Franz Liszt napisao je biografiju svoga prijatelja i kolege Frédérica Chopina dvije godine nakon njegove smrti. Govoreći o njegovoj glazbi, uz mnoge reminiscencije na poeziju, klasičnu mitologiju i običaje Chopinove domovine Poljske, autor mnogo govori i o sebi, svom doživljaju umjetnosti i života.
Prvo izdanje ove nekonvencionalne romantičarske biografije prvi put u hrvatskom prijevodu, uz uvodni esej Veljka Glodića.
Franz Wegeler i Ferdinand Ries u svojim biografskim bilješkama o Ludwigu van Beethovenu, po prvi put prevedenima na hrvatski jezik, stvaraju prijateljsku, iskrenu i nadasve ljudsku sliku o glazbenom geniju, u naše vrijeme često zasjenjenom raznim mitovima koji su se o njemu stvarali i ustalili tijekom stoljeća. Beethovenovi suvremenici i prijatelji Wegeler i Ries pišu gotovo razgovornim jezikom, pristupačnim i suvremenom čitatelju, redajući zapise o općim biografskim činjenicama, ali i brojne zanimljivosti o skladateljevoj osobnosti, te često šaljive i zabavne anegdote iz njegova života. Rastvarajući mit o slavnome glazbeniku, prikazuju svojeg prijatelja opterećenog svakodnevnim životnim problemima, ljubavnim i financijskim; rastrgnutog između očekivanja temeljenih na svjetskoj slavi i zdravstvenih problema; pokretanog iskrenim željama i nadama, te ponajprije težnjom za iznimnim umjetničkim stvaranjem.
Book #2809
Biography of Ludwig van Beethoven written by his contemporaries.
In these biographic fragments Jessie Conrad sketches the picture of her husband Joseph, one of the greatest writers of English twentieth century literature: nervous, a bit weird, attached to his family in his own way, but first of all, obsessed with his work. At the same time, the reader catches a glimpse of Jessie herself, the almost ideal writer’s wife of old times: typing his texts, cooking, economizing, welcoming guests, raising the children, coping with reality in every possible way instead of Joseph. But the act of writing puts her beyond the role of mother, wife and housewife: taking the courage to write down this intimate testimony, she creates a place for herself in Conrad’s verbal space and becomes a writer in her own right.
Jednostavne i neposredne rečenice Jessie Conrad dozivaju pred čitatelja lik njenog supruga, jednog od najvećih pisaca engleske književnosti 20. stoljeća: nervozan, pomalo čudak, na svoj način privržen obitelji, iznad svega zaokupljen književnim radom. No istodobno vidimo i nju, gotovo idealnu piščevu ženu iz starih vremena. Ona pretipkava tekstove, kuha i štedi, dočekuje goste, podiže djecu, na sve moguće načine izlazi na kraj sa stvarnošću umjesto Josepha Conrada. Iz uloge supruge, domaćice i majke izdiže je, međutim, sam čin pisanja. Odvaživši se da zabilježi ovo intimno svjedočanstvo, ona stvara sebi mjesto u (Conradovom) prostoru riječi te se i sama pretvara u autoricu.
