U životu Helen Jukes na pragu tridesetih nedostaju uporišta: obilježavaju ga nesigurni poslovi, česte promjene boravišta, uredska otuđenost, osjećaj nepripadanja. No već neko vrijeme privlače je pčele; zbog tog interesa volonterski je pomagala jednome od londonskih gradskih pčelara. Prijatelji znaju za tu njezinu strast i – kad se preselila u manji grad, u kuću s vrtom – daruju joj roj medonosnih pčela. Tako počinje njezina godina dana pčelarenja. Polagano upoznajući ritmove košnice, učeći izaći ususret pčelinjim potrebama, prihvaćajući odgovornost za roj malenih života, autorica otkriva da briga za košnicu zahtijeva upravo ono što njoj u svakodnevici nedostaje: strpljenje, prisutnost, ali i svojevrsna opuštenost. No Pčelinje srce ima pet otvora nije samo autobiografski zapis jedne početnice u pčelarstvu. Knjiga je protkana prizorima iz povijesti odnosa ljudi i pčela: teorijama antičkih autora, pričama o gotovo zaboravljenim oblicima pčelarstva, biološkim podacima o pčelama kao jedinkama i kao zajednici. Između vlastitog pčelarskog dnevnika, povijesti i prirodoslovlja, Helen Jukes otvara pitanja koja nadilaze pčelarstvo: koliko intervencija u ne-ljudske živote možemo smatrati etički prihvatljivima? koji je ispravan omjer naše koristi i dobrobiti drugih bića? koliko možemo razumjeti stvorenja koja su posve drugačija od nas i gdje je granica do koje im se možemo približiti? Istodobno autorica pripovijeda i jednostavnu osobnu priču – o čežnji za mjestom koje bi bilo dom, o vlastitim nesigurnim koracima prema sposobnosti za bliskost, o oprezu i nježnosti. Zato će ova knjiga biti zanimljiva svima koji vole prirodu i pčele, ali i ljubiteljima intimističke proze koja govori o potrazi za vlastitim mjestom u svijetu. (S. L.)