• 0 Knjige - 0,00  (0,00 kn)
    • Košarica je prazna.

Shop

11,60  (87,40 kn)

Herbarij – priče o biljkama

Druga prozna knjiga Jane Prević Finderle, nakon „Mosta od sedre” objavljenog u ovoj biblioteci 2019., nastaje i kao nastavak i kao svojevrsna suprotnost autoričinu prvijencu. Nastavak, jer se i dalje radi o kratkim prozama nadahnutim osobnim doživljajima, pisanim na jednostavan i neposredan način; suprotnost, jer je „Most od sedre” bio posvećen putovanjima i susretima, to jest horizontalnom kretanju kroz prostor, dok je „Herbarij”, koji govori o životu bilja i o najbliskijim ljudima, usmjeren vertikalno – kretanje kroz prostor zasjenjeno je kretanjem kroz vrijeme. Jer svaki, pa i ovaj herbarij, između ostalog je i knjiga sjećanja.

Naše doba, čini se, pojačava osjetljivost za zeleni svijet, čija ugroženost postaje sve očitija. No osjetljivost Jane Prević Finderle za raslinje nije stvar suvremenih trendova, iako se potreba za stvaranjem herbarija od riječi možda javlja i pod utjecajem sve jače opće svijes-ti o važnosti zelenila u doba klimatskih promjena. Autorica ove knjige od najranije dobi živi u bliskoj povezanosti s biljkama, stoga može govoriti o njima iz posve osobne, gotovo lirske perspektive, autentičnim jezikom jednostavne prisnosti. U prvom planu joj nije nikakva općenita problematika kao ni botaničko znanje – iako mnogim znanjima očito raspolaže – nego osobni pojedinačni doživljaj, neki pomak, neko otkriće, neko malo čudo, poput onih na koja joj u doba adolescentskog spleena skreće pažnju njezina teta Mirjana kad joj govori o žiru i hrastu. (S.L.)

 

Book #4550
Hana Vrca Marko Radeljić Zrinka Horvat ,
Podijelite

Format: 11×18
ISBN: 978-983-8313-52-3
Broj stranica: 105
Uvez: meki
Godina izdanja: 2022.

 

 

Zbirka zelenih trenutaka (Sanja Lovrenčić)

Druga prozna knjiga Jane Prević Finderle, nakon „Mosta od sedre” objavljenog u ovoj biblioteci 2019., nastaje i kao nastavak i kao svojevrsna suprotnost autoričinu prvijencu. Nastavak, jer se i dalje radi o kratkim prozama nadahnutim osobnim doživljajima, pisanim na jednostavan i neposredan način; suprotnost, jer je „Most od sedre” bio posvećen putovanjima i susretima, to jest horizontalnom kretanju kroz prostor, dok je „Herbarij”, koji govori o životu bilja i o najbliskijim ljudima, usmjeren vertikalno – kretanje kroz prostor zasjenjeno je kretanjem kroz vrijeme. Jer svaki, pa i ovaj herbarij, između ostalog je i knjiga sjećanja.
Naše doba, čini se, pojačava osjetljivost za zeleni svijet, čija ugroženost postaje sve očitija. No osjetljivost Jane Prević Finderle za raslinje nije stvar suvremenih trendova, iako se potreba za stvaranjem herbarija od riječi možda javlja i pod utjecajem sve jače opće svijes-ti o važnosti zelenila u doba klimatskih promjena. Autorica ove knjige od najranije dobi živi u bliskoj povezanosti s biljkama, stoga može govoriti o njima iz posve osobne, gotovo lirske perspektive, autentičnim jezikom jednostavne prisnosti. U prvom planu joj nije nikakva općenita problematika kao ni botaničko znanje – iako mnogim znanjima očito raspolaže – nego osobni pojedinačni doživljaj, neki pomak, neko otkriće, neko malo čudo, poput onih na koja joj u doba adolescentskog spleena skreće pažnju njezina teta Mirjana kad joj govori o žiru i hrastu.
Priče o biljkama Jane Prević Finderle uvijek su i priče o ljudima. I premda se tu pojavljuju i dečki i prijatelji i autoričin muž, ipak se radi o dominantno ženskim prostorima i znanjima – bakinoj bašči, majčinoj šumi, svekrvinom vrtu. Priča koja vodi najdalje u prošlost govori o jabuci koja je za autoričinu baku, u doba oskudice i gladi, bila dragocjenost. Valovi vremena mijenjaju čak i način na koji vidimo voće – pa jabuke leže na tlu u doba obilja – no ideja dragocjenosti u ovoj se knjizi, eksplicitno ili implicitno, uspostavlja uvijek iznova, i kad se radi o rijetkom voću poput šumskih borovnica, i kad se radi o lijepom korovu poput kokotića, pa i u vezi s jabukama koje u kratkoj crtici vidimo u tri različita trenutka. A izvori tog osjećaja dragocjenosti koji se veže uz biljke možda su upravo u bakinoj bašči, pomalo čarobnom mjestu na kojemu mnogo toga nije dopušteno i cvijeće se smije brati samo u posebnim prilikama. Baka je vrtlarica, „uredna i redovita”, primjer koji se može samo pokušati oponašati; o sebi pak autorica kaže da se samo igra vrtlarice, sije „mrkvu, blitvu, nešto salate. A uz rubove cvijeće, kako je i moja baka radila. Narcise, žuti stolisnik, peruanski ljiljan, graničicu i perunike.” Njezina igra biljem i sjećanjem – a dio te igre je i pisanje herbarija – stvara nesavršene vrtove u kojima međutim cvjeta toplina.
I mama sadi vrt – i u vrtu slatki grašak – no majčin je i otvoren prostor šume, kamo odlazi u šetnje sa svojom djevojčicom. Toposu vrta tu se pridružuje topos otvorene prirode, prirode kao slobode i prostora istraživanja, koji također ostaje trajna vrijednost u životu pripovjedačice. Na šetnje iz djetinjstva nadovezuju se šetnje adolescencije (s tetom Mirjanom, još jednom važnom ženom), zatim šetnje i planinarenja odrasle dobi, izleti s vlastitom djecom, „ženski posao” nošenja cvijeća na groblje koji obavlja sa svekrvom. Kad svojoj kćeri bere bagrem ili cvijet kestena, očaranost vegetacijom i osjetljivost za njezine bezbrojne nijanse prenosi se dalje, u sljedeću generaciju.
Govoreći o kestenu, autorica spominje veze koje je s tim stablom ispreplela u oba svoja grada – u Daruvaru u kojem je odrasla i u Pazinu u kojem je zasnovala obitelj. S ta dva grada i njihovom okolicom zapravo se isprepliće gotovo sve njezino bilje. Ponešto je isto i tu i tamo, poput lipa, te izaziva isti zanos, ponešto se iznenada razotkriva pod drugim imenom, ponešto se koristi na drugačiji način, ili se ne koristi uopće. No kakvi god bili podneblje i običaji, za pripovjedačicu susreti s nazivima ili praksama ostaju u prvom redu bljeskovi u njezinoj osobnoj povijesti – tako je, primjerice, ginko (čije je mladice na vjenčanju autoričina brata majka dijelila gostima) „svojim lepezicama podsjeća na voljeni Daruvar, nikad na Kinu iz koje zapravo potječe”, a prvo branje šparuga bilježi kao trenutak u kojemu se prvi put osjećala kao Istranka.
Premda u zbirci ima i velikih stabala, ipak se većinom nižu skromne trave, vrtno i divlje cvijeće – kao svojevrsna utjelovljenja malenih prostora o kojima se ovdje govori, svijeta obitelji, sigurnosti, doma. Svijeta koji se uvijek iznova uspostavlja i za kojim se uvijek iznova čezne, pa ne čudi epizoda u kojoj pripovjedačica zaboravlja na posao i obaveze ugledavši u nekom šumarku cvjetiće lazarkinje – jer uvijek kad je ugleda, kao da je ugledala „izgubljeni komadić doma”. Osjećaj doma materijalizira se i u pohanom cvijeću bagrema, grašku koji se jede u vrtu kad je zelen i svjež, ružama koje se beru s majkom trenutak prije puta.
Tonalitet prisnosti koji vlada cijelom knjigom izvire ponajprije iz ukorijenjenosti bitnih doživljaja povezanih s biljem u autoričinom djetinjstvu. Iz djetinjstva ne potječu samo prva sjećanja na pojedine trave i stabla nego i znatiželja, povjerenje, svojevrsna zaigranost koja trajno ostaje prisutna u autoričinu životu; s biljkama – sa šafranom i mrazovcem – povezano je čak i njezino prvo iskustvo sumnje u autoritete. Taj djetinje znatiželjan i povjerljiv pristup ponekad rađa i malim nesporazumima, neuspjelim sadnjama i čudnim pekmezima, prizorima koji izazivaju osmijeh. No u zbirci svijetlih sličica ipak tu i tamo prosijava ona zabrinutost, svijest o ugroženosti zelenog svijeta o kojoj je bilo riječi na početku ovog teksta. Šimširov moljac uništio je perivoje šimšira, kao i šimširov grm, posađen prije autoričina rođenja u budućem dvorištu još nepostojeće kuće; kesteni su bolesni posvuda, smeđe mrlje šire se njihovim lišćem i grane ostaju gole. No pripovjedačica ne traži uzroke problema niti im nalazi rješenja – osim ako je rješenje upravo u radosti s kojom se uvijek iznova okreće raslinju.
Trave za čaj, bobice, voće, jestivo samoniklo bilje – to je izobilje, i skromno i raskošno, koje pripovjedačica nalazi u baščama i šumama, u prošlosti i sadašnjosti. Njezin je tekst pomalo nalik tim stanovnicima voćnjaka i okućnica, iznenađenjima pokraj planinarskih staza – ostavlja čitatelja obavijenog toplinom sićušnih pustolovina i mirisom lipovog čaja.