Mnoge nisu izlazile iz okvire koje im je zadala britanska kolonijalna zajednica, no neke su pokazale i da je moguće prevladati ograničenja vlastitog vremena, klase i spola u odnosu prema Indiji i Indijcima. Opsežno citirajući njihove zapise, autorica ove knjige govori o takozvanoj “maloj povijesti”, onj koja nastaje na marginama velikih povijesnih događanja, ali je bez nje nemoguće stvoriti potpuniju sliku prošlosti.
Walter Benjamin postao je tijekom zadnjih desetljeća jedno od ključnih imena humanistike. Krećemo li se područjem proučavanja moderniteta, statusa umjetničkog djela, filmske teorije, filozofije povijesti, teorije popularne kulture ili kanonske književnosti, teško da ćemo moći zaobići njegovo ime. Ovakva je situacija s jedne strane odraz širine njegovih interesa te lucidnosti s kojom je o odabranim temama pisao. S druge je strane ona odraz Benjaminove svijesti o tome kako baviti se filozofijom ili kulturalnom teorijom uvijek prvenstveno znači baviti se pisanjem. Sklonost da se izražava metaforom, slikom ili aluzijom prije nego sistematičnom argumentacijom te inzistiranje na minucioznom stilu prije nego na strogosti izlaganja, čine Benjaminove tekstove – koji se uvijek smještaju između filozofije i književnosti – područjem povlaštenog znanja te nikad ne dopušta njihovo jednoznačno ili konačno dešifriranje. U Berlinskom djetinjstvu oko 1900. upravo je ovaj “ostatak književnosti” dominantan element; Benjamin se u ovom tekstu vraća autobiografskom diskursu te pruža lirsku viziju djetinjstva na prijelazu stoljeća u bogatoj berlinskoj obitelji. Međutim, ova naizgled partikularna i osobna tema, osim što lucidno svjedoči o velegradskoj kulturi navedenog razdoblja te već samim time tvori povijesno izrazito zanimljiv tekst, istovremeno dodiruje, evocira, i naznačava niz filozofskih i socijalnih tema: pitanje konstituiranja i brisanja subjekta kroz sjećanja, sjenu klasnih nepravdi, mogućnost pravedne reprezentacije povijesnog trenutka te odnos mesijanizma i modernosti. Krećući od literarnog žanra, Berlinsko djetinjstvo oko 1900. radikalno utjelovljuje tenziju koja se pojavljuje između književnosti i filozofije te čini obje mogućima. Benjamin time anticipira i jednu od ključnih tema poststrukturalističkog pokreta te ostaje modernji nego ikad.
