16,00 €
Četvrta zbirka mladog nagrađivanog pjesnika Josipa Čekolja vodi čitatelja na neočekivana putovanja kroz prostore književnosti. Na noćnim čitateljskim i spisateljskim stazama nastaju pjesme u obliku akrostiha. Za svoje akrostihe pjesnik bira prve rečenice iz romana koji su na neki način obilježili njegovo djetinjstvo i mladenaštvo. Tako ostvaruje originalan dijalog između poezije i proze, brišući granice između starije i suvremene književnosti te između djela za djecu i odrasle. Raznolikost poetskih slika u ovoj jezičnoj rukoveti ne proturječi jedinstvu cjeline koje se temelji na svojevrsnom supstratu autorova promišljanja svijeta. Nastupajući u dvostrukoj ulozi čitatelja i pisca, Čekolj stvara stihove koji niču iz osobnih sjećanja i doživljaja, rezonirajući i sa širim društvenim i političkim problemima. Zbirka je prepuna začudnih stilskih figura i neobičnih sintaktičkih obrata, koji s jedne strane dosljedno održavaju koncept akrostiha, a s druge odražavaju autorovu maštovitost i kreativnu slobodu. Osjećajem za ritmičnost i zvučnost jezika „Rukovet noćnih putovanja” nadovezuje se na Čekoljeve prethodne knjige, ali otvara
i novo poetsko putovanje tračnicama lirskog jezika – konceptualno promišljeno i stilski zaokruženo djelo
koje plijeni pažnju svježinom i slojevitošću vizije.
Book #6342
Format: 15,5×16,5 cm
ISBN: 978-953-8553-21-9
Broj stranica: 44
Uvez: tvrdi
Godina izdanja: 2025.
Zbirka glazbenih kritika i eseja filmskog redatelja i erudita Zvonimira Berkovića. Tekstovi koje je tijekom nekoliko desetljeća pisao za novine i časopise ovdje su sabrani i podijeljeni u četiri cjeline: Kritike – Portreti – Meditacije – Razgovori. Izabrala ih je i priredila Bosiljka Perić Kempf.
U pričama izabranim za ovu zbirku Lafcadio Hearn slika posve osebujan portret Japana s kraja 19. stoljeća: precizno novinarsko oko bilježi svaki detalj okruženja s kojim se susreće, ali se to okruženje pred njim pretače u neku legendu, priču o duhovima, sliku nekog rituala na izdisaju. Čitatelj se tako susreće s posljednjim bljeskovima tradicionalnog Japana koji pred Hearnovim pogledom nestaje, a kroz taj ga nestajući svijet vodi uvijek blago ironičan autorski glas koji pripovijeda o tehnikama proricanja, ukletoj haljini dugih rukava, svemu što odzvanja u tuljenju jednog psa, svjetiljkama što se spuštaju u more za svetkovine mrtvih… Stoga su Hearnove priče vrijedan izvor informacija za sve one koje zanima negdašnji Japan, ali i profinjen literarni tekst koji virtuozno kombinira elemente fantastike, prozne ironije te poetskog maštanja.
Priče su izabrane iz knjiga “In Ghostly Japan” i “Kwaidan.
Walter Benjamin postao je tijekom zadnjih desetljeća jedno od ključnih imena humanistike. Krećemo li se područjem proučavanja moderniteta, statusa umjetničkog djela, filmske teorije, filozofije povijesti, teorije popularne kulture ili kanonske književnosti, teško da ćemo moći zaobići njegovo ime. Ovakva je situacija s jedne strane odraz širine njegovih interesa te lucidnosti s kojom je o odabranim temama pisao. S druge je strane ona odraz Benjaminove svijesti o tome kako baviti se filozofijom ili kulturalnom teorijom uvijek prvenstveno znači baviti se pisanjem. Sklonost da se izražava metaforom, slikom ili aluzijom prije nego sistematičnom argumentacijom te inzistiranje na minucioznom stilu prije nego na strogosti izlaganja, čine Benjaminove tekstove – koji se uvijek smještaju između filozofije i književnosti – područjem povlaštenog znanja te nikad ne dopušta njihovo jednoznačno ili konačno dešifriranje. U Berlinskom djetinjstvu oko 1900. upravo je ovaj “ostatak književnosti” dominantan element; Benjamin se u ovom tekstu vraća autobiografskom diskursu te pruža lirsku viziju djetinjstva na prijelazu stoljeća u bogatoj berlinskoj obitelji. Međutim, ova naizgled partikularna i osobna tema, osim što lucidno svjedoči o velegradskoj kulturi navedenog razdoblja te već samim time tvori povijesno izrazito zanimljiv tekst, istovremeno dodiruje, evocira, i naznačava niz filozofskih i socijalnih tema: pitanje konstituiranja i brisanja subjekta kroz sjećanja, sjenu klasnih nepravdi, mogućnost pravedne reprezentacije povijesnog trenutka te odnos mesijanizma i modernosti. Krećući od literarnog žanra, Berlinsko djetinjstvo oko 1900. radikalno utjelovljuje tenziju koja se pojavljuje između književnosti i filozofije te čini obje mogućima. Benjamin time anticipira i jednu od ključnih tema poststrukturalističkog pokreta te ostaje modernji nego ikad.
Zbirka „Kratak put kući“ sadrži sedam kratkih priča američkog klasika F. Scotta Fitzgeralda, prvi put objavljenih u hrvatskom prijevodu. Priče su izvorno izlazile u časopisima krajem dvadesetih i tijekom tridesetih godina prošlog stoljeća. Autor u njima iskušava neke motive i postupke kojima će se služiti u duljim djelima (primjerice u romanu „Blaga je noć“), no povezuje ih to što se u svakoj pojavljuje neki element fantastičnog. Iako je Fitzgerald, čuveni kroničar „doba jazza“, čitateljima poznat kao majstor realistične proze, u ovim se pričama otkriva njegova njegova prigušena ali trajno prisutna sklonost fantastičnom: jednom je ono materijalizacija bezimenog nemira koji progoni njegove junake, jednom ludički izlet u improviziranu bajku, jednom maštarija o mentalnom svijetu jednoga psa. Završna priča „Hvala na vatri“, koju je časopis New Yorker 1936. odbio kao previše fantastičnu te objavio tek 2012., izgrađena na jezičnoj dosjetci, vješto balansira između ironije i mistike.
Knjiga je opremljena ilustracijama Ivana Stanišića koje na izvanredan način ulaze u dijalog s tekstom, diskretno evocirajući povijesno razdoblje njegova nastanka te istodobno stvarajući atmosferu tajnovitosti.
