• Mala zvona
  • Mala zvona
  • Mala zvona
  • Mala zvona
  • Mala zvona
  • Mala zvona
  • Mala zvona
  • Mala zvona
  • Mala zvona
  • Mala zvona


Naše knjige možete naručiti izravno od nas, a naći ćete ih i u knjižarama:
Vuković&Runjić, Planetopija, Školska knjiga, VBZ, Tisak media, APM, Ljevak, Superknjižara/Ribook, Svjetla grada

 

bilten:

Ukoliko želite biti obavješteni o novostima i aktualnim ponudama e-poštom, prijavite se:



izravnom narudžbom knjiga na
info@mala-zvona.hr ostvarujete popust

Zmije Nikonimora, 1. dio - Palača i Vrt

120 kn

218 kn

Sanja Lovrenčić

Zmije Nikonimora, 1. dio - Palača i Vrt

Format: 14,5x21,5
ISBN: 978-953-7199-45-6
Broj stranica: 320
Uvez: tvrdi
Godina izdanja: 2008

Fantastični svijet planinskog Nikonimora, južnih obala Yalme i Svardije, carstva Četverolista, sjeverne zemlje Letinen, njene velike rijeke i mističnih običaja, otkriva se u svem svom izobilju kroz živote graditelja Arnea (Agrona) i sviračice Tisye. U prvom dijelu trilogije «Zmije Nikonimora» Tisya i Arne, zaustavljeni hladnoćom, odvojeni prostorom i polaganom kataklizmom poznatoga svijeta, pokušavaju nazrijeti jedno drugo kroz vode čarobnog jezera i sjećaju se svega što je prethodilo toj teškoj zimi. No svijet oko njih, naročito onaj na sjevernim granicama, ni zimi ne miruje…

Knjigom «Palača i Vrt» autorica uvodi čitatelja u izmišljenu prošlost čiji će mu se prostori i običaji na mahove možda učiniti poznatima...

ilustracija: Ana Jakić Divković

crtač karata: Adrian Pelc

više o knjizi

recenzije

Anamarija Ćukurin na portalu fantasy-hr: http://www.fantasy-hr.com/knjige/sanja-lovrencic-zmije-nikonimora-palaca-i-vrt

Davor ŠIŠOVIĆ u "Glasu Istre":


Minulih je godina zabilježeno nekoliko vrlo slabašnih domaćih pokušaja da se napiše monumentalan fantasy roman. Unatoč debelim svescima objavljenima kod respektabilnih izdavača, u nekim slučajevima čak i solidnoj marketinškoj potpori, kod žanrovske su publike ta djelca jako loše prošla, gotovo do razine sažaljenja nad utrošenim papirom i tiskarskom bojom. Međutim, da domaći autori mogu napisati itekako intrigantan fantasy, pokazalo se kroz kratke forme, kroz priče objavljivane u konvencijskim i tematskim zbirkama.

Pravi domaći fantasy roman, koji će nadići dosadašnjih nekoliko bljedunjavih, nemuštih, pa čak i slabo pismenih obrada klišeja svjetskih trash-verzija literature mača i magije, željno se očekuje već nekoliko godina. Po mom skromnom mišljenju, izgleda da smo ga napokon dočekali, barem u prvom dijelu najavljene trilogije Zmije Nikonimora Sanje Lovrenčić, spisateljice nedvojbeno potvrđene kvalitete i ugleda, i dobitnice već niza književnih nagrada.

Prvi dio trilogije (pod)naslovljen je Palača i vrt - kako će se zvati i kada će izaći drugi i treći dio, još ne znamo - no koncepcija i razvoj likova, radnje i ustroja zamišljenog svijeta (predstavljenog, naravno, i priloženim zemljovidima i poučno-informativnim umecima o njegovoj kozmološkoj mitologiji) na nastavke svakako obvezuju: toplo se nadam da projekt neće završiti samo na prvom dijelu kao nekakvoj pilot-epizodi.

Svijet u koji je smještena priča ovog romana nekakvo je predtehnološko doba. Uređenim ljudskim zajednicama, nalik na države, među kojima primat postupno preuzima jedno carstvo, suprotstavljaju se divlje horde s dalekog istoka; njihov upravo pokrenuti osvajački pohod pred kojim strepi »civilizirani« svijet pozadina je svih zbivanja u prvom dijelu romana. »Države« na području obuhvaćenom pripovijedanjem (recimo da je to jedan kontinent ili takvo što) različite su jezikom, kulturom, društvenim i socijalnim ustrojstvom, vrijednosnim sustavima, tradicijama i vjerovanjima, naposljetku i ekonomijom. U nekima je najcjenjenije graditeljsko umijeće i oblikovanje kamena, u drugima pak suživot s prirodom; u nekima je robovlasništvo podrazumijevajući poredak, u drugima je pak nezamisliva nesloboda ljudskog bića; u nekima je svrsishodnost osnova smisla svakog ljudskog djelovanja, u drugima se međutim poštuju hijerarhije mističnih znanja i posvećenosti. Magija, čarobnjačka umijeća i mjesta posebnih moći kanonski su fantasy-elementi u ovome romanu, iako je njihova doza odmjerena, čak i vrlo umjerena.

Pripovijedanje simultano teče na nekoliko razina, postupno razotkrivajući glavni zaplet: razdvajanje dvoje glavnih likova, dvoje ljubavnika, graditelja Arnea i frulašice Tisyje, i njihove sudbine u različitim dijelovima toga svijeta, koji u cjelini strepi pred istom opasnošću: navalama rase »bukača«, divljih osvajača koji su već razorili Tisyjinu domovinu Nikonimor. S blistavom graditeljskom karijerom iza sebe, naprasno prekinutom uslijed političkih intriga, Arne se stjecajem okolnosti zatekao u pograničju dalekog sjevera, dok se Tisya pred kaosom ratne slutnje sklonila u Utočište, čarobno mjesto koje prima žene koje stanovito vrijeme moraju provesti u - čekanju. Prisilna razdvojenost pridonosi - kako njihovu samopreispitivanju i formiranju osobnih samosvijesti o njihovoj misiji na ovome svijetu, o sadržaju dobrobiti što ga svatko od njih ponaosob ima prenijeti čovječanstvu - tako i učvršćivanju njihove ljubavne veze, osjećaja pripadnosti i odanosti, koji je međutim na kušnji prijelomnih događaja u svijetu oko njih.

Ovaj se roman može podičiti doista mnogim odlikama dobrog fantasyja. Postavke svijeta kao mjesta radnje umnogome su originalne, a mitologija, uloga magije, značaj pojedinih zanimanja, nijanse razlika među narodima i mentalitetima, u suživotu ili sukobu ljudi i ostalih rasa ili bića toga svijeta, vješto su isprepleteni s pojačavanjem dramatske napetosti. Također, za razliku od klasičnog pretežito »mačističkog« junačkog fantasyja, ovaj roman odiše »ženskom snagom«, i kroz događaje u Utočištu, i kroz biografske epizode pojedinih likova, pa i kroz sasvim akcijske scene borbi i ratovanja. Istinski ljubitelji fantasyja nikako ne bi smjeli propustiti ovaj roman, a ja željno i radoznalo - čekam nastavke!

Matko Vladanović na StudentNetu: http://studentnet.hr/knjige/show/3301/ 

 

tri ulomka iz knjige:

1.
(Pogled kroz jezero)


Otvori i uzmi
iz sunčevog sjaja
iz kamena uzmi
zlatne jezgre vjetra
plavog kristala vode
iz kamena, bijeloga kamena.
Vatru dozovi
iz vode i svjetla
iz zemlje i zraka
propusti do dna.


Riječi su se ponavljale, Tisya ih je slušala, pokušavala učiniti što su joj riječi govorile, ne pitajući se više kakva je to molitva. Od sunca ili od riječi pod njenim zatvorenim kapcima počele su se pojavljivati sitne iskre, zatim osjeti lagano strujanje u vršcima prstiju. Tako je to trajalo neko vrijeme, a onda kao da joj se cijelo tijelo počelo buditi u neku puninu i napetost. Odjednom je, kao veliki bljesak, ispuni osjećaj nedostajanja.

- Želim da Arne bude uz mene, tu i sad – rekla je, nesvjesna da govori naglas.

- Tako je – odvrati Daimia poslovno. – Sad se možeš okrenuti, primaknuti rubu i pogledati u vodu. 
Okrenula se i nagnula nad jezero. Osmjehnula se toj neprozirnoj vodi, pokušavajući smiješkom prikriti potresenost. Dopustiti da unutarnje postane vanjsko! Kako joj se to moglo dogoditi?
- U vodu gledaj, ne u sebe! – opomene je Daimia. 

U toj vodi nema ničega, mislila je, svejedno je zurim li ili ne. Pa je gledala kao da gleda kroz koprenu i pogled joj se drobio i rasipao.

- U vodu gledaj! – zareži ponovno Daimia.

Trepnula je.

Trepnula je i pogledala. I tada se ono što se dotad činilo neprozirno plavim odjednom razbistrilo, pretvorilo u magično zrcalo. Vidjela je sebe, ali ne kako leži u neudobnom položaju na pristaništu uz koje nikakav brod nikada ne pristaje, nego onakvu kakva je bila onoga dana kad joj je graditelj prvi put pružio ruku i popeo se s njom po skeli. Gledala je samu sebe kako se u lakoj ljetnoj odjeći penje ispred njega. Da te mogu zadržati ako počneš padati, rekao je. I tako su se penjali i penjali, sve dok se nisu našli s vanjske strane nedovršene kupole u koju se svjetlost još slijevala bez zadrške. Vidjela je krovove Bijeloga Grada, i morske ptice na nebu, i bijelu pjenu na valovima.

Onda se okrenula prema graditelju i sve se promijenilo: stajali su sami usred svjetlucave žute pustinje, a između njih nije bilo nikakve zapreke. Gledala ga je kroz apsolutnu bistrinu, gledala i gledala, a on je gledao nju.


… …


Arne nije stajao na skeli, no prostor oko njega bio je gradilište. Ništa neobično za čovjeka koji je najveći dio svojega budnog vremena provodio na gradilištima. Gotovo oduvijek. Ili bar od onoga dana kada je kao sedmogodišnji dječak rekao ocu da mu se brodovi ne sviđaju jer se previše ljuljaju na vjetru. Otac se nasmijao i upitao ga što mu se sviđa, a on ga je uzeo za ruku s povjerenjem koje je uvijek osjećao prema tom velikom čovjeku i poveo ga prema nedalekom gradilištu na koje je već danima dolazio kad god bi uspio umaknuti majčinom oštrom pogledu. Kad su stigli, spustio je oba dlana na veliki blok bijelog kamena i sretno se nasmiješio. Ovo, rekao je, ovo se ne ljulja na vjetru. Otac je uzdahnuo pa slegnuo ramenima. Ne mogu svi ljudi biti pomorci, rekao je i potražio čovjeka koji je vodio građevinske radove… 

Ovo, ovo mi se sviđa, bi li i sad to mogao reći s istom sigurnošću, spuštajući dlanove na neki kameni blok? Premda je svud oko gradilišta gusta šuma, premda nebo nad njim nije nebo južnih pokrajina, premda ga je na to mjesto dovela nužda, a ne vlastiti izbor – ili je to već postalo isto?

- Koliko će još trajati? – upita glas pokraj njega, a svardijske riječi izgovorene tim glasom zazvučaše kruto i nespretno. 

- Ne znam – odvrati Arne. – Ovisi o ljudima, vremenu, kamenu. Vidiš da nisu još završili ni s krčenjem, a nisam ni ja s mjerenjima na istočnoj strani. Nije ni sav kamen stigao, a onaj koji imaš, nije baš najbolje kvalitete.

- Dva mjeseca trebala bi biti dovoljna za temelje. Za hram.

Arne pogleda čovjek koji je stajao pokraj njega. Bio je visok i snažan, i kad bi bio loše volje zahtijevao je da ga nazivaju Vladarom. Arne ga je uvijek zvao imenom.

- Još nitko nikada nije podigao palaču u dva mjeseca, Gurna. Ni temelje. 

- Rekao sam samo temelje za hram.

- Vidjet ćemo. Ljudi kažu da je zima na pragu, uskoro ćemo morati zaustaviti radove.

- Nećemo.

- Ja ne znam vaš jezik, ali mislim da sam razumio koliko je zima ovdje teška…

- A ti se brineš za svoj klesarski ološ?

- Nemoj svardijske majstore nazivati ološem, mogli bi te čuti i nestati preko noći. No zapravo sam ti htio reći da vjerojatno nećeš ponovno graditi nešto ovakvo i zato nije pametno po svaku cijenu –

- Gradit ću što budem htio graditi.

- Onda sumnjam da ćeš htjeti ponovno graditi nešto ovakvo! Sjeti se samo odakle dolazi kamen, sjeti se koliku cijenu plaćaš za sve to.

- Dobro, dobro, sjećam se. Nisi rekao kad će biti gotovo.

- Kad bude! I vjeruj mi da će to biti velik dan!

Zamahnuo je rukom, široko i polako, zamijenivši tim pokretom sve riječi kojima bi se mogao opisati prizor oko njih. Bilo je prenaporno tražiti riječi za to: golemu krčevinu kakvu šume sjevera još nisu vidjele, hrpe bijeloga kamena, gomilu ljudi koji su kopali temelje budućih odaja palače, stambenih i vojnih, skrovitih i svečanih.

Šutke su stajali i promatrali, njih dvojica, toliko različiti. Mršavi Arne, u kožnoj sjevernjačkoj odjeći na koju se još nije uspio navići, doimao se krhkim, gotovo bolesnim. Gurna je pak odisao suspregnutom snagom, izgledao kao da bi s lakoćom mogao nositi kamene blokove. Njegovo se tijelo samo raskošnom opremom razlikovalo od kršnih momaka koji su pomagali zidarskim majstorima.

- Uostalom, možeš im se pridružiti i pomoći – nasmije se Arne, uočivši sličnost. – Mislim, ako ti se toliko žuri. Imaš snage bar za trojicu.

Gurna odvrati osmijehom i uzdahom u isti mah.

- Ti si valjda jedina osoba koja se usudi zbijati šalu sa mnom.

- Ne šalim se. Nakon samo pola radnog dana nikoga na ovome gradilištu više nećeš zvati ološem, vjeruj mi.

- A što bi oni mislili o kralju koji s njima nosi kamenje?

- Ne znam, možda bi im se svidio.

- Ne bi, vjeruj mi. Kad vladar prvi, pred svima, kreće u boj, to se poštuje. Ali poniziti se do zidarskog pomoćnika, to može izazvati samo prezir.

- Ti si nekakav vladar, valjda znaš.


- Nekakav, je li! – nasmije se ponovno Gurna. – Uostalom, zašto ti ne nosiš kamen s njima?

- Pa, čini mi se da od mene ne bi bilo mnogo koristi.

Govoreći te riječi, Arne se okrenuo prema Gurni, no onda odjednom više nije pred sobom vidio njegovo lice nego užareni pijesak pustinje. Problijedio je i zaljuljao se, a Gurna ga uhvati za lakat.

- Što ti je?

- Ne znam, možda umor – odvrati Arne. Činilo mu se da svoj glas čuje sa zadrškom, kao da dolazi iz daleke daljine.

- Od tebe neće biti uopće nikakve koristi ako se razboliš. Ideš sa mnom natrag u utvrdu.

- Ne, ne… Ti idi, ja ću ovdje još malo sjesti…

Na Gurninom se grubom licu ocrtavala toliko dirljiva zabrinutost da se Arne morao nasmiješiti, premda su mu se pred očima talasali i to lice i cijelo gradilište.

- Idi samo, doći ću čim mi se malo razbistri u glavi. Vidiš kamo vodi ta tvoja žurba…

- Pričekat ću da ti bude bolje pa idemo zajedno.

- Što je? Uplašio si se da ćeš ostati bez protomajstora? – nasmije se Arne, a Gurna uzvrati pogledom u kojemu su se miješale krivnja i uvrijeđenost.

- Ne boj se, nije mi ništa. I pusti me malo samog, moram o nečemu razmisliti. 

- Dobro – nevoljko prihvati Gurna. – Ali ako ne dođeš uskoro, poslat ću Issu po tebe.

Krenuo je, pa zastao i još jednom se nemirno osvrnuo prema najboljem graditelju zapadnoga svijeta. Kako bi bilo kad bi zaista ostao bez njega… Nitko, uopće nitko ne bi bio u stanju dovršiti započeto. Dobro ga promotrivši i zaključivši da ne izgleda previše zabrinjavajuće, Gurna se napokon uputi prema utvrdi uobičajeno žustrim korakom.

A Arne je sjedio na grubo otesanoj dasci i smiješio se. Više nije vidio ni ljude, ni krčevinu, ni započete temelje. Gledao je Tisyino lice, gledao i gledao, a ona je gledala njega. Oko njih je bio samo zlatni pustinjski pijesak.

 

2.


(susret Tisye i Arnea)

 

Oduvijek je znao kako zrak ljeti titra od vrućine. No sada se činilo da se titranje pretvorilo u neki mahniti ples. I, da stvar bude čudnija, čula se ritmična brza melodija od koje je zrak, čini se, plesao nad kamenim pločama. 

Čula se? 

Na trenutak nije bio siguran da je čuje, onda bi pak pomislio da mu se pričinja. 

I odakle uopće dopire to veselje od ritma? 

Umjesto da ode ravno kući na okašnjeli objed nakon kojega je još namjeravao svratiti do kamenoloma, Arne je hodao nekakvim zaobilaznim putem, tražeći izvor zvuka. Nije poznavao njegova lukavstva – činilo mu se da dopire sad odavde, sad odande – i već je htio odustati, kad je, našavši se pred tržnicom, spazio djevojku s frulom i grbavog dječaka s bubnjićem.

Tisya je, odjevena u ljetnu tuniku, narančastu i crvenu, sjedila na ogradi trijema. Što je dječak brže bubnjao, to je ona brže svirala, sve dok nisu oboje prasnuli u smijeh. Arne je zastao i nekoliko trenutaka ih promatrao. Magična glazba činila je njihovu slobodu laganijom, njihov smijeh vedrijim, Tisyin ionako privlačan lik još privlačnijim. Očaran više no što bi htio priznati i samome sebi, Arne krene dalje, sad ravno prema kući na rtu. No u prolazu mu se pogled sreo s Tisyinim i tad, u tom kratkom času, preplavio ga je nenadan i nepoznat osjećaj blizine. Kao da su se odjednom zatekli sami u nekom pustom kraju, vrućem ali zračnom, a između njih nema ničega, baš nikakve zapreke. Trajao je taj trenutak vrlo kratko, no Arne ga nije zaboravio. Nikada, ni prije ni kasnije, nije imao toliko jasan osjećaj da upravo započinje nešto važno.

Sljedećih dana zvuk frule bi ga svako malo podsjetio na taj čudni osjećaj. Nije išao za zvukom, nije tražio djevojku u crvenom i narančastom, no živio je u nekom stanju prigušenog iščekivanja koje nije znao objasniti. A ona je svirala gdje god bi se zatekla u svojim tumaranjima gradom, gdje god bi našla kakvu ugodnu sjenu. Činilo se da nema drugog posla, činilo se da nema ni drugog boravišta osim kamenih ulica, titravih u ljetnom svjetlu. Uvijek ju je pratio dječak, koji bi iskrivljen i zgrbljen sjedio pokraj nje, no ruke su mu, kao da su od lakta nadolje neovisne o tome zgrčenom tijelu, nevjerojatnom lakoćom izvlačile iz malenog bubnja raznolike ritmove. Njihova je glazba izazivala i nemir i radost, obećavala nešto prostrano i još bezimeno.


- Mi se znamo iz viđenja – rekao je jednoga dana, iznenada joj prišavši. Trenutak ranije ni sam nije znao da to namjerava učiniti. Opet je sjedila na ogradi trijema tržnice, mahala nogom u bijeloj sandali i smijala se nečemu što joj je pričao dječak. Na njegove riječi kimnula je glavom; u očima joj se zadržao smijeh.

- Bit će svečanost na gradilištu za nekoliko dana – nastavi Arne. – Dođi nam svirati.

Nije joj se predstavio; bio je siguran da ona ionako već zna tko je on. Kao što je on već znao njeno ime.

Gledala ga je svijetlim otvorenim pogledom i osjećaj je opet bio isti: kao da taj pogled, mimo svih riječi, dopire ravno do neke njegove skrivene jezgre. I kao da je potpuno svejedno što ju je pitao i što će mu ona odgovoriti. 

Nije pričekao odgovor, nego je nastavio govoriti o palači, kamenorescima, važnom dijelu posla koji su priveli kraju pa to sad treba proslaviti, pružiti ljudima malo oduška. Kao da svim tim riječima, svojom stručnošću i svojim visokim položajem pokušava uspostaviti onaj nepostojeći razmak između sebe i nje. Odjednom shvati koliko je to neumjesno pa ušuti.

- Ja ne sviram na proslavama – rekla je Tisya i nasmiješila se. 

Nije znao što bi započeo s proturječjem tih riječi i tog osmijeha i na trenutak je samo zurio u nju.

- Zašto? – upitao je napokon.

- Zato jer to nije takva glazba. Mislim, mogu ja svirati i na svečanosti, ali moja glazba općenito ne dolazi tako.

- Kako?

Njoj kao da riječi ne znače baš sasvim isto što i njemu. No njen je glas bio ugodno mek, a njen svardijski iznenađujuće dobar, slijedila je jezičnu melodiju Bijeloga Grada gotovo jednako savršeno kao što je svirala.

- Tako, po narudžbi.

- Onda ništa – rekao je, ali je ostao stajati pred njom.

- Ne kažem da ne bih mogla zasvirati na tvojemu gradilištu – nastavi Tisya, osmijehom i dalje poništavajući zamagljujuće riječi. – Samo da me ne možeš pozvati kao što se poziva plaćene zabavljače.

- Nego kako?

Već se gotovo ljutio na nju što ga uspijeva učiniti toliko glupim!

- Kao gosta. Ako želiš.

- Bit će to malo čudno – uzvratio je, pitajući se zašto se upušta u tu besmislenu raspravu. – Kad kažem svojim zidarima…

- Zidarima možeš reći: ovo je Tisya, došla je iz Nikonimora, htjela bi vidjeti kako grade najbolji majstori u Yalmi.

- Navečer? Na proslavi?

- Navečer se najbolje vidi.


Dječak, koji je cijelo vrijeme pogledavao sad nju, sad njega, odjednom je prasnuo u smijeh.

- A čemu se ti smiješ? – upita ga Arne.

Dječak se prestane smijati i počne tiho, jedva čujno udarati u bubnjić.

- Uostalom, ako ti je draže – rekla je Tisya – mogu doći i ranije, po danu. A ti me onda možeš zadržati na proslavi. Navečer. Kao gosta.

Još nekoliko rečenica i postigli su nešto što bi se moglo nazvati dogovorom. No za Arnea je to bio vrlo zbunjujuć razgovor. Ono što je počelo kao jednostavan poziv, pretvorilo se u čudne pregovore kakve obično nije vodio sa ženama – obično je jednostavan poziv bio dovoljan. I još taj dječak tankih nervoznih prstiju, koji se uporno smijulji sjedeći pokraj nje kao potpuno nepotreban svjedok.

- Njegovo je ime Boio – rekla je, primijetivši da Arne promatra dječaka.

- Možeš i njega dovesti – rekao je, pokušavajući biti ljubazan, no ispalo je upravo obrnuto.

- Ako bude želio doći – odvratila je i ponovno se nasmiješila.

 

… … 


Kako se jasno sjećao tog ljetnog dana, toga razgovora! Ponavljao ga je i ponavljao i još se nije iscrpla njegova svijetla vedrina. I poslije mu je s njom bilo tako – ista blizina i isti nasmijani otpor. Ponašala se sasvim drukčije od svih žena koje su dotad prošle kroz njegov život; nijedna ga nije gledala takvim pogledom, nijedna se nije znala tako smijati. 

Bio je oprezan i nespretan u ljubavi prema njoj, čudno nespretan. Prije je uvijek osjećao sigurnost i nadmoć; započinjao i završavao veze po svojoj volji, uvijek zadržavao kontrolu. No s Tisyom je bilo drukčije. Približavala mu se i odmah zatim udaljavala, nestajala na dan ili dva. Uspjela ga navesti da je traži, ide do gradilišta zaobilaznim i sve zaobilaznijim putovima samo da bi je sreo. A onda bi pak jedva razmijenili koju riječ. Htio ju je zadiviti, izazvati u njoj očaranost kakvu je sam osjećao pred njenim umijećem – ne, još veću. Pozivao ju je na gradilište i pokazivao joj palaču. No prvi usputni dodiri, ona nepotrebna pomoć kad bi je poveo po skelama, poluzagrljaj kojim bi je pozdravio, nisu mu dobro uspijevali. Zbunjivala ga je uzmacima, nepredvidljivošću. Ponekad je mislio da ga dobro razumije, da će sve ipak biti jednostavno kao uvijek. No ona bi se nasmiješila, naklonila i otišla, i u njenom je koraku vidio olakšanje. Zatim bi se odnekud začula frula, kao da ga ipak ne želi pustiti, nego ga zove i nekamo odvodi tim svojim plesnim i skliskim tonovima. Ljutio se, previše ga je zaokupljala, odvlačila mu misli. Za razliku od većine ljudi oko njega, nije priznavala njegovu nadmoć. Možda je zato bio plah prema njoj, prestrašen mogućnošću da bude povrijeđen. 

Onda ga je, na kraju neke druge svečanosti, nenadano poljubila u obraz – upitavši najprije za dozvolu, smiješno, djetinje, kao da se još ne poznaju dovoljno dobro. Uzvratio joj je poljupcem i premda je sve izgledalo kao neka igra, od toga su trena oboje znali da će još iste noći doći jedno drugome najbliže što je moguće. Uzela je jednu od baklji zataknutih u zidove dvorišta u kojemu je stajao gozbeni stol, otišla prema novom krilu palače. Pošao je za njom, našao je među svježe oslikanim zidovima, privukao je k sebi, baklja je pala na pod. Ne tu, rekla je. Vodio ju je kroz tihe sobe i dvorišta, njegovo netaknuto kraljevstvo, sve do barke koja ga je uvijek čekala na obali. Preko zaljeva, do kuće na rtu. 

Na dnu noći nešto su razmijenili, ne samo tjelesne sokove. U dubokoj dubini nepovratan dar.

Čak ni sjećanje na tu noć nije više pružalo zaštite pred tjeskobom koja ga je držala budnim u gluho doba. Možda bi san došao s pravim umorom, mislio je. A crtajući za stolom pokraj Taulanta nije se mogao pravo umoriti. I tako je, unatoč hladnoći, ponovno počeo odlaziti do napuštenog, smrznutog gradilišta.

  

3.


A evo istine o Medaurasu i njegovu umijeću


Otok je zaista postojao, nekoć, dok Carstvo nije bilo Carstvo, već samo savez Četverolista. Postojao je jednako kao što su postojali krivotvoritelji koji su ga poslije brisali s karata i zapisa. Zabranjen otok u zabranjenom moru, negdje nasuprot Bijelome Gradu, daleko na pučini. Otok-grad gdje se čuvalo sve što je vrijedilo sačuvati pa su ga neki zvali Riznicom, a neki Korabljom od Zlata. No pravo mu je ime bilo Eghera.

Svi najbolji majstori svih umijeća poznatoga svijeta provodili su po trećinu godine na Egheri poučavajući i razmjenjujući svoja znanja. I samo su neki učenici mogli proći kroz labirinte njenih pristaništa i učiti u njenim školama. Ustave na dokovima kao da su imale vlastitu volju, otvarale se samo onima koje je vodila čista predanost izabranom umijeću. Škola je na Egheri bilo je za sve vještine, od najneznatnijih do najvećih. I onaj tko se bavio lijevanjem tijesta u kalupe za paprenjake, kao i onaj tko je klesao kamen, vrhunsko su majstorstvo mogli izučiti samo na Egheri. Na otoku je vladala jednakost i nije bilo pitanja koje se ne bi smjelo postaviti. Ipak, među učenicima je bilo mnogo manje djevojaka nego mladića, kao i žena među majstorima. Jer njihov je put do Eghere bio teži.

Na otoku je postojao raspored i nikada svi majstori jedne vještine nisu tamo bili istovremeno. I upravo se to pravilo pokazalo spasonosnim kad je otok odjednom nestao s površine mora. Nitko nije znao kamo ni zašto, samo ga nijedan brod više nije mogao naći. Malo pomalo ljudi su počeli sumnjati da je ikada i postojao. A carski su službenici, ne znajući koliko opasan primjer daju nekim budućim ljudima, počeli podržavati tu nevjericu. Jer naravno da su jezgra svega što vrijedi znati Carstvo i njegova prijestolnica, premda su njihove građevine bile načinjene tako da se što bolje iskoristi prostor, a kalupi za paprenjake rezani na brzinu kako se ne bi gubilo vrijeme. Sporo znanje koje se učilo na Egheri, znanje o svjetlima, o rastu, o zvuku, bojama i prirodi tvari, bilo je praktičnije proglasiti nepostojećim. 

Unatoč svemu, znanje je ipak i dalje živjelo, jer su živjeli majstori koji se nisu zatekli na otoku kad je nestao. Koliko god bili rasuti po raznim zemljama, svi su prije ili kasnije čuli vijest, a onda je jedan od njih poslao glas drugima neka se okupe sedamnaestoga dana nakon proljetne ravnodnevice na određenom mjestu u podnožju nikonimorskih brda. Jer Nikonimor, zaštićen svojim čudima, zelenim kanjonom, zmijama i oblacima, nije priznavao vlast Četverolista, kao što nikada nije priznao nijednu drugu.

Poziv je putovao dugo i na razne načine, no naposljetku je stigao do svih i svi su se odazvali. I tada, urečenoga dana, svi su položili svečani zavjet da će naći dostojne učenike i prenijeti svoje umijeće dalje. Zatim su se ponovno razišli. Neki su otišli daleko, neki ostali na južnim obalama, neki su poučavali javno, a neki tako da ni sami učenici nisu bili toga svjesni. No svi su održali obećanje, bar jednome učeniku prenijeli su sve svoje znanje i bar od jednoga učenika primili svečano obećanje da će učiniti isto.

I tako su se umijeća prenosila s učitelja na učenika kroz nekoliko naraštaja. No egherska znanja nisu bila nimalo nalik krutim, okamenjenim popisima uputa. Egherski su učitelji bili najbolji na svijetu pa nije čudo što su svoje učenike poticali na istraživanja i originalnost. Zato se znanja i vještine nisu samo prenosili, nego su rasli i mijenjali se, koliko su mogućnosti dopuštale; jer učitelja je bilo malo, a sve veće Carstvo, ograničeno svojim smislom za korisnost, nije ostavljalo mnogo prostora ni promišljanju, ni sporosti, ni težnji za savršenstvom. I kao da je postojala neka skrivena težnja da se živo nasljeđe egherskih vještina umrtvi iznutra, isprazni od pravog smisla. Osnivale su se neke nove škole, samo naizgled slične onima na otoku, u kojima također nije bilo vremena ni za promišljanje ni za sporost. Bilo je zato sve više kojekakvih natjecanja, nalik utrkama za vreću zlata koje je sve više gubilo vrijednost.

Medauras je bio jedan od učenika do kojih je znanje došlo u neprekinutom slijedu od egherskih majstora. Stekao ga je u Svardiji, u svojemu rodnom mjestu, jednom od malenih primorskih gradova koji već na prvi pogled odišu nečim vedrim i skladnim poput pjesme. Isprva ni on nije bio svjestan od kakvoga majstora dobiva poduku. Jer taj njegov majstor živio je skromno, skrivajući svoje sposobnosti jednostavnošću. I kad bi negdje postavio nov kameni prag ili dodao trijem ispred kuće, svima se činilo da se tu radi o nečemu sasvim običnom. No svjetlost se lomila pod skladnijim kutom, a u produžetku svakoga trijema noću bi zasjala zvijezda. Naučivši Medaurasa svemu što je znao, njegov ga je majstor poslao u svijet; jer oduvijek je osjećao potmulu grižnju savjesti što svoje umijeće čuva u malom primorskom gradu umjesto da ga pronosi dalje.

Medauras se uputio ravno u prijestolnicu. Prihvaćao poslove pod nepovoljnijim uvjetima od drugih, postavljao vitkije stupove od drugih, gradio veće kupole od drugih – gradio tako dobro da se vrlo brzo pročuo. Čvrste i visoke bile su njegove građevine, i dovoljno veličanstvene za prijestolnicu. To je ono što nam treba, govorili su, ne sluteći ništa o njegovoj igri sa sjenama, neprimjetnim zakošenjima zidova i drugim sitnim nepravilnostima; a one su rađale skladom koji nije bilo surovi sklad Carstva i njegova Konjanika. Krijumčario je svjetlost u grad.

Onda mu je dosadilo. To je ipak samo jedan grad, makar koliko velik, i tu ipak od njega traže uvijek isto. Počeo je putovati i graditi slobodnije. Razvijao je kružne tlocrte, na nov način miješao materijale, postavljao valovite krovove. Lutao je zemljama Četverolista, zatim se počeo spuštati na jug. Nigdje se nije zadržavao dugo, a u zemlji svojega djetinjstva nije se uopće namjeravao zadržati. Htio je potražiti mjesto gdje bi se mogao povući i posvetiti samo promatranju zvijezda koje je uvijek bilo sastavni dio njegovog posla, ali ga je s vremenom sve više zaokupljalo. I vjerojatno se ne bi zadržao u Bijelome Gradu da se nije pojavio nadareni dječak s toliko graditeljske strasti.

Medauras dotad nije našao nijednog pravog učenika, premda je od svojega učitelja prihvatio zavjet prenošenja znanja. Svi na koje je nailazio činili su mu se nedostojnima. Neki jednostavno nisu bili dovoljno sposobni, neki su previše računali i previše se žurili, previše trčali za kojekakvim drugim zadovoljstvima. A on je bio toliko predan svojemu poslu da mu je sve ostalo bilo sporedno; i nije žalio što nema obitelji ni pravoga doma. No žalio je što nema učenika, počeo je sumnjati u sebe, strepiti da će u svojoj izbirljivosti iznevjeriti zavjet. Arne je napokon bio netko zaista dostojan najdragocjenijih egherskih znanja.

I tako je ostao u Bijelome Gradu sve dok nije postavljen i posljednji ukras u Langarovom ljetnikovcu. I još dugo nakon toga. Iznajmio je dio neke kuće s lijepim pogledom i oglasio da tu namjerava još neko vrijeme raditi. Zapravo je radio vrlo malo. Osigurao se protiv naručitelja, postavio previsoku cijenu. Tako je ostajalo dovoljno vremena za drugo, važnije.

Uspio je Arneu prenijeti svoje znanje, iako mu nikad nije rekao da su njihove popodnevne rasprave uz crtanje zapravo nastava. Nije mu pričao o sebi, ni o Egheri, ni o svojemu učitelju, nije od njega zatražio uobičajeno obećanje. Nešto ga je zaustavljalo. Demon odgađanja ili neka nelagoda pred izricanjem previše značajnih riječi. Ponekad bi, ljuteći se sam na sebe, mislio kako je sve to ionako besmisleno, kako će i bez zavjeta i spomena nestalog otoka uvijek biti talentiranih i znatiželjnih ljudi. No stvarnost mu je govorila suprotno; trebalo je samo putovati otvorenih očiju, znakova neke nove neukosti posvuda je bilo sve više. Raspravu sa samim sobom završavao bi zaključkom da će Arneu sve ispričati čim ga ponovno vidi. I onda to opet ne bi učinio.

Umjesto toga poslao bi ga na put.

- Ograničen je broj stvari koje možeš vidjeti na jednom mjestu – govorio je. – Jesi li bio u Maloj Luci? Pernesti? Abrima?


Prvo odredište bila je baš Mala Luka. No Medauras nije rekao svom učeniku da je to njegov rodni grad ni da su građevine koje treba vidjeti – gradska lođa, i hram, i trijemovi glavne ulice – bile njegova prva škola.

Arneu njegovi sve razgranatiji poslovi nisu dopuštali duga putovanja. Tih se godina mnogo ljudi doselilo u Bijeli Grad, pa se i gradilo više nego ikad. Južna podgrađa pretvarala su se u novo naselje. U taj uzlet aktivnosti uključila se i carska uprava, a ni stari graditelj nije ostao zaboravljen. Tražili su od njega planove za proširenje luke, carske oružarnice, kojekakva skladišta, i sve se teže uspijevao obraniti od tih zahtjeva. I možda je upravo zato za vrijeme jednog Arneovog putovanja iznenada donio odluku koja je u njemu već dugo tinjala. Povukao se u Kamene Izbe. 

 

Strma je i nepristupačna staza do hridine nad morem u koju su uklesane Izbe, staza nepouzdana, drukčija nakon svake kiše, izdajnička, nepredvidljivo nepostojana. Odronjavala se pod kopitima teglećih životinja, odronjavala se pod nogama ljudi koji su nosili previše stvari. Samo oni lakonogi, bez tereta na leđima i tereta na srcu uspijevali bi svladati taj uspon. 

Medauras se zaustavio u podnožju, razvezao zavežljaj i dobro promotrio njegov sadržaj, pitajući se može li još štogod odbaciti. No činilo mu se da je uzeo zaista samo najnužnije pa je zavežljaj ponovno zavezao. Ispružio se na kržljavoj travi, trebao mu je odmor prije penjanja. Ležao je i gledao nebo i mislio kako je zapravo čudno da se ijedan otok tako zove: Eghera – na starom jeziku Arhipelaga to ime je značilo «jezero». Začudi se i što ne zna kako je otok dobio ime, što nikada prije o tome nije razmišljao. Onda zamisli sebe kao jezero iz kojega polako otječu vode, nabujale nakon obilnih kiša. Jezero koje se polako bistri i čeka trenutak kad će se visoko plavetnilo i njegovi nemirni bijeli oblaci početi jasno ogledati u njemu… U suton je ustao i počeo se polako penjati prema Izbama.


Nekoliko godina nakon učiteljeva nestanka Arne je dobio od njega poruku. Medauras ga je u nekoliko riječi obavijestio o egherskom nasljeđu i zatražio od njega obećanje što ga je učenik dužan dati svojemu učitelju. Poruka je stigla dok je Arne dovršavao treći nacrt Palače. Njezin pošiljatelj nije ni slutio čemu bi sve jednoga dana ta poruka mogla poslužiti.

 

  

 


 

© 2010. Mala zvona; Izrada web stranica: Dedal komunikacije