andrijana kos-lajtman

Mačke, zečevi, krtice, ježevi, medvjedi, sove, vrapci, zmije, bubamare, pingvini, puževi, vukovi, krokodili, žabe… Kad bismo prebrojali životinje koje prolaze kroz poeziju Branka Maleša, njegov bi se opus zacijelo pokazao kao jedan od najživahnijih pjesničkih zvjerinjaka hrvatske književnosti. No Maleševe životinje nisu tu zato da bi nešto predstavljale, simbolizirale ili poučavale. One govore, piju, lete, smiju se, mijenjaju oblike i identitete, miješaju se s ljudima, a svi zajedno kreću se kroz svijet u kojem su granice između vrsta, živoga i neživoga jednako skliske i upitne kao granice između stvarnoga i imaginarnog. Od Teksta (1978.) do Mutnoga (2017.) Maleševe su životinje mnogo više od pjesničkog ukrasa. One su utjelovljenja organskog svijeta u kojem je sve pokretno i promjenjivo; svijeta koji nije ukroćen ni do kraja objašnjiv. Nasuprot motivima iz suvremene svakodnevice koji se često pojavljuju kao nešto hladno i mehaničko, životinje donose nepredvidljivost i nježnost, divljinu i smijeh. Andrijana Kos Lajtman u ovoj se knjizi prvi put sustavno bavi tim šarenim životinjskim svijetom. Sabirući Maleševo „malešno društvo”, otkriva čitateljima – onima koji poznaju Maleševu poeziju kao i onima koji se s njom susreću prvi put – jednu od važnih, a dosad nedovoljno zamijećenih niti njegova opusa: duboku povezanost slobode živoga svijeta i slobode jezika. Maleševa poezija ne traži od čitatelja da sve razumije. Poziva ga da uđe u igru. Jer kod Maleša zec može govoriti, čovjek može biti medvjed, a iz poljupca može izletjeti vrabac. I sve je to sasvim prirodno. (S. L.)