Jedna žena suočava se sa skorim gubitkom prijatelja, ustvari člana obitelji. Pritom je taj sudrug pas, a žena – pjesnikinja. Autoričina vrlo prepoznatljiva poetika fragmentiranih slika, uvijek svedenih na ono bitno i razlikovno, diskurs pregovaranja i dogovaranja – za riječ, moglo bi se reći parafrazirajući drugu našu važnu pjesnikinju; ali i za smisao i sigurnost u često besmislenom i neizvjesnom svijetu – posebno su pogodni za jezično oblikovanje tog univerzalnog, a osobnog iskustva. Samo je naizgled paradoksalno da se u ovom tekstu, koji se prije svega bavi netrajnošću, sve vrti oko trajanja: jer i priroda, i godina, i život, i smrt procesi su neodvojivi od vremena i svih njegovih nelogičnosti, bržeg ili sporijeg toka, zastajanja, skokova. Nova zbirka Sanje Lovrenčić prirodno se uklapa u biblioteku Sav živi svijet kao pjesnički dnevnik jednog oproštaja, pokušaj prihvaćanja neprihvatljivog, velika i slojevita posveta odnosima koje gajimo s našim životinjskim pratiteljima i njihovu posvemašnjem ispreplitanju s našim vlastitim navikama, svakodnevicom, nadama, poimanjem sigurnosti, pa i identitetom.