Fantastična knjižnica Malih zvona

Novi roman Sanje Lovrenčić, „Crveni golubovi“, dvostruka je knjiga: prozni tekst, koji se oscilirajući na rubu fantastike bavi gorućim temama suvremenog svijeta, nadopunjen je „Pjesmaricom“, zbirkom poetskih fragmenata koje je autorica pisala kao skice za pojedine ulomke romana.

Radnja priče koja se iznosi na dva različita načina započinje dolaskom pripovjedačice na neimenovan otok. Naslijedivši kuću u gotovo napuštenom selu, ona dobiva razlog da se nakratko udalji od svakodnevne borbe za materijalnu egzistenciju. Krajolik u kojemu se našla nostalgično je idiličan: ruševne kamene kuće, divlji kapari, domaći sir, sunce i vjetar određuju taj mediteranski svijet. Sve sluti na to da će se ovdje, na distanci od ljudi, posla i rutine, otvoriti prostor za introspekciju, za suočavanje s vlastitom prošlošću, željama i nadama.

Zajedno s kućom, međutim, pripovjedačica je naslijedila i golubove koje je uzgajao njen preminuli rođak, Toni. Kad jednog jutra iznenada odluči osloboditi ptice iz golubinjaka, ni ne sluti da će joj se ti pismonoše ubrzo vratiti, i to u društvu prilično živopisnih gostiju. Golubovi naime na otok dovode neke Tonijeve stare prijatelje. Oni mu organiziraju trodnevne karmine te počinju pripovijedati fragmente zajedničke prošlosti: ostarjela kazališna družina koja je lutala Mediteranom, ili aktivni sudionici u previranjima za godina olova – junakinji se na temelju ponuđenih priča teško odlučiti. Na odlasku joj ta čudna skupina objašnjava pravu prirodu njenog novostečenog nasljedstva: uz kuću, ona nasljeđuje i obavezu da ispriča njihovu priču, priču koji nije dobro razumjela.

I tu mediteranskoj idili dolazi kraj: zamijenit će je istraživanje internacionalnog terorizma 1970-ih godina, revolt pred tadašnjim i sadašnjim srazom bogatstva i bijede, rastuća osjetljivost za devastaciju prirode, cyber-subverzije, utopijski virtualni prostori, traganje, strah i bijeg. Na fragmente priče svojih gostiju junakinja će odgovoriti vlastitima, koje će pak – kad se smiri vrtlog koji ju je ponio – gotovo nenamjerno ostaviti u nasljeđe novoj generaciji, za nove pokušaje.