Jezikova juha / Tongue Soup
16,00 € × 1 
Vjetrohod
Ukupno : 25,60 €
Roman, izvorno objavljen 2005. (uži izbor za nagradu „Gjalski“ 2006.)
Reflektorska svjetla ovog svijeta u malome obasjavaju, na pomalo filmski način, mnoštvo sporednih i nekoliko stalnih likova. Žac, brusač klizaljki, priča priče o čudnim ljudima i događajima, on je onaj ‘Žac’ kojega svi imamo u društvu, zadužen za razvedravanje ljudi i održavanje razgovora. Njegov glavni slušatelj, Riba, vlasnik kafića, nezainteresiran za goste, smiješno gorak i turoban, pozorno prati Žacove izmišljene likove čije se priče isprepliću s pričama stvarnih klizača – plahih ljubavnika, tinejdžera, radijskih snimatelja… Ukratko, svi ljudi koji su došli na klizalište Sanje Lovrenčić imaju neki svoj tajni život i svi su oni međusobno povezani, od jeseni do proljeća, iako toga nisu uvijek svjesni…
Prva zbirka pjesama Sanje Lovrenčić, objavljena 1987. u vlastitoj nakladi, sada dostupna (samo) kao elektroničko izdanje.
„Insula dulcamara“ – taj „gorkoslatki otok“ pokazuje da je autorica, ni od koga zamijećena, startala kao zrela književnica, s gustim poetsko-narativnim tkivom koje je sama odredila kao „pripovijesti“ (i još ojačala sintagmama „pripovijest donesi“ i „pređa se pripovijesti gomila“), stvarajući tako pomalo ironičan otklon prema vlastitim pjesničkim slikama i krhotinama. Priređen za novo izdanje, rukopis nije izgubio ništa od izvorne svježine, odaje autorsku ruku čitateljice-pripovjedačice-fantastičarke-pjesnikinje koja će se otkrivati u poeziji i prozi tijekom dvadeset pet godina koje su uslijedile. (iz pogovora urednice Lidije Dujić)
Jedna od inačica teksta prvotno objavljenog po naslovom „Wien Fantastic“ 1998.
Beč u kojemu se događaju ove priče u isti je mah stvarno i nestvarno mjesto. Svaku od priča kazuje drugi pripovjedač, koji je ujedno i njen protagonist, a njihove konkretne životne situacije samo su povod da bi se krenulo u istraživanje fantastičnog grada. Začudnost se otkriva u tananim pomacima, ispreplitanju svijesti i svijeta. A kad fantastični poredak ipak stupi pred protagonista, često se to događa u obliku svojevrsne teatralizacije. Grad tada postaje pozornicom, pred začuđenim se pripovjedačevim pogledom odvijaju fragmenti neke možda drevne, ali u isti mah i krhke, prolazne, trajno ugrožene predstave, jedne od onih koje nas uvijek iznova navode da postanemo neposrednije svjesni tame (možda svjetlucave, možda opojne, no ipak tame) što odasvud okružuje male, osvijetljene otočiće naših života.
