Format: 13,5×20,5
ISBN: 978-953-7760-30-4
Broj stranica: 320
Uvez: meki s klapnom
Godina izdanja: 2006, 2007, 2013

Biljana Romić, III program Hrvatskog radija, Bibliovizor, 20. 1. 2007

“Ivana Brlić-Mažuranić zapravo je ime koje desetljećima obilježava djetinjstva u ovim krajevima, naša je mašta pothranjivana tim čudnovatim zgodama šegrta Hlapića, a s Jašom Dalmatinom i Indija je postala neko naše carstvo. No, uvijek se pomalo čini da u klasičnome kanonu hrvatskih književnih imena ime te spisateljice biva uvijek u drugome planu. Premda, riječ je o najprevođenijoj književnici s ovih prostora i jedinoj koja je u svoje doba doživjela panegirične recenzije u najistaknutijim svjetskim kulturnim i književnim novinama i časopisima. U tom potiskivanju nimalo malu ulogu ima činjenica da je riječ o autorici, dakle ženi, i još k tome autorici onoga dijela književnosti koji se još uvijek ne shvaća posve ozbiljnim ili jednakovrijednim – dječjoj književnosti. Apsurd je u tome što je Ivanino djelo zapravo i za “velike” i za “male”. Riječ je o onoj dvojnosti koja nije strana mnogim svjetskim autorima koji su navodno pisali za djecu da bi zapravo svojim proizvodom privukli barem gotovo jednaku pozornost odraslih. Koliko je krhka ta granica toliko su krhke i sve moguće druge granice u ovoj biografiji. Autorica biografije Sanja Lovrenčić svjesno i namjerno potkopava sva zadana žanrovska ograničenja. Naslov daje naslutiti da to nije neka gotova, posve zaokružena biografija nakon koje se nema više što reći, ne, kao što i naslov kaže riječ je o potrazi, o stalnoj potrazi, koliko za Ivanom, toliko i o potrazi same autorice za svojim spisateljskim glasom. U maniri kolaža, ili još bolje rečeno, u maniri radijske dokumentarne drame autorica isprepleće svoj svijet i Ivanin svijet (dopustite mi ovu intimizaciju u obraćanju, ali ona je rezultat bliskosti koji Sanja Lovrenčić ostvaruje svojim pristupom pa se on širi i na čitaoca) tako da propitivanje Ivanina odnosa prema pisanju, ali i prema životu, neizbježno postaje podloga da sama autorica na ovoj drugoj narativnoj razini razmatra ne samo svoj odnos prema zadanoj temi nego i prema vlastitom spisateljskom, pa ako hoćete i ženskom životu. Jer ono što je svakako nužna oznaka cijeloga Ivanina stvaralaštva jest njezina ženskost, jest položaj žene u njezino doba i upitna sukladnost ženskoga pozvanja s književnim zvanjem. Stoga Sanja Lovrenčić iznimnim udubljivanjem i suživljavanjem pokušava ne ispisati suhu biografiju prepunu podataka, nego ispisati upravo književnu biografiju, biografiju u kojoj pokušava rekonstruirati i dokučiti svijet koji je okruživao i koji je i sama izgradila Ivana Brlić-Mažuranić. Sanja Lovrenčić možda nesvjesno izgrađuje stanovitu psihobiografiju, ali ne laičkim, svakodnevnim psihologiziranjem, nego istančanim i opreznim pokušajem da se uvuče u psiho-svijet žene koja je vapila za znanjem, obrazovanjem, pisanjem, samostalnošću, ali se morala povinovati predmnijevanim normama prema kojima je trebala živjeti žena iz kruga više srednje klase toga vremena. Sanja Lovrenčić ulazi u trag Ivaninim depresijama, pa i onome o čemu se dosad samo nagađalo, ali se uvijek nekako prešućivalo, samoubojstvu. Uostalom, smiju li se autori/ce za djecu ubiti? Jer kakva je to poruka djeci? Sanja Lovrenčić vrlo istančano unosi tu razinu u svoju biografiju ni na jedan trenutak ne odskliznuvši u nategnuta kvazipsihologiziranja. Stalno prekoračujući žanrovske, vremenske i ine granice, jedna granica ostaje postojana – Sanja Lovrenčić ne konstruira i ne stvara gotove zaključke. Ona jednostavno gradi naraciju na temeljnome sukobu u samoj Ivani – između okova stvarnoga života koji je od nje tražio da ispuni određene uloge od kojih ona i nije bježala i silne želje, potrebe da piše, stvara, da se potvrdi na drugačiji način osim svojim udovoljavanjem izvanjskoj stvarnosti. Ivanin je unutrašnji svijet bio vjerojatno bogat i raskošan, ali spregnut, sapet. Taj unutarnji svijet nikako nije mogao u izvanjskome naći sugovornika osim u činu pisanja. Vjerojatno je i u samoj Ivani sam njezin položaj kao žene u društvu ustrojenom prema muškim normama bio neosviješten do kraja. Ona sama nije rušila neke prepreke s mišlju da ih ruši ili da ih treba rušiti zbog nekih viših ciljeva emancipacije ili ideoloških otpora. Njezina je uloga emancipatorice u tom pogledu bila u neku ruku nesvjesna, ili podsvjesna. I upravo tu nit Sanja Lovrenčić majstorski slijedi, prikazujući što iskrenije i bez predrasuda i druge likove u toj ljudskoj menažeriji koja je okruživala Ivanu, posebice lik Ivanina supruga Nace. Sanja Lovrenčić nije sebi dopustila da tumači Ivanine postupke iz današnje perspektive, ona ih locira i traga za njihovom uzročno-posljedičnom upisanošću ali ih ne tumači, ne pravda, ne napada. Posebnu živost i životvornost ovoj biografiji daje stalno kontrapunktiranje života i svijeta jedne današnje književnice, u ovom slučaju Sanje Lovrenčić, i svijeta u kojemu je živjela i stvarala tako zapreteno darovita književnica kakva je bila Ivana-Brlić Mažuranić. Ta stalna podvojenost života i ličnosti nije mogla ostaviti Ivanin duševni svijet netaknutim. Zapadanja u depresije stvaran su pokazatelj kontinuiranih lomova s kojima se na svim područjima života susretala ta istodobno silno čvrsta ali i krhka osoba. Jer samo je snažna osoba mogla uz sve te obiteljske veze, povučeni život u Brodu izgraditi tako nevjerojatno maštovit paralelan svijet književne zbilje. I samo snažna osoba može priznati krhkost – jer riječ je o snazi koja ipak nije mogla opstati sama, koja se lomila na onim presjecištima na kojima je ništa u popudbini obiteljskoga i širega naslijeđa nije pripremilo za nebrojene zidove. Uostalom, najnevjerojatnije se doima onaj trenutak u Ivaninu životu kad je napokon mogla prepustiti se pisanju i odvojiti od svojih prijašnjih drugačijih uloga i kad je pero zapravo presahlo. Pisanje je za nju bilo stalna borba, sa sobom i svima ostalima, s društvom ako hoćete, ali nemoć da se oda samo pisanju kad to više nije bila borba za sebe dovela ju je do samobrisanja. Svako stvaranje u sebi nosi trunku uništenja, rastvaranja, i taj se krug za Ivanu zatvorio destruktivnom nemoći stvaranja. Biografija koju je ispisala Sanja Lovrenčić nije kritičarska, znanstvenička biografija, ona je upravo “piščeva” biografija, biografija kao i sama književni rad, literarna spojnica života i pisanja, ili ako hoćete, rečeno danas tako omiljenim stručnim terminima, teksta i konteksta koji su međusobno isprepleteni do zadnjeg hropca. Iz ove biografije izviru i Ivana Brlić-Mažuranić i Sanja Lovrenčić, a mi aktivno postajemo dio njihove priče.”

Helena Sablić Tomić,  Vjesnik, 20. 3. 2007.

“Suvremenom trendu pisanja o životu drugoga nije mogla odoljeti ni književnica Sanja Lovrenčić. Svojevrstan oblik pripreme za pisanje knjige »U potrazi za Ivanom« zasigurno je njezina knjiga iz 2005 »Dvostruki dnevnik žene sa zmajem«. U ovoj neobičnoj proznoj montaži ona isprepliće različite autobiografske žanrove s bajkom o nedefiniranoj i osamljenoj Ženi propitujući na taj način osobnu prisnost s tekstom, moć književnosti u širem kontekstu, potrebu za udovoljavanjem nemirnoj ženskoj osjetljivosti. Kroz datirane dnevničke bilješke proizvodi se dokument suvremene urbane ženske mikropovijesti koji se potom zrcali u drugome, u žanrovski i vremenski udaljenom, a opet tako bliskom, dramskome tekstu.

Tragom Ivane Brlić

Postavljajući se ovoga puta u ulogu biografa, Sanja Lovrenčić slijedi tragove prošlosti najboljega hrvatskog književnog izvoznog proizvoda – Ivane Brlić (djevojačko prezime Mažuranić dodavala je samo kao književnica). Pri tome nije nastojala diskurzivno oponašati život te intrigantne žene umjetnice, majke sedmero djece (dvoje je samo kratko živjelo), osobe omeđene snažnim muškarcima (djed, otac, suprug), one koja je osobnu osjetljivost prema izvanjskome krotila silnim svakodnevnim obavezama, već je pokušavala pronaći odgovor na pitanje kakva je osoba s pseudonimom Vladimir Šumski zaista bila. Ona je jednostavno željela kroz sedam poglavlja (Početak potrage; Djetinjstvo; Doba dnevnika, 1888-1892; Supruga i majka,1892-1902; Napon snage, 1902-1914; Valovi svjetla i sjene, 1914-1928; Ono što nam preostaje uèiniti, 1928-1938) satkanih od dnevnika tinejdžerke Ivane, njezinih pisama koje je upućivala kao supruga Vatroslava Brlića, popisa jelovnika, igara za djecu, obaveza u vinogradu, detalja iz domaćinskog svakodnevlja, oblikovati toplu životnu priču koja će ostaviti dojam sličnosti i sukladnosti s tim tuđim životom, s drugom osobom o kojoj piše. Spretno i duhovito autorica je uplela u priču iz prošlosti i digresije iz vlastite suvremenosti, česte razgovore sa sinom i detaljan metanarativni dnevnik nastajanja knjige »U potrazi za Ivanom«. Prerađujući detalje prošlosti, proizvodeći komentare iz pozicije suvremene naratorice, Sanja Lovrenčić je tako postavila posve nov identitet biografa od onoga na što je suvremena recepcija navikla. Važno je primijetiti da je u širu kontekstualnu priču ulijepila i niz činjenica izvanjskoga vremena tipične ženske ikonografije (razdoblje života Ivane Brlić, 1874. – 1938., vrijeme je burnih promjenama u zbilji) stvarajući i na taj način biografski privid kontinuiteta. Pri tome je fokusirana na približavanje psihološkog profila te književnice, a ne njezine uloge u širem kulturološkom krugu. Od prvoga poglavlja traganja za istinom upisuju se rečenice koje će ispreplesti različite dužnosti žene na početku dvadesetoga stoljeća u patrijarhalnom sustavu s njezinom intimnom krhkosti, koja često završava teškim depresivnim stanjima. Razotkrivajući pri tome i rekonstruirajući privatni i intimni prostor Ivane Brlić, autorica je nastojala naslutiti što se zbivalo u njoj samoj, ispod njezine kože, tijekom niza godina kako bi »opravdala« tragičan kraj.

Iluzija početka

U tom efektu postavljanja smisla linearnosti događaju se fikcionalni postupci koji su prepoznatljivi i u pripovjednoj historiografiji, a vezani su uz iluziju prvog početka, razmještaj stvarnosnih činjenica i iluziju konačnoga svršetka. Proizvodnja identiteta u takvim rubnim situacijama pružila je Sanji Lovrenčić mogućnost za ostvarenjem većeg stupnja samosvojnosti i otvorenosti prema životu Ivane Brlić-Mažuranić. Oblikujući specifičan ženski razlomljeni, »razšiveni« diskurs, ona je u njemu zaustavila duh jednog vremena uz čiju je marginu otvoreno propitivala tragove različitih ljubavi, rubnih komunikacija, umjetnosti. Takav postupak izrazito je intimno kodiran, njime ona sluti smisao pisanja, življenja i sjećanja. ”

O b r a z l o ž e n j e   n a g r a d e  K.  Š.  G J A L S K I :