14,00 €
Monografija „Zagreb u objektivu Petra Gunjače“, sadrži stotinjak dosad neobjavljenih fotografija negdašnjeg samozatajnog zaposlenika poduzeća „Marko Šavrić“. U ostavštini Petra Gunjače (1924.-2017.), poznatoga tek ljubiteljima i skupljačima foto-opreme, našlo se nekoliko tisuća fotografija, među njima brojne snimke Zagreba iz šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Ponekad slučajno uhvaćen kadar, ponekad uporno snimanje istih motiva, ponekad spretno uhvaćen pokret sugestivno dočaravaju gradske atmosfere. Vodeći svojevrstan paralelni život iza fotoobjektiva, Petar Gunjača velikom dosljednošću i bez pretenzija bilježi život oko sebe. Rezultat je impresivan fotografski opus i povijesni dokument koji svjedoči o jednom vremenu. No ova knjiga nije tek zbirka starih fotografija; kao svojevrsna reakcija na sliku nastao je popratni tekst književnice Sanje Lovrenčić, artikuliran u trinaest kratkih proza, te je isprepletanjem vizualnih i književnih elemenata stvorena originalna i zanimljiva cjelina.
Book #2811
Format: 14,5x 16,5
ISBN: 978-953-7760-89-2
Broj stranica: 178
Uvez: tvrdi
Godina izdanja: 2019.
Književnopovijesna studija o hrvatskim književnicama Dragojli Jarnević, Jagodi Truhelki i Ivani Brlić Mažuranić, utemeljena na dosad neobjavljenim arhivskim materijalima, donosi niz zanimljivih opservacija o vezama između značajnih likova (tada još slabo vidljive) ženske književne scene u drugoj polovici 19. i na početku 20. stoljeća.
Walter Benjamin postao je tijekom zadnjih desetljeća jedno od ključnih imena humanistike. Krećemo li se područjem proučavanja moderniteta, statusa umjetničkog djela, filmske teorije, filozofije povijesti, teorije popularne kulture ili kanonske književnosti, teško da ćemo moći zaobići njegovo ime. Ovakva je situacija s jedne strane odraz širine njegovih interesa te lucidnosti s kojom je o odabranim temama pisao. S druge je strane ona odraz Benjaminove svijesti o tome kako baviti se filozofijom ili kulturalnom teorijom uvijek prvenstveno znači baviti se pisanjem. Sklonost da se izražava metaforom, slikom ili aluzijom prije nego sistematičnom argumentacijom te inzistiranje na minucioznom stilu prije nego na strogosti izlaganja, čine Benjaminove tekstove – koji se uvijek smještaju između filozofije i književnosti – područjem povlaštenog znanja te nikad ne dopušta njihovo jednoznačno ili konačno dešifriranje. U Berlinskom djetinjstvu oko 1900. upravo je ovaj “ostatak književnosti” dominantan element; Benjamin se u ovom tekstu vraća autobiografskom diskursu te pruža lirsku viziju djetinjstva na prijelazu stoljeća u bogatoj berlinskoj obitelji. Međutim, ova naizgled partikularna i osobna tema, osim što lucidno svjedoči o velegradskoj kulturi navedenog razdoblja te već samim time tvori povijesno izrazito zanimljiv tekst, istovremeno dodiruje, evocira, i naznačava niz filozofskih i socijalnih tema: pitanje konstituiranja i brisanja subjekta kroz sjećanja, sjenu klasnih nepravdi, mogućnost pravedne reprezentacije povijesnog trenutka te odnos mesijanizma i modernosti. Krećući od literarnog žanra, Berlinsko djetinjstvo oko 1900. radikalno utjelovljuje tenziju koja se pojavljuje između književnosti i filozofije te čini obje mogućima. Benjamin time anticipira i jednu od ključnih tema poststrukturalističkog pokreta te ostaje modernji nego ikad.
Idući ženskom stranom hrvatske književnosti Lidija Dujić slaže koncizan i zanimljiv pregled izabranog segmenta domaće književne povijesti. Ocrtava sociološke krokije hrvatskih književnica, iznosi kratke karakterizacije, uzgred problematizirajući ženski geto didaktičke i dječje književnosti. Analizirajući i ponovno vrednujući neka djela, prihvaćena pod etiketom „ženske književnosti“, autorica dovodi u pitanje mnoga opća mjesta, ne štiteći se krinkom autoriteta znanstvene objektivnosti – pišući u prvom licu. Knjiga se temelji na njezinoj doktorskoj disertaciji, no nije namijenjena samo stručnoj nego i široj publici.
“Najdraže moje srdašce, mila moja ljepotice, draga malena“ – tako počinju nježna pisma koja je Henri Barbusse pisao supruzi prije stotinu godina. Ono što slijedi nije nimalo nježno – rovovi, granatiranje, blato i mrtvi, rat koji se razotkriva u svom krvavom besmislu. Autor pisama Henri Barbusse 1914. imao je 41 godinu, reputaciju pisca i urednika, narušeno zdravlje i pacifistička uvjerenja. Unatoč svemu tome dobrovoljno se javio u francusku vojsku te dvije ratne godine proveo na prvoj liniji bojišta – da bi potom napisao roman Oganj, književno svjedočanstvo o I. svjetskom ratu koje mu je donijelo nagradu Goncourt i tisuće čitatelja. Njegov neuljepšan prikaz rata izazvao je mnogo emocija – odobravanja i prihvaćanja među onima koji su u ratu sudjelovali i doživjeli ga izbliza, osporavanja među onima koji su ga, zaklinjući se u domovinu i nacionalne interese, gledali iz daleka. Dokumentarni materijal koji je Barbusse ugradio u Oganj – pa i svjedočanstvo o nastanku romana – nalazi se upravo u pismima što ih je svakodnevno pisao supruzi Hélyonni. Današnjem čitatelju ova pisma, u svojoj neposrednosti i autentičnosti, mogu bolje od ikakve fikcije približiti ratne godine kojima je započelo dramatično „kratko 20. stoljeće“.
