Dvadeseto stoljeće rastumačeno mojem unuku
Ukupno : 10,20 €
19,50 € 11,70 €
Format: 17×24
ISBN: 978-953-8131-34-9
Broj stranica: 154
Uvez: tvrdi
Godina izdanja: 2021.
Pisma supruzi (1914.–1917). – Henri Barbusse
Nemirni mir – svijet 1918-1939 – Rene Lovrenčić
Dvadeseto stoljeće rastumačeno mojem unuku – Marc Ferro
„Nema boje bez ljudskog pogleda, mi smo ti koji stvaramo boje”, kaže povjesničar i antropolog Michel Pastoureau, stručnjak za razdoblje srednjeg vijeka i autor niza knjiga o bojama. U ovoj „Maloj knjizi” autor objašnjava, u razgovoru s novinarom Dominiqueom Simonnetom, osnovnu simboliku boja i njezine mijene kroz stoljeća. Način pripovijedanja prilagođen je mlađim čitateljima, no priče o bojama mogu biti zanimljive i starijima. Jer čak ni izbrojati boje nije jednostavno i ovisi o tome tko broji. Na pitanje koliko uopće ima boja profesor Pastoureau odgovara da je glavnih šest, a spominje još i pet poluboja čija imena potječu iz biljnog svijeta – svakoj od tih jedanaest junakinja posvećeno je zasebno poglavlje ove knjige. Krećući se iz boje u boju, čitateljice i čitatelji doznat će ponešto o polaganom usponu plave, bijeloj boji anđela i sablasti, dvostrukim krajnostima crvene, zelenoj kao kraljici kockara, sramotnoj prošlosti žute… Povijest boja može nam mnogo toga reći o povijesti društva, a ponešto i o sadašnjosti.
Book #5608
“Najdraže moje srdašce, mila moja ljepotice, draga malena“ – tako počinju nježna pisma koja je Henri Barbusse pisao supruzi na početku Prvog svjetskog rata. No ono što slijedi nije nimalo nježno – rovovi, granatiranje, blato, mrtvi… Godine 1914. autor ovih pisama imao je 41 godinu, reputaciju pisca i urednika, narušeno zdravlje i pacifistička uvjerenja. Unatoč svemu tome dobrovoljno se javio u francusku vojsku te dvije ratne godine proveo na prvoj liniji bojišta – da bi potom napisao roman Oganj, književno svjedočanstvo o ratu koje mu je donijelo nagradu Goncourt i tisuće čitatelja. Njegov neuljepšan prikaz ratovanja izazvao je mnogo emocija – odobravanja i prihvaćanja među onima koji su u ratu sudjelovali i doživjeli ga izbliza, osporavanja među onima koji su ga, zaklinjući se u domovinu i nacionalne interese, gledali izdaleka. No dokumentarni materijal koji je Barbusse ugradio u Oganj, i zbog kojeg se roman doimao toliko autentičnim, nalazi se upravo u pismima što ih je svakodnevno pisao supruzi Hélyonni. Današnjem čitatelju ova pisma, u svojoj neposrednosti i autentičnosti, mogu bolje od ikakve fikcije približiti ratne godine kojima je započelo dramatično „kratko 20. stoljeće“.
