Slikovnice

Malena junakinja ove priče želi pomoći mami i otići po kalup za tortu u spremište, no boji se tog mračnog prostora – toliko da se ne usuđuje čak ni ispružiti ruku da bi upalila svjetlo. No tata joj posuđuje čarobne naočale kroz koje svijet izgleda drugačije; naočale ne mijenjaju samo izgled stvari, nego onaj tko ih nosi može čuti i razumjeti životinje. Tako se djevojčica upoznaje s paukom u spremištu i s moljcem u spavaćoj sobi, a kad otvori prozor, u vrtu su lasica i noćni leptir. U razgovorima se pokazuje da naizgled simpatična bića nisu uvijek zaista simpatična – i obrnuto. Topla i vedra priča uči malenog čitatelja samopouzdanju, ali i tome da prvi dojmovi nisu uvijek pouzdani te da treba dobro upoznati bića oko sebe prije nego što se o njima donese ikakav sud.

Noć se spušta i mijenja naš vidljivi svijet. Ono što se danju čini dobro poznatim i našim postaje pomalo tuđe i tajanstveno. Možda je upravo tajanstvenost noći ono što uvijek iznova navodi umjetnike da maštaju o njoj. Autorica ove slikovnice vidi je kao ženu u modroj zvjezdanoj haljini, i mladu i drevnu kraljicu, koja stiže sa svojom pratnjom noćnih bića, miješajući javu i san. Stvara prostor za satove bez kazaljki, zagonetne slike i životinje koje rado piju čaj. Zamahne rukom i slušaju je čudesni likovi, na kopnu i na moru. Zamahne – i prospu se počeci priča, zavijore zastave dalekih kraljevstava. Miješaju se vremena, motivi iz bajki i svemirska istraživanja. Ni kruženja ni putovanja ne zaustavljaju se u njenoj tami, na nebu crta putokaze putnicima. Gle, njeni zemaljski putokazi vode u suprotnim smjerovima – svaki smjer je dobar, u svakom smjeru noćna su prostranstva… A kad odlazi – tko je ispraća tamo na balkonu, tko se vraća kući stepenicama? – i snovi se s njom povlače na san. Takva je Jasminina noć, otvorena za maštanja njezinih čitatelja.